PRIČA ZA VIKEND / DARIO DŽAMONJA; Kako su Dacu protjerali iz Amerike: „Sarajevo je moj najdraži rođendanski poklon“

...nastavak priče: "PRAVIM SE TVRD I HRABAR, MADA MI SRCE TUČE KAO U KUNIĆA"

  • Kultura

  • 16. Dec. 2018  16. Dec. 2018

  • 0

Ponoć je. Smjena drotova. Nisam spavao, evo, već trideset i šest sati i sve mi je pobrkano u glavi. Kao da mi je žao što se ona dvojica drotova skidaju s dužnosti, baš kao da su mi to stari pajdaši i očekujem od njih da će me pri odlasku pozdraviti, ali oni samo daju pasoš i avionsku kartu novoj smjeni, koja preko mene prelazi pogledom koji mi je odnekud poznat: u maju, u Seattlu, dok sam još radio u ludnici, izlazim na terasu kuće, koju dijelim s normalnim stanarima i palim cigaretu (u kući mi je zabranjeno pušiti); smjestio sam svoje budale u bešiku i sad ću otvoriti pivo; koje čuvam sakriveno u kerećoj kućici, i praviti se da mi je lijepo...

...na terasu izlazi Michelle i nosi lavor s vodom, zavaljuje se u ležaljku, kaže: "HI!", skida kupaći kostim i počinje brijati koku... baš kao da ja ne postojim, kao da sam azaleja u saksiji - ma kakva biljka: i biljke su živa bića - nego prozor kroz koji se gleda... bježim u svoju sobu i sjedim na krevetu ponavljajući: "Ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja..."

Ostalo mi je još jedanaest i po sati do leta za Zagreb i bezuspješno pokušavam da uhvatim sovu na stolici. Ne ide. Liježem na pod, stavljam torbu pod glavu i pokušavam da spavam, ali mi je pred očima slika moje majke, ne one starice koju sam danas na kratko vidio, nego mlade i lijepe, u cvjetnoj haljini, koja tužnim glasom govori: "Šta ćeš, Dario?"

Iz nekog neobjašnjivog razloga u ekran mi se ubacuje moj pokojni prijatelj Dara, kako u teškom mamurluku stoji ispred ogledala u mom stanu i tiho kaže sam sebi: "E, moja majko, što me nisi pobacila?"

Prošlo je nekako i tih jedanaest sati i drotovi (treća smjena) me prate na avion: naravno, ostali putnici prolaze kroz ono govno od rendgena ili već kako se zove, ostavljaju ključeve i ostale metalne pizdarije pri ulazu, a mene okreću prema zidu i trkeljaju me od glave do muda... razgovaraju s kapetanom aviona, koji me na čistom engleskom pita:

"Gospon, a imate li vizu za Hrvatsku?"

Kažem mu da možemo pričati na "našem", da ne kanim ostajati u Hrvatskoj, da imam tranzitnu kartu za Sarajevo...

Sjedam u avion i jedina prednost mog "statusa" jeste što mi dodjeljuju dva sjedišta, valjda da se ne bih miješao s ostalima, pa hvatam satak spavanja...

U Zagrebu se mora ponavlja: svi prolaze normalno, a mene drot (kasnije ću saznati da se zove Vinko, kad popijem Zrinski s njim) odvaja na stranu... Gledam ga kroz staklo kako pokazuje moj pasoš nekome, a ja mislim: "Jebem te živote, nemoj opet!"

Ali, Vinko se brzo vraća, uljudno mi se izvinjava "da su primili dezinformaciju da sam deportovan iz Holandije...", kažem mu da je to živa istina, a on mi objašnjava da nije, jer da bih bio deportovan trebao sam počiniti neki kurac protiv holandskih zakona, da sam najzad regularan putnik...

Nalazim kancelarije Air Bosne, a tamo Nada!

Stara Lilina, Gorina, Zokina jaranica iz JAT-a u Sarajevu.

"Pa, gdje si Daco?", grli me, a ja se nakon dugo, dugo vremena osjećam...

Ne znam, ustvari, kako se osjećam, ali kao da se gledam u ogledalu, nakon teškog pijanstva, i govorim sebi:

"Hvala ti, majko, što me nisi pobacila."

..napisao je Avdo Sidran s neopisivom ljubavlju prema mjestu gdje se rodio, odrastao, pio, ženio se i rastavljao, rađao djecu, pisao...

To mjesto se zove Sarajevo. Moje Sarajevo!

Godine 1994., sjedim u bašči u Americi, trijebim boraniju, a moja Amerikanka izlijeće k'o bez duše iz kuće i zove me:

"Eno, tvoje Sarajevo na televiziji..."

Rat je u punom jeku i znam kad je Sarajevo na američkoj televiziji ništa dobro se nije desilo mom gradu...

Svejedno, letim u kuću i gledam onu Kristinu (neizgovorljivog prezimena) sa CNN-a, kako izvještava o nečem čega se ne sjećam, ali u pozadini je Holiday Inn, a ja se povlačim iza televizora da Amerikanki pokažem, šarajući rukom po ekranu, gdje je moja kuća; evo baš ovdje, iza ćoška...

Idem na časove u školu, a moj profesor psihologije, predivni Michael Dyer, me, nakon pokolja na Tržnici, sreće na hodniku i kaže:

"Vidio sam šta se desilo u tvom Sarajevu."

U Garyu, Indiani, sjedim u kafani i prilazi mi najcrnji crnac kojeg sam vidio u životu i pita me na našem:

"Jeste li vi iz Sarajeva?"

"Aha", odgovaram, uopšte ne kontajući neobičnost situacije da s nekim, ko je crn k'o zift, pričam na našem.

Vadi kutiju Marlbora iz džepa i daje mi je:

"Ja sam prestao pušiti, ali ovo sam sačuvao u slučaju krize... a Nick mi je rekao da je došao jedan Sarajlija..."

Iako mi se on obraća na našem, ja odgovaram na engleskom:

"Thank you, but I don't smoke filters, I prefere Pall Mall, as you see, but, thank you anyway..." (Što bi u prevodu značilo: "Otkači me se, budalo."

"Ali, ovo je iz vašeg grada", pokaza mi on kutiju na kojoj piše FDS Sarajevo.

(Elem, ispostavi se da je on iz Nigerije, da je završio medicinu u Sarajevu, da je volio sjediti u Parkuši, ići kod Lisca...)

Sve ovo mi prolazi kroz glavu dok avion slijeće, a mene na aerodromu čeka moja rodica Buca, koju je, tamo negdje 1960. godine, dok se vozila na biciklu, Boban Vekić "lasom" opalio, a ja, petogodišnjak, čekao ga u zasjedi s ciglom u ruci, da osvetim svoju "ikonu" (kako sam je tad zvao) i koja mi je, u telefonskom razgovoru, prije mog bijega iz Amerike, rekla:

"Ti skontaj. Tvoje Sarajevo se promijenilo." Eto ga jebi, ja sam stigao u svoj grad.

Ja znam da će se svakom normalnom čitaocu ovo "svojatanje" grada ogaditi ali, ako mogu da se izvinim i da ispravim sve što sam napisao, samo kažem:

"Sarajevo jeste moj najdraži rođendanski poklon."

(KRAJ)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...