PRIČA ZA VIKEND / DARIO DŽAMONJA: Dacin „Nostradamus“; kako se "sva moja budućnost izgubila u magli..."

Svi u kafani ga miluju po, kao gar, crnoj kosi, a on uzvraća blis­tavim osmijehom, bljeskom zahvalnosti u očima, a ja gledam nje­gov budući život

  • Kultura

  • 23. Dec. 2018  23. Dec. 2018

  • 0

Kobešćak je najavio svoju odluku da od prvog aprila prestaje piti, pa je to razlog da to svojski zalijemo. Sjedimo u Siranu, a oko nas se roje prosjaci kao mušice. Kako Kobešćak ima čudan smisao za humor, da je jednom klincu pet maraka da me proziva: dječiji pisac, a ovaj se svojski trudi da zaradi svoj honorar, pa se uskoro svima popeo navrh glave i tjeramo ga od stola, ali on sada traži još pet maraka da prestane. Vjerovatno bi ih dobio da ga konobar za uho ne izbacuje iz kafane. Od toga dana mi se taj klinac pretvorio u pravu dnevnu moru - nije bilo kafane u koju sam se mogao sakri­ti, a da me on ne nanjuši. 


Bezobrazno je sjedao za sto, tražio "pet maraka, dječiji pisac", a nije se ustezao ni da me na ulici vuče za rukav. Naravno da sam ignorisao njegovu drskost, ali ne toliko zbog tih pet maraka, nego što je u njemu bilo nešto zlo što je zračilo iz njegovih tamnih očiju bez sjaja, lica bez osmijeha, usnica čvrsto stisnutih u jednu crtu... 

S nelagodom sam se pitao šta bi bilo da je samo desetak godina stariji - ne bi mi tražio pare, nego bi ih oteo, a ja bih pri tome i zara­dio batina. Vidio sam njegov budući život kao na dlanu: sa dvanaest godina će oboriti neslavni rekord u provalnim krađama i u džeparenju i završiti u popravnom domu gdje će samo usavršiti svoje sposobnosti i proširiti djelatnost na dilanje droge; često silo­van od starijih zatvorenika izgubiće svaki osjećaj za dobro i zlo (to će i dokazati prvog dana po izlasku iz Doma kada će silovati mlađu sestru); tamo će i steći reputaciju "zajebanog frajera" (ne bez osno­va), pa će njegovi bivši cimeri, koji su ga u početku maltretirali i iskorištavali, strahovati od susreta s njim - nikad se neće naći neki čvrst dokaz da je on direktno umiješan u seriju tajanstvenih premlaćivanja (pa čak i osljepljivanja) nekih ljudi iz polusvijeta, ali će ga uvijek pratiti šapat i dva kerbera, koja će na njegov mig biti spremna na sve; gazda kafane će mu se klanjati do zemlje, nikad mu ne naplatiti ceh i s olakšanjem disati kad izađe iz kafane; nje­gove tamne oči dobiće sjaj, ali ne zbog promjene u duši, nego sve češće upotrebe igle, a lice bez osmijeha će uvijek više govoriti o njemu nego tetovaže po cijelom tijelu (pri pokušaju da pređe u Italiju, policajci će ga pitati odakle mu te tetovaže, gdje ih je napravio, a on će odgovoriti: To mi je od rođenja, što se policajci­ma neće učiniti nimalo duhovitim); iznenadne provale bezrazlož­nog bijesa će ga uskoro i samog staviti na tapet i počeće da smeta malo većim mačorima nego što je sam... 

... snaći će ga u hotelskoj sobi, s iglom u veni, a zvanični izvještaj će glasiti da se radi o predoziranju i tako će se završiti jedan nima­lo sretni život, jedna predodređena sudbina... 

Sve mi te slike prolaze pred očima dok sjedim u svom stanu u Pod-Gorici i zalud čekam dolazak (ili barem telefonski poziv) majstora koji treba da mi popravi mašinu za veš, a ja se ne usuđujem izaći iz kuće da ne bude bilo: Pa gdje si ti, jučer sam te tražio?! 

Ostajem bez cigareta, a zvono na vratima i telefon ostaju nijemi, a već sam mu dao akademskih pet sati zakašnjenja, pa biram najčistiju od prljavih košulja - čarape i nisu toliko važne, jer nemam namjeru nigdje skidati cipele, nemam ni volje ni želje da se brijem, nego da odem "daleko, što dalje...", a to znači nekih stoti­njak metara do prve kafane, do Alfa... 

Sjediću tamo i razmišljati kako da namaknem pare da platim telefon i kiriju, a u kafanu će bez daha uletjeti mali Mirza Mujkić, naš Mirzić: 

"Čika Kerime, mogu li dobiti flašu vode?" 

"Možeš, sine." 

(Mirzić, na devastiranom košarkaškom igralištu preko puta, svaki dan šuta basketa i rastura i starije od sebe.) 

Čika Zoka će mu reći: "De, Mirzić. Evo ti dvije marke - kupi sebi coca-colu", a Mirza će odbiti: "Nemojte, čika Zoka - to je puno para." 

Kad nije u školi i kad ne igra basketa, on na ćošku Goruše i Kranjčevićeve prodaje neke džidže, a kad ne radi ni to, onda pomaže u kući... 

Svi u kafani ga miluju po, kao gar, crnoj kosi, a on uzvraća blis­tavim osmijehom, bljeskom zahvalnosti u očima, a ja gledam nje­gov budući život: u četvrtom razredu osnovne će se upisati u pio­nire Bosne, a po polasku u gimnaziju u juniore; imaće vremena da redovno ide na treninge, u školu, da Čiletu pomaže pri molovanju, a po završetku gimnazije će upisati DIF, a do tada će već biti stan­dardni prvotimac Bosne, a uskoro i reprezentacije Bosne i Hercegovine; za Olimpijske igre 2012. godine, sva raja će sjediti u kafani kod Kerima i na televiziji ćemo gledati finale između Bosne i Amerike; ostaće tri sekunde do kraja utakmice, a Amerika će vodi­ti sa dva koša razlike; Mirzić će pokušati trojku, ali će biti fauliran i izvoditi tri bacanja, a mi ćemo svi arlaukati: Ajde, Mirzić, ajde Mirzić... 

... on će se okrenuti prema kameri i bljesnuti svojim osmijehom (jer zna da ga gledamo) i složiti sva tri bacanja, a mi ćemo se napi­ti kao ćurke i slaviti do zore ... 

I tako će početi jedan život kojem je sam Mirza odredio tok. 

* * * 

Pitam se kako to da tako jasno mogu vidjeti tuđe sudbine, vidjeti budućnost drugih ljudi, a sva moja budućnost se gubi u magli u koju ne mogu proniknuti?

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...