Partizansko spomen groblje proteže se na pet tisuća četvornih metara, otvoreno je prije točno pedeset godina; a tek stotinjak antifašista i potomaka mostarskih heroja prisustvovalo je obilježavanju obljetnice “rođenja” simbola života, čvrstine i odlučnosti jednog naroda u vječitoj borbi protiv zla

“PARTIZANSKA NEKROPOLA” MOSTAR

Skromno ali dostojanstveno obilježena je pedeseta obljetnica od izgradnje mostarske Partizanske nekropole, ili Partizanskog spomen-groblja. Uspinjući se prema ovom monumentalnom spomeniku osloboditeljima Mostara, simbolu otpora protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika, stotinjak je antifašista i potomaka mostarskih heroja već na ulazu dočekao veliki grafit:

“Vaše zločince i zločine veličajte negdje istočnije!” Ukoliko i nakon toga ne posustanete u želji da vidite u kakvom je stanju nekadašnji simbol Grada na Neretvi, na nogama morate imati obuću s debelim potplatama jer slijedi uspon stazom dugačkom tristotinjak metara dobrano “zastrtom” staklom i gomilama smeća. Ako ste i tu dionicu prepješačili bez tjelesnih oštećenja, izašavši sretno na vrh, htjeli-ne htjeli doživjećete šok čim vam pogled zastane na ustaškom znakovlju, iscrtanom na desnoj strani spomenika koji simbolički prikazuju otvorene oči.

Foto: Arhiv SB

“MALI, ZAGROBNI GRAD”

Sablasno izgledaju na desetine polomljenih spomen-ploča posvećenih herojima grada, baš kao i mjesta na kojima

su se nekada nalazili potpuno uništeni i potpuno spaljeni kameni cvjetovi. Na svakom koraku tragovi spreja i paljevine, kojima je mostarski simbol podmuklo unakažen i osakaćen. Ako i nakon toga ne osjetite bijes i ogorčenost, onda s vama nešto zbilja nije u redu i trebali biste odmah potražiti psihijatrijsku pomoć.

Mostar je pred početak Drugog svjetskog rata imao oko osamnaest tisuća stanovnika. U borbi protiv fašizma izravno je sudjelovao svaki treći građanin, a svaki osmi stanovnik ovog grada nije doživio slobodu.

Foto: Arhiv SB

Tijekom Drugog svjetskoga rata u Mostaru je poginulo oko 2.500 građana, od kojih je njih oko 700 poginulo u parti- zanskim jedinicama braneći grad, a među njima bilo je i dvanaest narodnih heroja. Mostar je, također, bio jedan od rijetkih gradova u okupiranoj Europi koji je sve vrijeme rata imao svoj bataljun, formiran rujna 1941. na Boračkom jezeru. Partizanska nekropola djelo je genijalnog beogradskog arhitekte Bogdana Bogdanovića, koja je nakon nekoliko godina mukotrpnog rada svečano otvorena 26. rujna 1965. godine.

Od 1950-ih do 1980- ih, arhitekt Bogdan Bogdanović, sveučilišni profesor i bivši gradonačelnik Beograda, stvarao je velike nadrealistične spomenike po cijeloj bivšoj državi, koji su bili svojevrsni otklon tadašnjem vremenu socijal-realizma, nadilazeći lokalne okvire stvarali povijesne vrijednosti, u prvi plan ističući ideale i više ciljeve, isključujući bilo kakvu političku ili crkvenu namjenu. Njegovi spomenici “vrištali” su protiv svakog oblika rata i razaranja. O Bogdanovićevim spomenicima, u njemačkoj je produkciji snimljen i dokumentarni film pod nazivom Arhitektura sjećanja - spomenici Bogdana Bogdanovića, koji je premijerno prikazan na kanalu Viasat History.

Foto: Arhiv

Mostarski spomenik nastao je uz nevjerojatne napore lokalnog stanovništva, oni su bukvalno ugrađivali sebe u grandioznu nekropolu. Skidali su kamen sa svojih starih kuća, koji je kasnije postajao dijelom spomenika. Veliki je arhitekt autor još i Slobodišta, simboličke nekropole u Kruševu, Spomenika albanskim i srpskim borcima NOB-a u nekadašnjoj Kosovskoj Mitrovici, Spomenika palim borcima NOB-a u Prilepu, Spomenika palim borcima u Vlasotincima, a najpoznatiji Bogdanovićev rad jasenovački je Kameni cvijet. Bogdanović je ‘90-ih godina zbog političkih sukoba sa Slobodanom Miloševićem emigrirao u Beč, gdje je i umro 18. lipnja 2010. godine. Mostarska Partizanska nekropola nastajala je u razdoblju od 1959. do 1965., ali je to i spomenik kojemu se autor najčešće vraćao.

Foto: Arhiv SB

U jednom od rijetkih intervjua, 1997., osvrćući se na trenutačno stanje spomenika koji je izgradio, Bogdanović je zapisao: “Gradeći mostarski akronekropolis bio sam ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i zamora i, u stvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti. Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti pokloniti i svojim ‘novim prijateljima‘, čija su se imena - muslimanska, srpska, hrvatska - tek počela ređati na terasama nekropole. Njihov mali zagrobni grad, kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo srce starog Mostara i u danas porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj nekad najlepši i najsmeliji most na svetu, delo božanske graditeljske statike, pred kojom je mali Bogdan bio sićušan kao pred natprirodnom pojavom.”

I doista je partizanska nekropola bila Mostar u malom, baš kako ju je Bogdanović i zamislio, poput replike grada na Neretvi, njegova idealnog dijagrama.

Veliki je arhitekt spomenik zamislio kao prabalkansku, helensku akropolu, visoku dvadesetak metara. Uz vijugave staze od kamenih serpentina ka središnjem spomeniku vodi tristotinjak metara dugačka staza, koju prate vodene orgulje koje se spuštaju ka posjetitelju. Bogdanovićev spomenik sazdan od kamena i vode, zapravo je simbol života, čvrstine i odlučnosti jednog naroda u vječitoj borbi protiv zla, koja i danas, sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata još uvijek traje.

Spomenik su isklesali najbolji korčulanski majstori, predvođeni izvjesnim Barbom, a Bogdanović je obećao građanima Mostara da će im stvoriti nešto neviđeno, te ih, kako je i sam isticao, uvalio u troškove, pokrenuo silne radove, a da i nije baš bio siguran da će uspjeti u svojim nakanama.

Foto: Arhiv SB

“Malo unezvereno i rasejano, uzastopno sam i po više puta, preko Hajrudinovog mosta prelazio s jedne na drugu obalu rečnog kanjona. Ponekad mi se činilo da od svog velikog prethodnika tražim savet za razne teškoće koje u radu sa kamenom uvek nepredviđeno iskrsavaju. Opipavao sam kamene rukohvate i profile i pod prstima pronalazio mnogo štošta od onoga što čulo vida preko dana lakomisleno previđa. Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši.

Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. ‘Svaki peva svoju pesmu‘ - kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki ‘kameni instrument‘“, prisjećao se Bogdanović.

On je i počasni građanin Mostara, a s građanima ovog grada bio je toliko povezan da je lijevo od ulaza u skrivenoj maloj prostoriji predvidio mjesto i za svoju kamenu urnu, ali je od te ideje na koncu odustao razočaran devastacijom spomenika. Spomenika herojskom vremenu, koji je zamišljen kao Grad mrtvih - posljednje počivalište za slobodu palih mladića i djevojaka koji ponosno gleda na Grad živih, grad za koji su oni dali živote.

Desetljećima kasnije, nekropola je bila ljubavno okupljalište mostarske omladine, no posljednja dva desetljeća pretvorila se u mjesto mržnje, rušilaštva i fašističkog divljanja. Partizanska nekropola je 2006. proglašena Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, ali niti ta činjenica nije pomogla da se spomenik obnovi i konačno zaštiti od vandalizma.

(M.Iličić)