JOŠ MU ZVONI BERLINSKI ŠAMAR: Zašto se Vučić okomio na Zvizdića?

Premijer BiH, Denis Zvizdić, posljednjih se dana neprestano nalazi na nišanu medijsko-političkih snajperista iz Beograda, uz pokoji ćorak iz Zagreba kakav je primjerice ispalio „Herceg-Bosasnki“ fan Nino Raspudić, što je najbolji dokaz da je Zvizdić u Berlinu odradio dobar posao.

  • Politika

  • 04. Maj 2019  04. Maj 2019

  • 26

Pregovore sa Kosovom i zamisli o teritorijalnom razgraničenju (tako da srpske općine sa sjevera Kosova pripadnu Srbiju, a albanske s juga Srbije Kosovu), Srbija je iskoristila da u cijelu jednačinu uključi i pitanje RS kao sredstva za trgovinu koja se svodi na: možda ćemo priznati Kosovo u zamjenu za Republisku Srpsku.

Ideju o dobijanju RS-a za Kosovo, iako doduše u svom stilu perfidno i između redova, na jučerašnjem sastanku lidera Zapadnog Balkana s najmoćnijim ljudima EU Angelom Merkel i Emmanuelom Macronom, spomenuo je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Iako je formalno istakao da poštuje teritorijalni integritet i cjelovitost BiH, Vučić je uz to kao dio odgovora premijeru BiH Denisu Zvizdiću i cinično poručio da: "Ako je mislio da nema prekrajanja granica u smislu da je Kosovo nezavisna država, čudan mu neki princip, da ima prekrajanja granica Srbiji, a nema drugima". 

Drugim riječima, ako su nama s Kosovom prekrojili granicu, onda ne možete ni vi očekivati da BiH ima pravo na cjelovitost i da se ne postavi pitanje RS-a. 

Ipak, Vučić je na sastanku doživio hladan tuš. Macron i Merkel na kraju sastanka su zaključili da je iz svega jasno da se moraju odbraniti multietničke zemlje na zapadnom Balkanu i da se ne smiju crtati etničke granice. 

Ovo ne treba da iznenadi i najpovršnije poznavaoce međunarodnog prava. Naime, Njemačka, Francuska, kao i većina evropskih država potpisnice su Helsinškog sporazuma iz 1975. kojim je priznata nepovredivost granica nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, a 35 država potpisnica (među kojim je i ex Jugoslavija i njene slijednice) se obavezalo da će poštovati ljudska prava i temeljne slobode te da će sarađivati na ekonomskim, naučnim, humanitarnom i drugim područjima.

Šta je suština Helsinške deklaracije čije je principe u Berlinu zastupao premijer Zvizdić? 

Manje-više cijela Evropa se suočava s činjenicom da se većina državnih granica ne poklapa sa etničkim. Stoga je u Helsinkiju odlučeno da u cilju mira i stabilnosti u Evropi nema promjene granica, osim u slučaju obostranog konenzusa svih neposredno zainteresiranih strana. Primjerice, takav konsenzus je postojao kod mirnog razlaza Češke i Slovačke, dok takav konsenzus nije postojao kod pomjeranja granice između Rusije i Ukrajine. Epilog: Češka i Slovačka postale su uvažene članice UB-a i Evropske unije, dok je Rusija, zbog nasilne promjene granice, zaradila ekonomske sankcije. Nepovredivost državnih granica postalo je gvozdeno načelo koje Evropa nije nikada prekršila nakon sastanka u Helsinkju 1975. godine. 

Model razlaza mirnim putem Jugoslaviji je ponudila Badinterova komisija, i svi su ga prihvatili na prostoru bivše zajedničke države, izuzev tadašnja dva oka u glavi – Srbije i Crne Gore – koje su vjerovale da će dobiti puno više ratom i oružjem.

I pored krvavih ratova u devedesetim godinama, iz kojih je izašla kao poražena ne samo u vojnom pogledu,  Srbija i dalje ne odustaje od svojih velikodržavnih ideja o proširenju preko Drine. Kao moralnu legitimaciju ovaj put koriste nezavisnost Kosova, tvrdeći da je njim zapravo napravljen presedan kojim je prekršeno međunarodno pravo i da principi o nepovredivosti granica više ne važe.

Ono što međutim srpski poliitčari i intelektualci zaboravljaju napomenuti je da nezavisnost Kosova nije posljedica međunarodnog siledžijstva nad međunarodnim pravom, nego srbijanskog ratnog siledžijstva devedesetih. Naime, odbijanje zahtjeva zapadnih zemalja na čelu sa SAD-om tokom pregovora u Rambujeu da se Kosovu vrati prethodno jednostrano ukinuta autonomija u okviru Srbije, što je bilo praćeno i etničkim čišćenjem albanskog stanovništva, dovela je do zapadne intervencije  i nakon vojnog poraza, godinama kasnije, priznavanja nezavisnosti Kosova. Dakle, nezavisnost je nastala kao rezultat odbijanja svih mirnih i pravnih rješenja za Kosovo od strane Srbije.

S druge strane Republika Srpska nastaje kao rezultat iste te velikosrpske Miloševićeve politike osvajanja i nasilja devedesetih, gdje se kao ratni rezultat ugradila u politički sistem BiH. Međutim, ona po Ustavu niti ima pravo na otcjepljenje niti je bošnjačka strana  i na koji način pokušala vršiti pravno, političko, ne daj Bože fizičko nasilje nad dijelom svoje teritorije kao što je to nekoć Srbija činila s Kosovom.

Stoga je berslinski šamar Merkel i Macrona Vučića bio jasan znak koji pokazuje da EU neće podržati  bilo kakav pokušaj etničkih korekcija granica na Zapadnom Balkanu. No nažalost, pokazuje i da Srbija još uvijek ne odustaje od svojih velikodržavnih planova te da mnogi dijelovi srpske političke i intelektualne elite i dalje nastavljaju vjerovati da nasiljem, barem pravnim i političkim, mogu ostvariti svoj velikodržavni san, uprkos krvavoj lekciji iz devedesetih.

Komentari - Ukupno 26

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...