"OVO ŠTO RADITE SRBIMA NEMA PRIMJERA U POVIJESTI BILO KOJEG NARODA": Vapaj bosanskih muslimana ustaškim ministrima u Zagrebu 1941. godine

„Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, streljanje i mrcvarenje u gomilama često nevinih ljudi, žena pa i djece [...] prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja često njihovim vlastitim rukama, siljenje na prelazak na katoličku vjeru, sve su to činjenice, koje su zaprepastile svakog istinitog čovjeka i koje su i na nas Muslimane ovih krajeva najneugodnije djelovale“, pišu najugledniji muslimani Banjaluke svojim predstavnicima u vrhu NDH

  • Jeste li znali

  • 11. Feb. 2019  11. Feb. 2019

  • 0


Vojnoistorijski institut izdao je 1993. godine zbornik dokumenata „Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svjetskom ratu“. Prvi tom njegov bavi se tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom, a dokument br. 335 tiče se predstavke grupe najistaknutih i najuglednijih muslimana iz Banja Luke koja je upućena muslimanskim elementima u ustaškoj vrhuški u Zagrebu.

Konkretno, predstavka je vapaj, molba da se sa zločinima ustaša nad Srbima prekine. Pismo je upućeno potpredsedniku vlade dr Džaferu Kulenoviću, i inženjeru Hilmiji Bešlagiću, ministru prometa.

Sadržaj pisma ćemo prenijeti u cjelosti, zbog toga što je vredan istorijski dokument koji dosta govori o neobičnim i haotičnim prilikama u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i stoga, dokazuje hrabru i pozitivnu ulogu koju su mnogi Bošnjaci pokazali u namjeri da zaštite svoje komšije

 „Gospodo Ministri! Još od početka uspostavljanja ove naše N.D.H. mi Muslimani s najvećom zabrinutošću gledamo, kako su neke Ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori činili najgore greške pa i zločine. Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakovih skrupula. Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti prestale su da važe za veliki deo naroda ovih krajeva.

Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, streljanje i mrcvarenje u gomilama često nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuće i iz postelje čitavih porodica s rokom od 1 do 2 časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja često njihovim vlastitim rukama, siljenje na prelazak na katoličku vjeru, sve su to činjenice, koje su zaprepastile svakog istinitog čovjeka i koje su i na nas Muslimane ovih krajeva najneugodnije djelovale.

Ustaše u Banjaluci septembra 1944. godine nakon borbi s partizanima. Foto: Wikimedia Commons/NOVJ

Mi nismo nikada ni očekivali a kamoli želeli ovakove metode rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti mi se nismo nikada niti pod najtežim prilikama služili ovakovim sredstvima. I to ne samo zato što nam brani Islam, nego i zato što smo vazda vjerovali i što vjerujemo da ovakove metode rada dovode do rušenja javnog mira i reda u svakoj državi i ugrožavaju njezin opstanak. Mi smatramo da se ovakova nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorim neprijateljima. Jer ovo, što se kod nas radilo, sumnjamo, da bi mogli naći primjera u povjesti u bilo kojega naroda.

Rezultat ovakove politike, /ako se ovakovi postupci mogu uobće zvati politikom/, upravo su grozni, što je svaki pametan čovjek mogao i očekivati. Vjerska snošljivost, koja je bila u Bosni i Hercegovini na visini i pored vjerske podvojenosti, srozala se strahovito. Uvrede i izazivanje jednog diela katolika uzimale su često takvog maha i prema nama Muslimanima, da nas sile na ozbiljno razmišljanje. Odnosi između ova dva diela našeg naroda, koji je bio vrlo dobar, na putu je da se posve pokvari. Rad onih hrvatskih nacionalista i na jednoj i na drugoj strani, koji je išao zatim da dovede do bratstva ova dva narodna djela i koji je bio urodio dobrim rezultatima, na putu je da doživi podpuni slom.

Jedan dio katoličkog svećenstva smatra da je došao njegov čas i on ga bez skrupula iskorišćuje. Propaganda za pokršćavanje uzela je takvog maha, da podsjeća na špansku inkviziciju. Pod njezinim pritiskom i toleriranju javnih organa izvršena su pokatoličavanja hrišćana u masama. I tako su oni kojima se poricala svaka građanska vriednost i svaka nacionalna srodnost, postali i građanski punopravni i nacionalno Hrvati, samo zato, što su formalno primili katoličku vjeru.

Ravnopravnost islama, isticana često pisanim slovima i mnogim izjavama sa najviših mjesta, dovodi se u pitanje u životu i u praksi. Prelazak na islam, koji mi nismo propagirali, nije nikada pružao onu zaštitu, kao prelazak na katoličku vjeru. Mnogi su intelektualci platili ovakav pokušaj životom, kao što je to bio slučaj u Travniku (očigledno se pravi referenca na slučaj nekog Srbina koji je, da bi se spasao, prešao na islam ali svejedno bio ubijen; prim. nov). Čuju se često i pogrdne pjesme od strane nekih katolika, koje vređaju vjerske osjećaje muslimana i proriče im se često sudbina kao i hrišćanima.

Jedan dio Ustaške vojnice i to ne samo ‘divlji’ nego i redovni vršio je teške ispade ne samo prema hrišćanima nego i prema Muslimanima, pa je izazvao i u našim redovima zaprepaštenje. Slučaj s groznim ubistvom seoskog hodže Edhem ef. Hodžića ovdje usred Banje Luke usred bolničke avlije i u po dana, strašan je primjer razuzdanosti od strane ustaše Josipa Babića. I što je najžalostnije ne zna se ni danas, da li je zločinac uobće uhapšen, i ako je to tražio i traži sve banjalučko i ostalo muslimansko stanovništvo.

Ustanak u našim krajevima, koji se sve više širi, posljedica je gore navedenih postupaka i grešaka. Ovaj ustanak nosi u sebi sve one grozote, koje nose ustanci i građanski ratovi. Ustanici pale, ubijaju na zvjerski način ljude, žene i djecu, da bi se osvetili često i onima koji nisu krivi za njihove nevolje. Ustanak je dopro i do kapija našega grada i njegove se posljedice sve više osjećaju. Već je tri dana naš grad bio bez vode, a oskudica ogrjeva i živežnih namirnica nas pritiskuje sve više i više i mi moramo misliti i na druge još teže posljedice.

Ustaše ruše pravoslavni saborni hram u Banja Luci 1941. godine, za koji se govorilo da je možda najlepši na Balkanu. Foto: Wikimedia Commons/znaci.net
Komunisti su iskoristili nezadovoljstvo jednog velikog djela naroda i stavili se na čelo ustanka. Pri proganjaju komunista se čine nepravde nama muslimanima. Nećemo da tvrdimo, da i među muslimanima u gradu nema koji komunista. Ali se na račun ovih hapse i progone i oni muslimani, koji nisu nikada bili komunisti, samo ako se izraze nepovoljno protiv raznih nepravdi, koje se dešavaju. Naprotiv mnogi katolici, koji su bili poznati kao komunisti, ne samo što se prikrivaju, nego se često nagrađuju raznim položajevima i sinecurama.

Nas ispunjava naročitim negodovanjem što su ovi elementi, koji su prouzrokovali ustanak, uvukli u ovu akciju i dio muslimanskog ološa, što mi žalimo i osuđujemo. Mi znamo dosta primjera, gdje su ustaše pri stupanju i klanju hrišćana [činili to] pod fesovima na glavi. To je bilo u Bosanskom Novom, gdje su 4 kamiona ustaša došli iz Prieka pod fesovima na glavi, udružili se sa muslimanskim ološem i vršili klanje hrišćana u masama.

Isto se desilo u Bosanskoj Krajini i Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklalo 862 hrišćana. I u Kulen Vakufu su to isto pravili i tu se naročito istakao Miroslav Matijević, ustaša iz Otočca. Tu je poklano oko 950 hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika 6. rujna, kad je u Kulen Vakufu zapaljen i gdje je platila glavom 1365 muslimanskih ljudi, žena i djece.

Ustaše deportuju hercegovačke Srbe u koncentracione logore. Verovatno leto ili jesen 1941. godine. Foto: Znaci.net/Muzej revolucije naroda Jugoslavije
Mi znamo slučaj gdje su neki ustaše katolici udarili na hrišćane sa povicima ’Udri Mujo, drži Huso, ne daj tamo Meho’ i sl. Mi znamo i takovi slučajeva gdje se šaputalo hrišćanima, kako ih ubijamo i koljemo mi, balije, da ih tako istrebimo. Da smo mi htjeli trjebiti, ubijati i prevjeravati Srbe i druge mi smo to mogli lakše činiti prije nekoliko stotina godina, kad smo mi imali više vlasti nego danas i kad se je mogao takav postupak lakše pravdati, nego danas.

Izazvaši ovakov težak sukob između nas muslimana i hrišćana pozvani smo mi kao vojnici da taj ustanak ugušimo i tako ubijamo Srbe i oni nas, pa da se tako satiremo međusobno i istrijebimo, neznajući ni kada će to prestati, ni kakvim će posljedicama uroditi. I tako je ta borba, koju mi nismo izazvali, uzela toliko maha, da su mnoga naša sela popaljena i opljačkana, a njihovi stanovnici — ljudi, žene i djeca — goli i bosi lutaju, gladni, žedni, tražeći pomoći i zaštite od pozvanih i nepozvanih, bježeći u naše gradove, koji su prenapučeni pa im se pomoć teško može ukazati.

Zaštita je našeg svjeta po selima posve nedovoljna, osobito u onim krajevima, koji su pali pod talijansku okupaciju. Tamo talijanska vojska mirno posmatra kako gore muslimanska sela, kao što je to bilo ovih dana po selima ključkog, petrovačkog i sanskog kotara gdje im ni naša vojska ne pruža pomoć.

Foto: Wikimedia
I što je najgore vinovnici ovih nereda se povlače u pozadinu, paradiraju se u uniformama zabavljeni dobrim dielom oko pljačke jevrejske imovine. To najbolje vidimo mi ovdje u Banja Luci, gdje je imovinom iseljenih i izbjeglih Srba i Židova napravljen izvor pljačke i bogatstva za pojedince kao i njihove prijatelje.

Stručne su radnje davane nestručnjacima, ogromne vriednosti davane su često bez ikakove procjene uz bagatelnu cienu i bez ikakve garancije i to onima koji nemaju nikakovih posebnih zasluga za državu hrvatsku. To su naređivali oni koji nisu imali ovlašćenje za takove odluke, nego su prisvojili sebi tu vlast. A kada je u interesu morala i poštenja bila povedena istraga nad tim nepravilnostima požurio se je da je pomete baš onaj koji zauzima, nažalost, najviši položaj u ponovi, i to baš na intervenciju glavnih krivica za sve radnje. Odbijamo s prezirom podmetanje, da se mi želimo dočepati tih radnja.

Mi se obraćamo na Vas, gg. ministri, kao naše predstavnike u vladi N.D.H. i kao prve savjetnike Poglavnika, da uložite sav svoj upliv u ovo ozbiljno doba koje proživljujemo, da se ovome strašnome stanju učini kraj.

Porodica u Bosni, ubijena na kućnom pragu od strane ustaša ako je srpska, a četnika ako nije. Tačan kontekst fotografije nije sačuvan od zaborava. Foto: Znaci.net/Muzej revolucije naroda Jugoslavije
Mi se ovim priključujemo svakoj akciji našoj koja ide istim ciljevima, a naročito akciji sarajevskih muslimana od 12. XI. 1941. pa u tu svrhu tražimo i predlažemo s njima zajedno:

1/ Da se što prije zavede stvarna sigurnost života, imetka i sloboda vjere nad sve stanovnike ove države
2/ Da se nevini sviet zaštiti jačom vojnom obranom
3/ Da se u buduće ne dozvole nikakove akcije, koje će izazvati pobunu u narodu
4/ Da se pozovu na sudsku odgovornost svi krivci koji su počinili bilo, kakovo nasilje ili zlo djelo bez razlike na položaj i vjeru
5/ Da zakone primjenjuju samo redovna vlast i redovna vojska
6/ Da se onemogući svaka vjerska nestrpljivost
7/ Da se što prije pruži dovoljna materijalna pomoć onima koji su nevino stradali u ovim događajima.

Banja Luka 12.XI.1941.“

Potpisnici ovog pisma bili su, kao što smo rekosmo, najugledniji banjalučki muslimani, crème de la crème islamske zajednice toga grada koja će u ovom poslednjem ratu doživjeti da vidi rušenje džamije Ferhadije, zadužbine jednog Sokolovića. Kao što ćete moći da vidite, sve su to age i begovi, hafizi (ljudi koji napamet znaju Kuran), muftije, muderizi (veroučitelji), doktori, inženjeri, sufiji, preduzetnici, zemljoposednici. Čak i jedan Gradaščević! No, navešćemo ih sve, radi istorijske pravde, poštenja, pomirenja, razumijevanja, možda i ponosa njihovih potomaka koji budu čitali ovaj tekst.


Listom, u pitanju su: H. Hafis Mustafa Nurkić (muderiz), Hafiz Idriz Skopljak (muftija), Hasan-beg Džinić (posednik), Husein Hadžić, Ago Abazagić, Halid -beg Džinić, Derviš Đanić, Madija Afgan, Čazim Muftić, Ćerim M. Čejvan, Dr. Asim Kulenović, Nedib Biberić, Ramiz-beg Begović, Muharem Ibrahimbegović, Alija Tabaković, Zaim Ibrahimbegović, Kemal Hađiomerspahić, Dr. Ibrahim Ibrahimpašić, Hamzaga Huseđinović, ing. Omer Kajtaz, Mustafa Zuhrić, Ahmić Osman, Husein Kapetanović i ing Đulman Dulbegović.

Zatim su tu Ibrahim Karaselimović, Mehmed Jahić, Asim Krajišnik, ing. Muharem Katana, Halid Buljina, Vehabović Salih, Haf. Bećir Demirović, ing. Bedrudin Gušić, Hakija Bešlagić, ing. Suljaga Slihagić, dr Asim Đinić, Latif Demirović, prof. Nairn Čejvan, Ilijaz Omerbegović, Sejd Čejvan, Rizah Hadžiomerspahić, dr Sejd Buljina, Saćir Dedić, dr Ali Kjamil-beg, Bećir Galijašević, Alija Germović i Ibrahim Maglajlić.

Konačno, tu su Ali-beg Gradaščević, Đodić Salih, Ibrahim Suljić, dr Ishak Zukanović, Safet Doročić, Sulejman Hađidedić, Haf. Izet Muftić, Alija Kapidić, Hamdija Softić, Mehmed Ibrahimbegović, Derviš-beg, Kapetanović, Osman-beg Kulenović, Gunić Mujo, Abdulah Smajić, Haf. Mehmed Zahirović, Fehim-aga Litrić, Muhamed Tabaković, Haf. Hamid Muftić, Haf. Čamil Gušić, Haf. Šaćir Kovačević, Mustafa Bukić, Mujo Medić, Edhem Baručija i H. Derviš Numanović.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...