„SB“ EKSKLUZIV; ZLATKO MILETIĆ OTKRIVA: „Kako sam za Veliku Gospu `91 iz četničkog okruženja u Korenici izvukao 81 Hrvata i izbjegao vješanje na gradskom trgu“!?

Samo dva mjeseca nakon što se vratio iz Hrvatske gdje je, boraveći u okupiranoj Titovoj Korenici izbjegao smrt i vješanje, Zlatko Miletić se našao u središtu jedne od najvećih prijeratnih sigurnosnih prijetnji i provokacija...

  • Vijesti

  • 14. Mar. 2019  14. Mar. 2019

  • 2

Priredio: SENAD AVDIĆ

"Kolegama iz HDZ-a u Domu naroda Parlamenta BiH, ne smetaju četnici u Višegradu, oni možda ne znaju ko su četnici, ja ih znam i zato mi smetaju, kao što mi svi fašisti i fašizmi smetaju. Mene su četnici umalo objesili", kaže u razgovoru za "Slobodnu Bosnu" Zlatko Miletić, generalni sekretar Demokratske Fronte i zastupnik Doma naroda Parlamenta BiH.

"Tražio sam na sjednici samo da se poštuje zakon koji sankciniše ovakve oblike širenja vjerske i nacionalne mržnje", objašnjava zastupnik Miletić, kojem lideri HDZ-a ne priznaju da je Hrvat, nazivajući ga najpogrdnijim imenima. Njegov izbor u hrvatski klub Doma naroda dodatno je razjario HDZ-ovce i medije bliske njima.  Okupljanje i postrojavanje četničkih hordi u Višegradu i odbijanje državnih poslanika da se odazovu njegovom pozivu da osude taj odvratni događaj, ponukali su Miletića da prvi put za medije porogovori o događaju od prije 28 godina koji je trajno obilježio njegov privatni i profesionalni život, užasnom i haotičnom spletu ratnih okolnosti u kojem je, kako kaže, satima gledao u lice smrti.

Tog ljeta 1991.godine 25-godišnji policijac Stanice javne bezbjednosti Novo Sarajevo, Miletić, provodio je godišnji odmor u Neumu kada je telefonski obaviješten da se hitno spremi jer će po njega doći helikoter koji će ga odvesti u Beograd. "Nisam pojma imao o čemu se radi, samo sam na brzinu pokupio stvari koje sam ponio na odmor i sjeo u helikopter.

Odveli su me u Savezni sekretarijat unutrašnjih poslova, tamo sam zatekao dosta policajaca iz svih dijelova tadašnje zemlje. Raspoređeni smo u trojke, podijeljene  su nam akreditacije,  koverte i rečeno nam je da idemo u Hrvatsku  po naredbi Predsjedništva SFRJ u misiju razdvajanja naoružanih formacija u Hrvatskoj gdje je buknuo rat. Cijelu operaciju je vodio tadašnji ministar Petar Gračanin, u koordinacije sa Saveznim Sekretarijatom narodne odbrane. Mislim da je bilo ukupno negdje 25-30 grupa od po tri člana koji su upućeni u Hrvatsku. Sa mnom u grupi bio je Vlado Krstulović, pripadnik Druge uprave Saveznog SUP-a, čiji je otac bio visoki oficir u mornarici JNA i još jedan Makedonac. Upućeni smo u Titovu Korenicu ", sjeća se Zlatko Miletić.

Put do Korenice nije bio jednostavan, objašnjava, jer je njihov automobil kojim su putovali iz Beograda, zaustavljen na punktu hrvatske policije u Karlovcu. "Za ostale kolege iz automobila nije bilo problema da produže, ali ja kao Hrvat morao sam dobiti odobrenje iz državnog vrha Hrvatske da uđem na teritorij takozvane Srpske Krajine". 

U Titovoj Korenici u koju su stigli prvog augusta Miletić i kolege zatiču potpuni haos, na terenu vršljaju razne vojne formacije, paravojske, policije, hrvatske i srpske, te JNA koja se već otvoreno stavila na stranu srpskih pobunjenika. Vlast je proglasila Autonomnu oblast Srpsku Krajinu i provodila brutalno etničko čišćenje Hrvata, ubijajući i progoneći civile.

OČI U OČI SA KNINDŽAMA I MARTIĆEVCIMA

"Najgore stanje je biIo na periferiji Korenice gdje su se na udaljenosti od svega 10 metara nalazile vojska i policija takozvane Krajine, "Martićevci", "Knindže" Kapetana Dragana i pripadnici Zbora narodne garde Hrvatske. Prvi su bili neuporedivo brojniji i naoružaniji, boravili  su u nekoj "Vili Poljana", a preko puta, u motelu "Jezero" bili su pripadnici ZNG. Bilo ih je 114 i potpuno su bili odsječeni od ostatka svijeta, sa druge strane motela bio je nepristupačni Korintski klanac, a sa prednje su ih na nišanu držali srpski territorijalci i četnici.

Među njima su najbrojniji bili momci iz Rijeke, gradska djeca njih oko 80 koje su vlasti pokupile po ulicama i nepripremljene poslale na front, valjda je Tuđman želio da i Istrijane uključi u rat. Uz njih su bili i vojnici iz Siska, prilično radikalni i neprijateljski raspoloženi prema meni i kolegama. Ostali su bez vode, užasno je bilo vruće, zavladala je epidemija dizenterije i u tih petnestak dana koliko smo pokušavali naći rješenje da ih evakuiramo iz obruča, umrlo ih je desetorica".

Zlatko Miletić govori da su svi pregovori sa srpskim snagama da dozvole pripadnicima ZNG-a  nesmetan  odlazak iz Korenice propali, jer oni su ih željeli žive zarobiti. Trojica članova njegove mirovne misije nakon 15-ak dana boravka i neuspješnih pregovora sa srpskim vojnim i policijskim vlastima u Korenici odlaze u komandu JNA i traže od zapovjednika da pomogne u evkuaciji hrvatskih vojnika. Komandantu objašnjavaju da imaju mandat Predsjedništva SFRJ, da je stanje među pripadnicima ZNG-a alarmantno, da srpske vlasti žele njihovu predaju i ne žele mirno rješenje, da mladićima prijeti smrti, ovakva, ili onakva. 

"Komandant jedinice JNA je bio neki vrlo razuman čovjek, saslušao me je , shvatio dramatičnost situacije i naredio da se pošalju vojni transporteri koji će hrvatske vojnike izvući iz motela i prebaciti ih na sigurno. Dogovorili su se da to "sigurno mjesto" bude Bihać, odakle će se kasnije prebaciti svojim kućama u Hrvatsku. Srpske snage su nemoćno i bijesno gledale kako se 81 hrvatski vojnik ukrcava o oklopne transportere JNA i udaljava od motela smrti. Pripadnici ZENGI su bili spašeni u poljednji čas. Oni su bili na sigurnom, ali Miletić nije.

SMRT DOLAZI U PODNE

"Nakon uspješne evakuacije hrvatskih vojnika, bilo je to 15. augusta, vratio sam se u Korenicu, jutro je bilo, 8.00-8.30  i iz hotela sam na ulici vidio nepreglednu masu ljudi u maskirnim uniformama kako pucaju u zrak. Bilo ih je 4-5 hiljada i svi su se skupili ispred hotela. Odjednom sam primijetio nekoliko njih kako postavljaju drvenu konstrukciju sa konopom- bila su to vješala. Prethodnih dana sam vidio i osjetio krvoločnost tih ljudi, gledao sam kako bez ikakvog povoda hladnokrvno pucaju po civilima , Hrvatima na ulicama i masovno ih strijeljaju. Jedan od njihovih zapovjednika, mislim da je bio šef policije, bradat, zapušten mislim da da se prezivao Božanić,  ušao je u hotel, tražio da mu predam pištolj, a potom mi se unio u lice i kazao. "Vidi, pošto si ti Hrvat, a danas je Hrvatima Velika Gospa, odlučili smo biti fini, pa ćemo ti omogućiti pravo na posljednju želju prije nego što te objesimo. Direktore", obratio se direktoru hotela, "ispuni mu posljednju želju. Bit će obješen tačno u podne.  ".

Zlatko Miletić se sjeća da je od direktora naručio da mu naprave ribu i donese bocu viskija. Pio je viski, gledao kroz prozor razularenu, bučnu gomilu, prizor kakvog je mnogo puta ranije vidio, ali u kaubojskim filmovima.

"Popio sam skoro pola boce, skoro pijan sam bio kad mi je direktor hotela predložio da pokušam pobjeći kroz stražnji ulaz. Fin neki čovjek bio, rekao je da mu je partizanski narodni heroj Rade Končar  bio blizak rod. Izašao sam na zadnji ulaz za kojeg očito oni okupljeni oko vješala nisu znali da postoji i počeo bježati koliko me noge nose. Prva slobodna hrvatska teritorija je bio Gospić, pa sam krenuo pješice preko Otočca i Vrhovine prema Gospiću, to je put od 25-30 kilometara".

Dok je pješačio po vrelom augustovskom danu, izbjegavajući moguće punktove srpskih pobunjenika čuo je zvuk automobila iza sebe na cesti: bio je to njihov službeni auto u kojem su se nalazili vozač i onaj policajac  Makedonac koji je bio u grupi sa kojom je stigao iz Beograda. Čuli su šta se desilo sa njim  u Titovoj Korenici i krenuli da ga traže. Nakon što su se svi članovi grupe okupili, zaključili su da njihov boravak u Hrvatskoj nema nikakvog smisla, da je tzv. razdvajanje "zaraćenih strana" nemoguće i odlučuju se vratiti svojih kućama.

"Međutim, ni povratak kući nije bio jednostavan, niti bezbjedan. Srpske paravojne snage postavili su punktove u okolini Bosanskog Grahova i potpuno kontrolirali promet između Hrvatske i BiH. Sreća da su u vozili bila dvojica Srbijanaca, vozač i policajac Krstulović pa su oni svojom ekavicom pregovarali sa pobunjenicima, odnosno četnicima", kaže Miletić. 

Na kraju dodaje da se s policajcem Vladom Krstulovićem koji je zbog svega što je vidio i doživio u Titovoj Korenici odmah po povratku u Beograd napustio jugoslovenski MUP i danas redovno čuje i viđa. Miletić dodaje kako je prije nekoliko godina kada je bio direktor Uprave policije FUP-a sjedio sa svojim kolegom iz Hrvatske, ravnateljem policije Oliverom Grbićem, inače Riječaninom, i uzgred mu pomenuo ratnu epizodu iz Titove Korenice. "Oliver me pogledao u nevjerici i rekao kako poznaje neke od momaka iz Rijeke koji su bili u okruženju u Korenici i koji su pominjali nekog "ludog" policajca iz Bosne koji im je spasio živote".

On na kraju dodaje kako već tada, sredinom augusta 1991., godine nije imao dilemu oko toga da će se rat, vrlo brzo i još razornije nego u Hrvatskoj, preliti u Bosnu i Hercegovinu. U ratu koji je potrajao tri i pol godine Zlatko Miletić je bio komandir Policijske stanice  u Novom Sarajevu. Za zasluge u odbrani Sarajeva i BiH je nagrađen najvišim polcijskim priznanjem Zlatnom policijskom značkom.  

RAT PRIJE RATA

"U oktobru `91 zarobili smo na Vracama konvoj oružja, ali ga je Momčilo Mandić vratio u kasarnu JNA" 

Samo dva mjeseca nakon što se vratio iz Hrvatske gdje je, boraveći u okupiranoj Titovoj Korenici izbjegao smrt i vješanje, Zlatko Miletić se našao u središtu jedne od najvećih prijeratnih sigurnosnih prijetnji i  provokacija. Predvodio je policijske snage iz Novog Sarajeva u akciji zarobljavanja konvoja sa oružjem namijenjenim srpskom stanovništvu u okolini Sarajeva.

"Stigla nam je 23. 10. 1991.  dojava od načelnika Sektora državne bezbjednosti Sarajevo Munira Alibabića da će preko Vraca prema Miljevićima prolaziti taj konvoj oružja i mi smo ga presreli i zaustavili. Bilo je pucnjave, međutim mi smo uspjeli odbiti napade i zarobiti oružje. Bio je to ogroman arsenal, nekih 500-600 cijevi, pješadijskog oružja, osa, zolja, milioni komada municije. Na sanducima je pisalo da je porijeklo tog oružja iz Remontnog zavoda JNA u Hadžićima. Ubrzo nakon što smo usješno okončali akciju i zaplijenili oružje, na lice mjsta izašao je Momčilo Mandić, tadašnji pomoćnik ministra unutrašnjim poslova BiH u društvu s Kemalom Šabovićem, načelnikom Centra službi bezbjednosti Sarajevo. Naredili su da se zaplijenjeno oružje i municija vrati u Hadžiće komandi JNA. Milion puta sam u ratu zažalio za tim oružjem...", kaže za „Slobodnu Bosnu“ Zlatko Miletić    

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...