KOLUMNA ANDREJA NIKOLAIDISA; RAME UZ RAME S FAŠISTIMA: Protiv zajedničkog neprijatelja, do uzvišenog cilja: „Uzmite za primjer HDZ-SNSD grupisanje. Podjele: Srbi-Hrvati..."

Podjele: Srbi-Hrvati, katolici-pravoslavci nisu bitne, sve dok traje zajednički projekat razgradnje Bosne i Hercegovine. Istovremeno, SDA insistira na liniji podjele “prijatelji Bosne i Hercegovine i njeni neprijatelji”, pri čemu sve druge podjele, recimo ona ljevica-desnica, treba ostaviti po strani

  • Društvo

  • 12. Apr. 2019  

  • 1

Piše: ANDREJ NIKOLAIDIS

„Theodorus će sretan biti zbog smrti moje,

kao što će neko drugi sretan biti zbog smrti Theodorusove,

pa ipak, svi o smrti  loše zbore“,

piše Ezra Pound u „Hommage to Quintus Septimus Florentis Christianus“.

Kao i o smrti, o Carlu Schmittu (manje-više) svi loše zbore. I svi ga se pridržavaju, njegovog nauka da je suština politike u razlikovanju prijatelja i neprijatelja. Pridržavaju se tog nauka konzervativci, ali i progresivci; fašisti, ali i ljevičari; pristalice totalitarizma, ali i zagovornici liberalne demokratije, uključujući tu i promotere takozvanog “otvorenog društva”, koji svoju ideologiju crpe iz teorijskog djela koje već u naslovu ističe izloženost njihovog projekta neprijateljskom djelovanju (Carl Popper, “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji”).

Schmittovim riječima: 

„I 'klasa' u marksističkom smislu riječi prestaje da bude nešto čisto ekonomsko i postaje politička veličina kada dospije do te odlučujuće tačke, tj. kada klasnu borbu uzima ozbiljno i klasnog protivnika tretira kao stvarnog neprijatelja, te se protiv njega bori bilo kao država protiv države, bilo u građanskom ratu u okviru države. Tada se stvarna borba ne odigrava više po ekonomskim zakonitostima, nego ima svoje političke nužnosti“.

KO JE NEPRIJATELJ

Schmitt tvrdi da je suština političkog suprotnost, no ne bilo koja, nego tek ona oko koje se ljudi grupišu. Ta suprotnost može biti religijska, ekonomska, etička, bilo kakva: onda kada ta suprotnost postane tako bitna da predstavlja liniju razgraničenja između grupa ljudi, na djelu je politika. Grupa ne mora biti apsolutno homogena: ljudi koji imaju različite religijske i ideološke identiteta mogu se grupisati i grupišu se oko onoga što smatraju prioritetom, i tada se razlike među njima stavljaju po strani. 

Međutim, i to je tek dio nevolje, na osnovu toga koga grupa prepoznaje kao neprijatelja,  možemo zaključiti šta je njen kratkoročni, no ne i onaj istinski politički projekat.

Uzmite za primjer HDZ-SNSD grupisanje. Podjele: Srbi-Hrvati, katolici-pravoslavci nisu bitne, sve dok traje zajednički projekat razgradnje Bosne i Hercegovine. 

Istovremeno, SDA insistira na liniji podjele “prijatelji Bosne i Hercegovine i njeni neprijatelji”, pri čemu sve druge podjele, recimo ona ljevica-desnica, treba ostaviti po strani. 

SDP i Naša stranka nisu pristali na tu politiku, ne zato što po njima ne postoji neprijatelj, nego zato što smatraju da je istinska, suštinska politička podjela na građansko i nacionalističko, pa su se protiv dezintegrativnog nacionalizma odbili boriti saradnjom sa integrativnim (a zapravo takođe dezintegrativnim) nacionalizmom.   

Ili pogledajmo šta se zbiva sa anti-vladinim protestima u Srbiji i Crnoj Gori. Protestanti u Srbiji saradnju sa fašistom Obradovićem pravdaju tezom da on nije istinski neprijatelj – nego je prijatelj, sve dok zajednički djeluju protiv zajedničkog neprijatelja, totalitarne vlasti Aleksandra Vučića. 

Jednako tako je i u Crnoj Gori, gdje protestanti drže kako je radikalni srpski nacionalizam, koji podrazumijeva i javno veličanje Radovana Karadžića i političkog projekta koji, između ostalog, podrazumijeva i nestanak Bosne i Hercegovine i Crne Gore kao nezavisnih država, prijatelj u borbi protiv višedecenijske vladavine Mila Đukanovića.

Po istoj liniji funkcionisalo je ono političko i u vremenu takozvane Antibirokratske revolucije u Crnoj Gori, odnosno prvih “višestranačkih, slobodnih i demokratskih” izbora u BiH, koji su se odvijali pod sloganom “važno je samo da oni (komunisti) odu”. Tada je, sjetićemo se, u tom cilju postignuto i značajno akciono jedinstvo bosanskohercegovačkih nacionalističkih partija. Koje će, odmah nakon što su “oni otišli”, započele pripreme za rat. Jer čim je jedan neprijatelj poražen, započinje novo grupisanje, protiv novih neprijatelja. Tako su prijatelji u borbi protiv komunista postali neprijatelji jedni drugima. 

Što nas dovodi do naizgled finese, a zapravo suštinske nevolje koja proizilazi iz Schmittove definicije političkog: taktičkih prijateljstava koja su tek priprema za istinsko političko/ratno neprijateljstvo. I tragične pozicije onih koji su povjerovali da se u ondašnjim zahtjevima za demokratijom zaista radilo o demokratiji. Nije: radilo se o političkim pripremama za zahvat podjele teritorije. Što će reći da su oni koji su povjerovali da “hoćemo demokratiju” znači da nacionalne stranke hoće demokratiju, bili korisni idioti projekta za podjelu Bosne. 

ZAJEDNIČKI DUŠMANIN

Schmitt je bio svjedok vremena u kojem su njemački komunisti i nacionalsocijalisti djelovali protiv “zajedničkog neprijatelja” – ljudi su, doslovce, cirkulisali između dvije partije, koje su smatrali srodnim. Onda su nacisti preuzeli vlast i logore napunili, između ostalog, i komunistima.

Istu igru Hitler je odigrao i sa Staljinom, sa kojim je postigao pakt. Onda je napao Staljina i to je bio njegov kraj.      

Pobjeda nad zajedničkim neprijateljem ne znači kraj politike, odnosno neprijateljstava. Znači tek početak nove podjele i novog sukoba. Današnji prijatelj sutrašnji je neprijatelj, kao što je i jučerašnji neprijatej postao današnji prijatelj. Zato što je to tako, jučerašnji Đukanovićevi indipendistički saveznici u borbi za nezavisnost, a protiv unionista, danas su saveznici unionista, odnedavno čak i Amfilohija Radovića, u borbi protiv Đukanovića, baš kao što su Đukanovićevi velikosrpski saveznici, uključujući i Amfilohija Radovića, u projektu njegovog preuzimanja vlasti bili njegovi neprijatelji na referendumu za nezavisnost, odnosno kao što je, za velikosrpski nacionalizam, Đukanović 1990. bio prijatelj, a od 1997. neprijatelj.   

O tome bi računa morao voditi svako ko predlaže taktički savez sa fašistima: ako prema fašistima ne stojiš na poziciji neprijatelja, neprijatelj si samom sebi, a ono što nazivaš pragmatičnošću i lukavstvom tek je mudrost budale.  

(zurnal.info)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...