BIO JE PAVELIĆEV POVJERENIK ZA BOSNU I JEDAN OD NAJVEĆIH KRVOLOKA: Herceg-bosanska vlast i danas se diči njegovom ulicom u Mostaru, a u Hrvatskoj mu dižu spomenike

Portal „Slobodna Bosna“ nastavlja svoj serijal iz povijesti

  • Jeste li znali

  • 27. Dec. 2018  27. Dec. 2018

  • 2

Jure Francetić rođen je 1912. godine u Prozoru kraj Otočca, u zaseoku Vivoze.

Početkom tridesetih zbog kritika na račun jugoslavenskog režima bježi u emigraciju, a tamo se brzo priključio ustaškom pokretu. Pred početak rata vraća se u Zagreb i nastavlja s ustaškom propagandom, no, nakratko koncem 1940. godine sklonio se u nacističku Njemačku.

Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu, a Pavelić ga uskoro imenuje povjerenikom za Bosnu. U jesen 1941. godine osniva Crnu legiju, te zdušno radi na provođenju rasnih zakona i deportaciji brojnih Srba i Židova, ali i Hrvata komunista.

U proljeće 1942. godine, ustaše su u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine pokrenule ofenzivu širokih razmjera, kako bi ostvarili svoj san - granicu NDH na Drini. Podaci govore da je u ožujku 1942. iz Sarajeva, pod zapovjedništvom Jure Francetića, krenulo više tisuća do zuba naoružanih ustaša koji su, zajedno s vrlo brojnom 'domaćom' muslimanskom milicijom, pred sobom gonili nepregledne kolone Srba od Olova, Sarajeva, Kladnja, Han Pijeska, sa Romanije i Sokoca, iz Rogatice i sa Borika.

Uplašeni narod kretao se u kolonama prema Višegradu, noseći najosnovnije stvari i dragocjenosti, u nadi se da će tu, na mostu Mehmed-paše Sokolovića, prijeći Drinu i dočepati se Srbije. Međutim, iznemogle, preplašene i izgladjnele srpske obitelji na mostu u Višegradu je dočekivala i zaustavljala talijanska straža. Preko rijeke su puštani samo oni koji su mogli platiti svoju slobodu. Zlatom, stokom ili nekom drugom vrijednošću.

Screenshot

Ostali su morali nastaviti dalje, nizvodno, bježeći ispred ustaških patrola, jedinica zloglasne Crne legije i muslimanske milicije kozjim stazama i preko planinskih prijevoja prema Miloševićima i Starom Brodu. Nadali su se da će se uspjeti ukrcati na skelu ili u čamce na putu do slobode.

Skoro mjesec i pol dana nepregledne kolone Srba su odlazile u ovaj drinski kanjon iz kojeg se većina nikada nije vratila. Tko nije znao plivati, ili se utopio ili je bio ubijen. Njegov zamjenik u Crnoj legiji bio je Rafael Boban, ali Jure i Boban, kako to da sugerirati pjesma "Evo zore, evo dana" koja je spjevana njima u čast, nisu baš dugo zajedno ratovali.

Pobornici lika i djela ustaškog zapovjednika često se pozivaju na neke njegove navodne izjave o tome kako se ne smije ubijati Srbe (iako je kao povjerenik za BiH sudjelovao u uhićenjima i transportu). No, sami Nijemci imali su zamjerke na njegov rad, tvrdili su da njegove jedinice rade brojne pokolje nad srpskim stanovništvom.

STRAVIČNI POKOLJI FRANCETIĆEVIH LEGIONARA


U tom razdoblju ustaške snage i Crna legija napravili su nekoliko gnjusnih zločina. U selu Gornji Malovan ubijeno je 70 seljaka, a izrazito gnjusan zločin napravljen je u selu Urije. Milovan Đilas bio je jedan od partizana koji su u selo Urije stigli krajem srpnja.

Za ove zločine tereti se Juru Francetića

"Išao sam običnim seoskim putem i bilo je obično ljetno jutro, nešto vedrije zbog kišice koja je preko noći rosila. Bilo mi je teško i htio sam zaplakati, jer mi iz pameti nisu izlazili divni drugovi koji su izginuli u jučerašnjem okršaju s ustašama, tu, negdje preda mnom, na bujnim njivama i livadama. Ali ono što sam vidio toga jutra, a o čemu sam toliko puta čitao, slušao, i što sam vjerovao, tako me je zapanjilo svojim užasom, da je zbrisalo svaki bol za milim drugovima... da, ipak je sve to izgledalo drukčije nego kada se čita", sjećao se Milovan Đilas ulaska u selo Urije krajem srpnja 1942. godine.

Njegova je sjećanja objavio i Vladimir Dedijer u prvoj knjizi svog Ratnog dnevnika.

"Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, u onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izišli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je netko od onih malo preživjelih.

Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati i, najednom, na sred puta, ne sjećam se točno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri, četiri koraka od ove gomile krvi i mesa - kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci je djelovala tako da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela. Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak - da li tog djeteta? - upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete. Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamenom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta?

Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod prljave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje. Dijete je bilo žensko i jednog dana, možda jednog ovakvog lijepog dana, i mnogih ovakvih dana bogatih suncem i zelenilom, s vedrim bojama na nebu, na zemlji, njivama, livadama i šumama, trebalo je da se poraduje svemu tome, životu, sreći, ljubavi, mladosti, ljudima oko sebe...

... I ostali leševi bili su unakaženi. Lice jednog desetgodišnjaka bilo je ranjavo po čelu i jagodicama od uboda. Neki dječak, isto tako prazne lubanje, kao kod onog djeteta, ležao je zgrčen oko žbunja kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih mršavih ruku. Da dječak nije bio tako unakažen, reklo bi se da je zaspao tu u hladu...

Krenuo sam dalje. Na raskršću, na pomolu prema gradu, dvadeset i pet do trideset leševa. Gomila ljudskih, ženskih, dječjih tijela, udova, glava... Jedna majka držala je u naručju svoje dijete, i to kako je ničice pala skoro ga je pritisnula svojim tijelom, kao da je htjela da ga zaštiti. Druga majka nije držala tako svoje dijete. Ona je ležala na leđima, a dijete, ispušteno kraj nje, skupljeno u gomilu", sjećao se Milovan Đilas, crnogorski komunist.

Nedugo pred smrt, Francetić se našao u Podravini, a kao jedan od miljenika režima imao je velike ovlasti za hvatanje neprijatelja. Iz jednog dokumenta s početka studenog 1942. godine, koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu, jasno je da je Francetić slao civile u Jasenovac.

"Na temelju prikupljenih podataka ustanovljeno je da su partizani koji su napali Martianec i tom prilikom zapalili razne državne zgrade stajali u vezi s njihovim pristašama koji se nalaze u Ludbregu i Varaždinu", stoji u kopiji Francetićeve naredbe koju potpisuje kotarski predstojnik Vlado Heim. Dokument, koji završava pozdravom Za dom spremni, govori o tome kako devet stanovnika Hrvatskog zagorja treba deportirati u Jasenovac. Važno je napomenuti da nije riječ o vojnicima, već o, redom, odvjetniku, šoferu, bačvaru, dva ratara, dva trgovca, veterinaru i privatniku.

Dana 22. prosinca 1942. godine, Francetić je pošao na novi zadatak u Liku zrakoplovom, gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. Zrakoplovom je upravljao domobranski zastavnik Mijo Abičić. Prije toga su Talijani izveli sabotažu na zrakoplovu kojim je Francetić letio za Gospić i prisilili ga sletiti pored sela Močile kod Slunja, što je bio teritorij kojeg su kontrolirali partizani. Francetića i njegovog pilota su odmah uhvatili partizani, ali ih nisu mogli obraniti od seljaka koji su ih izboli vilama i sjekirama. Teško ranjen Francetić je bio prebačen u partizansku bolnicu gdje su mu kirurzi pokušali spasiti život da bi ga zamijenili za 100 jasenovačkih logoraša, ali nisu u tome uspjeli. Francetić je umro na današnji dan 1942. godine.

Po tom i takvom ustaškom krvniku Juri Francetiću, HDZ-ova je vlast u Mostaru dala ulicu, dok mu se u susjednoj Hrvatskoj, u kojoj je također HDZ na vlasti, podižu spomenici.

(SB)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...