DANAS GA SLAVE, A NEKOĆ SU GA PREZIRALI: Srbe je nazivao pogrdnim nazivom, muslimani su bili „hrvatsko cvijeće“, a svećenike je MRZIO do kraja života…

Portal „Slobodna Bosna“ nastavlja svoj serijal iz povijesti

  • Jeste li znali

  • 08. Feb. 2019  

  • 1

Glavni lik naše današnje priče je Ante Starčević. Hrvatski političar i intelektualac prozvan „Ocem domovine“ danas je slavljen, ali nije oduvijek bio omiljen kod svih Hrvata.

Starčević, naime, Srbe nije priznavao kao narod nego ih je zvao „pasmina Slavoserbska“, bosanskohercegovačke muslimane smatrao je sastavnim dijelom hrvatskog naroda, a Slovence je nazvao alpskim Hrvatima.

Hrvatski političar, pravnik, povjesničar i književnik, kojeg su još za života rođen je 23. svibnja 1823. godine u mjestu Veliki Žitnik, koji je tada bio u sastavu Vojne Krajine. Starčevićev otac bio je katoličke vjeroispovijesti, a majka se obratila s pravoslavlja na katoličanstvo.

Studirao je filozofiju na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, teologiju u Senju, a doktorirao je filozofiju u Pešti. Ne uspjevši dobiti mjesto profesora na zagrebačkoj Akademiji, zaposlio se u odvjetničkoj kancelariji u Zagrebu, gdje je radio do 1861.

Već za školovanja priklonio se ilirskomu pokretu, ali se žestoko protivio Vuku Karadžiću i njegovim sljedbenicima u Hrvatskoj. Starčević je  1861. imenovan velikim bilježnikom Riječke županije, gdje je napisao četiri županijske predstavke, kojima je odredio svoje stajalište prema svim temeljnim političkim pitanjima važnima za sudbinu Hrvatske. Ti su spisi bili osnova političkog programa Stranke prava, koju je, zajedno s Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, osnovao iste godine.

Izvor: Public

Zagovarao je samostalnu Hrvatsku koja bi s Monarhijom bila povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Također u sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu vidio je pogibelj za hrvatski narod pa im se suprotstavljao u mnogim člancima i raspravama. Srbe nije priznavao kao narod nego ih je zvao „pasmina Slavoserbska“, bosanskohercegovačke muslimane smatrao je sastavnim dijelom hrvatskog naroda, a Slovence je zvao alpskim Hrvatima.

To stajalište napušta kasnijih godina zaključivši da nije bitno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države. Godine 1870. objavio je Naputak za pristaše Stranke prava, u kojem se zauzimao za otvorenost svoje stranke svim slojevima hrvatskog društva te ljudima različite vjeroispovijesti, smatrajući to preduvjetima nacionalnoga jedinstva.

Zastupao je i liberalna načela u izgradnji države, sukladno načelima Francuske revolucije, što ga je dovelo u sukob s Katoličkom crkvom, prvenstveno s biskupom Strossmayerom s kojim je u sukobu bio do kraja života.

U svojim javnim nastupima i tekstovima obrušavao se na ostatke feudalizma, zalagao se za demokratizaciju javnog života te žestoko kritizirao katoličku crkvu. Smatrao je da svečenstvo unazađuje hrvatski narod i služi stranim interesima (Habsburškim i Ugarskim). Zbog svojih antiklerikalnih stavova bio je napadan do kraja života, a svećenstvo ga je opisivalo kao “buntovnika, neznabožca, anitkrista, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve”. Sažetak njegove političke ideje je u geslu “Bog i Hrvati” kojom objašnjava da hrvatski narod mora sam upravljati svojom državom, a ne  iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom.

Zbog unutarstranačkih sukoba istupio je iz stranke i 1895. osnovao Čistu stranku prava.

Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest kako je on svoje knjige pisao na ekavici.

Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, budući se Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba.

Starčević se tome usprotivio i htio uvesti u hrvatski jezik ekavicu kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u danom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu.

Ante Starčević je bio veliki borac protiv klerikalizma, crkvene dogme, a o vjeronauku u školama je zapisao:

“U pučkim se školama ne bi učilo o nikakovoj veri, a naglasak bi bio na predmetima potrebnim za gospodarstvo i na “čistom moralu” . “Šizmatike” bi trebalo osloboditi grčkih biskupa i kaluđera, a svećenstvu obiju crkava pružiti veću naobrazbu”.

Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73. godini.

(SB)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...