IVO KOMŠIĆ PIŠE O SUMRAKU SDP-a: Kako su sarajevski gubitnici povalili tuzlanske dobitnike

Sjednica Glavnog odbora dobro je izrežirana. Upozorenja da se država razgrađuje iznutra i izvana izvrgnuta su podsmijehu. Tuzlacima niko nije odgovorio kako je moguće da gubitnički dio stranke u Sarajevu formira vlast, a oni ne. Ispalo je da su krivi zbog svoje pobjede

  • Politika

  • 15. Feb. 2019  15. Feb. 2019

Piše: Ivo Komšić  

Od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, javnost nije s tolikom pažnjom pratila zasjedanje jednog stranačkog organa kao posljednju sjednicu Glavnog odbora SDP-a, održanu devetog februara. Onda su to bile sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, držane u Beogradu, kada je Slobodan Milošević ovladao partijskim tijelima Srbije i Jugoslavije. S velikim interesom su se pratile te sjednice i nastupi „drugova“ iz Slovenije i Hrvatske, predvođeni Milanom Kučanom i Stipom Šuvarom. To su bili verbalni obračuni iza kojih su se naslućivale principijelne političke razlike: da li partija može opstati kao centralizirana organizacija ili će se demokratizirati i omogućiti republičkim savezima slobodno vođenje politike u interesu republika. U tim obračunima naslućivala se borba oko karaktera zajedničke države koja se sve više centralizirala, bez obzira na njeno federalno uređenje. U pozadini centralizacije partije krila se ideja velike Srbije, tako da se „borba za Jugoslaviju“ svodila faktički na njeno uništenje.

Slovenija se unaprijed otpisivala jer navodno nikada i nije bila iskreno za Jugoslaviju, Hrvatska se svodila na teritoriju oko Zagreba, svi drugi krajevi su trebali biti dio nove Jugoslavije, odnosno „srpske krajine“ u novoustrojenoj državi. Onda je došao 14. kongres SKJ, krajem januara 1990. godine, na kome se partija raspala. Cijeli proces je vodio Milošević. Omogućio je „demokratsku“ raspravu svim republičkim partijskim delegacijama, svi su mogli slobodno iznijeti svoje zahtjeve, ali se o svima moralo glasati. Unaprijed pripremljena glasačka mašinerija odbila je sve zahtjeve za demokratizaciju partije. Slovenci i Hrvati su napustili Kongres, ostale delegacije su još kalkulirale, ali nisu mogle spasiti jedinstvo. Partija se raspala. Iza toga se raspala država. Za raspad su optuženi oni koji su napustili Kongres radi svojih demokratskih zahtjeva, a ne oni koji su ih faktički procedurom glasanja izbacili. Po istom obrascu, za raspad države su optuženi oni koji su je htjeli demokratizirati, a ne oni koji su od nje htjeli napraviti veliku Srbiju. “Borci“ za opstanak Jugoslavije, odnosno velike Srbije, izvršili su nevjerojatne zločine i genocid. Tako se završilo.

Stara loša vremena

Prošlosubotnja sjednica Glavnog odbora SDP-a podsjećala je svojom koncepcijom i načinom vođenja u velikoj mjeri na onaj davnašnji kongres koji je vodio Milošević. Daleko od toga da je ta sjednica svojim sadržajem, temama i raspravama ličila na to, i daleko od toga da ima takav povijesni značaj i dalekosežne posljedice (gluho bilo). Tadašnja partija je vodila državu i bila identična s njom tako da su se procesi u partiji direktno reflektirali na državu. Međutim, nije beznačajno to što se zbiva u SDP-u, iako treba vjerovati da BH država ne zavisi toliko od SDP-a. Naša javnost je cijeli dan iščekivala odluke „centralnog komiteta partije“, što samo po sebi daje značaj tim odlukama. Javnost ima šesto čulo za to, jer koga su zmije ujedale, i guštera se boji.

Takve sjednice, strogo kontrolirane i programirane, uvijek počinju bezazleno i tek u svom toku otkrivaju prave namjere. Tako je bilo i s ovom. Dnevni red je formuliran, činilo se s omaškom, koja se ispravila na licu mjesta. Glavna tačka je rasprava o političkoj situaciji, općenito najavljena, a kao usput raspravit će se i izborni rezultati stranke sa zadnjih izbora, i to nakon četiri mjeseca. Kako za ovu tačku dnevnog reda nije pripremljen materijal, predsjednik stranke je predložio da se ta tačka skine s dnevnog reda, iako je Predsjedništvo stranke kojim on rukovodi trebalo ponuditi taj materijal. Neki članovi Glavnog odbora su, logično, tražili da se rasprava o političkoj situaciji ne može voditi bez rasprave o izbornim rezultatima jer položaj stranke u formiranju vlasti na svim nivoima zavisi od toga. Također, od izbornih rezultata zavisi i položaj stranke u tzv. BH bloku, i položaj tog bloka u formiranju vlasti (stranke partneri u bloku su stalno prepuštale odluku SDP-u). Blok je faktički formiran, ušao u pregovore o formiranju vlasti, a da nije uopće formaliziran i da se ne zna na kojim principima je formiran – niti jedan stranački organ o tome nije odlučivao. Rasprava o izbornim rezultatima dovela bi do rasprave o odgovornosti za loše rezultate u nekim izbornim jedinicama, posebno u sarajevskoj, gdje je SDP četvrta stranka, kao nikada do sada. Izborni ciljevi postavljeni u izbornoj strategiji nisu ni izbliza ostvareni. Uspjeh je postigla jedino kantonalna organizacija Tuzle koja je relativni pobjednik u svom kantonu. Tu raspravu je predsjednik vrlo vješto, uz pripremljenu podršku, skinuo s dnevnog reda. Preostalo je da se raspravlja o postojećoj političkoj situaciji u državi, o formiranju vlasti, ali bez rasprave o izbornim rezultatima, i bez rasprave o stanju u stranci koje je time prouzročeno. To još i ne bi mnogo sličilo onom čuvenom kongresu koji je vodio Milošević da nije korištena poznata metoda zamjene teza kojom se i on vodio. Posljedicu koju si proizveo proglasiš uzrokom, prebaciš na drugog i optužiš ga. Tako je bilo i na subotnjem zasjedanju.

U javnost je puštena priča da se na sjednici raspravlja o ulasku SDP-a u koaliciju sa SDA, i da se na tome cijepa Glavni odbor, iako to uopće nije bila tačka dnevnog reda. Da bi sjednica imala što dramatičniji karakter, ova laž je dopunjena pričom o tome da tuzlanska kantonalna organizacija želi ući u tu koaliciju, i da ima podršku nekih članova Glavnog odbora. Protiv su, navodno, predsjednik stranke, predsjednik Glavnog odbora, generalni sekretar i politički direktor stranke. Iskonstruirana je grupacija „mladi kadrovi“, suprotstavljena nekoj „staroj“, konzervativnoj, koja je navodno za koaliciju, ojačana tuzlanskom podrškom. Ta laž je puštena sa same sjednice i u toku sjednice se već mogla čitati na društvenim mrežama.

Istina je nešto sasvim drugo. Na sjednici se, prije svega, tražila formalizacija BH bloka kao „građanskog bloka“, s jasnim principima na kojima će blok nastupati. Tražilo se formiranje radne grupe koja bi ispisala te principe i ponudila strankama partnerima. Također, tražilo se da blok ne ide u razgovore oko formiranja vlasti bez jasnih i napisanih zahtjeva o promjeni karaktera vlasti u državi iz nacionalističkog u demokratski. To bi bila prilika da se još jednom javno napravi ideološka i programska razlika spram nacionalnih stranaka, da SDP jasno povuče razliku između demokratskog i nacionalističkog modela upravljanja državom. To se odbilo. Na sjednici se samo jasno ispoljio prezir prema svima koji su drugačiji, čak i prema svojim „drugovima“ koji drugačije misle. Tlo prezira nije ideologija, nego mržnja, zato se prezir ne može obrazlagati, on nije mišljenje. On se samo sipa oko sebe, sve dok ne zamrači svaku perspektivu.

Da apsurdnost situacije bude veća, blok je već pregovarao o tome o čemu je Glavni odbor tek trebao odlučiti. Razgovori su već vođeni i sa SDA i sa HDZ-om a da nitko ne zna o čemu, što je traženo i što je nuđeno. Na kraju se rasprava svela na to da li podržati postojanje bloka i da li uopće otvoriti razgovore o formiranju vlasti, na jasnim principima i s jasnim zahtjevima. Jedino izjašnjavanje je bilo o tome. Rasprava o koalicijama nije ni vođena, niti se o tome izjašnjavalo. Istina, zahtijevalo se i zaključilo da SDP ide u pregovore o ujedinjenju sa strankama bloka. Također, usvojeno je da se odbija svaki razgovor s nacionalnim strankama o formiranju vlasti. Glavni odbor je donio tu odluku a da nitko nije postavio pitanje o odgovornosti stranačkog vrha koji je već pregovarao o tome što je Glavni odbor odbio. Međutim, i ovdje važi pravilo Quod licet Jovi, non licet bovi (Što je dozvoljeno bogovima, nije volovima).

Sumnjiva premisa

Ovakvi zaključci su se mogli očekivati jer je sjednica počela s premisom da je teza o ugroženosti države lažna i da se njome ne može legitimirati nikakav razgovor o ulasku u vlast. Upozorenja da se nalazimo u situaciji kada se država otvoreno razgrađuje, i iznutra i izvana, izvrgnuta su podsmijehu. Majstori procedure su čvrsto vodili svoju igru. Tako je ova sjednica još po nečemu nalikovala Miloševićevom kongresu – vođena je po istom obrascu, sve do glasanja. Svi prijedlozi o odgovornostima stranačkog rukovodstva, svi argumenti o potrebi izrade političkih platformi za razgovore s drugim strankama, neutralizirani su pripremljenom glasačkom mašinerijom i režijom redoslijeda diskutanata. Teška artiljerija, koja je trebala poravnati sve što se cijeli dan govorilo, ostavljena je za kraj, jer o redoslijedu diskutanata odlučuje predsjednik Glavnog odbora. Na zaključke uvijek utiču posljednji diskutanti, uredno i po značaju poredani. Oni su imali priliku neutralizirati i baciti u zaborav sve što se cijeli dan govorilo, a s čime se nisu slagali.

Sve bi to bilo i podnošljivo da se nije radilo o poniženju i javno izrečenim psovkama prema neistomišljenicima. A oni su jedini pobjednici u izborima. I opet kao kod Miloševića: drugačije mišljenje je osuđeno kao izdaja principa SDP-a, kao izručivanje stranke nacionalistima. Pod tom optužbom, malobrojni članovi Glavnog odbora iz RS-a napustili su sjednicu, povrijeđeni i ozlojeđeni. Za razliku od beogradskog razlaza, oni nisu ispraćeni aplauzom, već nijemim prezirom. Za njima su krenuli i Tuzlaci, gotovo cijeli sastav. Zaustavljeni su na vratima s molbama da to ne čine. Pored svih poniženja kroz koja su prošli na sjednici, ostali su do kraja. Nisu htjeli upasti u zamku i ponijeti teret razbijača stranke, koji im je već bio natovaren. Rekli su da će poštovati odluku Glavnog odbora, ali su bili potreseni poniženjem koje su doživjeli. Unaprijed pripremljeni oponenti njihovim zahtjevima nisu ih ni slušali, nisu htjeli čuti njihove argumente o važnosti sudjelovanja u vlasti u Tuzlanskom kantonu, u kome su pobijedili. Nitko im nije odgovorio na pitanje kako je moguće da gubitnički dio stranke u Sarajevu formira vlast, a oni ne. Ispalo je da su krivi zbog svoje pobjede.

Zamjena teza

U javnost su otišle informacije zasnovane na zamjeni teza. Oni koji su tražili poštivanje Statuta stranke, odgovornost za loše izborne rezultate, objašnjenje za vođenje pregovora o koalicijama bez usvojene platforme, i o čemu se organi stranke nisu izjasnili, prokazani su kao konzervativci, zastarjeli, ljudi koji obmanjuju javnost o ugroženosti države, koji isporučuju stranku nacionalistima… Zaboravlja se da je ova ista garnitura bila u pretprošlom mandatu u koaliciji s nacionalnim strankama i da je tvrdila kako je to najuspješnija vlada od rata. Javnost se dezavuira tezom o stabilnosti države koja, navodno, ničim nije ugrožena, i pored otvorenih politika njene razgradnje. U javnost se ubacuje ideja o „kohabitaciji“ koja ne znači ništa drugo do lagano i bezbrižno podržavanje vladajućih u važnim pitanjima (euroatlantske integracije). To će biti, navodno, veliki doprinos stabilnosti države. (Kao da će vladajućima trebati nečija podrška kada se odluče za to.) Tuzlaci su cvilili nad stanjem u Tuzlanskom kantonu, nad sudbinom radničke klase koja je opljačkana jer su joj rasprodate firme a da se njihov status nije riješio, zatim nad iseljavanjem velikog broja mladih i školovanih ljudi, itd. Nisu ih htjeli ni slušati, samo su ih hladnokrvno i prezrivo preglasali, optužili za stranačku izdaju i izručenje stranke nacionalistima.

Na to se nalijepila naša lakomislena javnost. Nije bilo ni teško, jer je izmanipulirana. Krenuli su odmah čuvari demokracije, samoproglašeni politički analitičari, konceptualni umjetnici, pjesnici, književnici i književni kritičari, ljudi raznih struka koji politiku promatraju ili iz svojih klaustrofobičnih stanja ili iz kafanskih podruma. Počeli su braniti stranku od ljudi koji preko dvadeset godina vode otvorenu borbu protiv nacionalizma i neofašizma i stali na stranu „demokrata“ koji su faktički profesionalni opozicionari u zastupničkim klupama već drugi ili treći mandat, koji su već ostarili na tim pozicijama i čiji je posao samo podizanje ruke protiv, bez ikakve odgovornosti. (Netko je izračunao da se za jedan mandat zaradi oko 250.000 KM). Zašto bi oni sada riskirali svoje udobne opozicijske pozicije, zašto bi se dovodili u poziciju odgovornih.

Postavlja se pitanje zašto ovo treba rukovodstvu SDP-a. Jasno je iz samog toka sjednice da je odluka o neulasku u vlast donesena davno. Zašto su svoje članstvo zamajavali i držali u neizvjesnosti mjesecima? Zašto su obmanjivali javnost i svoje glasače? Zašto su obmanjivali one s kojima su pregovarali? O čemu su s njima pregovarali? Zašto su razvlačenjem pregovora uznemirili međunarodnu zajednicu koja je tražila brzo formiranje vlasti? Zašto su mnoge socijalne grupacije ugrozili jer se nisu mogli usvojiti budžeti? Zašto nisu, kao njihova partnerska stranka u bloku, odmah rekli za što su, a za što nisu, i omogućili formiranje drugih koalicija?

Ne postoji niti jedan racionalan odgovor na ova pitanja. Ako su htjeli sa sebe skinuti odgovornost za stanje koje će nastati u državi i društvu nakon formiranja nacionalističke vlasti, mogli su to uraditi odmah nakon izbora. Vjerovatno bi to Glavni odbor odobrio. Ovako su doveli do polarizacija u stranci. Ta metoda je davno isprobana: isprovocira se unutarnja polarizacija kako bi vođstvo opstalo. Ono, zaboga, mora voditi unutarstranačku diferencijaciju kako bi se spasila stranka, a diferencijacija se pri tome proglašava faktorom jačanja – „sada smo još jači“. To je najsigurniji put samouništenja. Treba se samo prisjetiti davnašnjeg komunističkog kongresa.

(IZVOR: Analiziraj.ba)

loading...

trenutak ...