KORIJENI SRBIJANSKOG  MILITARIZMA I TERORIZMA: Za sve je kriva teroristička organizacija - preteča fašističkog četničkog pokreta, od davnina su ubijali VLASTITE VLADARE

„Slobodna Bosna“ nastavlja serijal iz povijesti

  • Jeste li znali

  • 09. Maj 2019  

  • 1

Iako mnogi danas četnički pokret u Srbiji vezuju za zločine u Drugom svjetskom rata, stvari su zapravo potpuno drugačije. A, sve je započelo još 1911. godine, kada je službeno osnovana srbijanska militaristička i teroristička organizacija „Crna ruka“.

Organizacija Crna ruka, poznata i pod nazivom "Ujedinjenje ili smrt", isprva je bila tajna srpska teroristička i militaristička organizacija, a nastala je kao prirodni nastavak neformalne urotničke skupine koja je sudjelovala u puču 1903. godine i tajnim operacijama koja je Kraljevina Srbija potom vodila protiv Turske i Austro-ugarske monarhije.

Deklarirani cilj članstvu, barem na papiru, bio „ujedinjenje Srpstva“ metodama revolucionarne borbe protiv Austro-ugarske i Turske, a konačno, Crna ruka bio je pokušaj svojevrsnog institucionaliziranja grupe proizašle iz zavjere 1901. - 1903. god., koja je svrgnula dinastiju Obrenović i u zemlju dovela Karađorđeviće.

Članovi su bili uglavnom časnici srpske vojske, osobito oni koji su sudjelovali u prevratu i ubojstvu srpskog kralja Aleksandra Obrenovića.

U toj prevratničkoj skupini pokrenutoj 1901. godine bilo je oko 200 zavjerenika, među kojima je bilo viših i nižih vojnih časnika. Među nižim časnicima se osobito isticao Dragutin Dimitrijević Apis, tada poručnik; on je i predvodio grupu koja je s nekoliko desetaka hitaca iz revolvera ubila 1903. godine kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu, a potom su atentatori brutalno sabljama sasjekli njihova tijela i bacili ih kroz prozor.

Apisu i drugim mlađim zavjerenicima povjereno je odmah 1903. godine provođenje tajne operacije ubacivanja četnika na teritorij juga Srbije i Makedonije pod turskom vlašću, što je provedeno sa znatnim uspjehom. Godine 1908. te aktivnosti prestaju nakon mladoturske revolucije, da bi 1911. godine četnici opet bili poslani na isto područje, ovaj put da pomognu turskoj vojsci u suzbijanju albanskog ustanka.

Crna ruka je nastojala uspostaviti revolucionarnu mrežu i na području Austro-ugarske, te je razvila blisku suradnju s revolucionarnom organizacijom "Mlada Bosna". U jeku aneksijske krize 1908. godine Kraljevina Srbije pokreće organizaciju Narodna odbrana, s ciljem četničkog ratovanja protiv Austro-ugarske.

Kao ideolog u tom četničkom krugu javlja se mladi pravnik i prokušani četnički borac Ljubomir S. Jovanović "Čupa", koji se tokom studija u Bruxellesu susreće s idejama tajnih revolucionarnih društava tog doba. On u suradnji s Bogdanom Radenkovićem i Vojislavom Tankosićem piše pravila "Crne ruke", te uspostavlja osnove rada po uzoru na talijanske Karbonare i njemačka nacionalistička tajna društva. Grupa zavjerenika iz 1903. godine ustrojava tako svoje djelovanje u formi tajnog društva.

Dragutin Dimitrijević Apis bio je najutjecajniji među mlađim zavjerenicima iz prevrata 1903., koji su imali presudan utjecaj na kralja Petra Karađorđevića, kojega su ti isti zavjerenici i doveli na vlast, te mu predstavljali najsigurniji oslonac u zemlji.

U osnivačkim aktima naglašeno je da se članovi moraju bezuvjetno pokoravati naređenjima viših tijela organizacije. Za nepoštivanje članskih obveza bila je predviđena smrtna kazna.

Kralj Petar Karađorđević, kojega je baš taj milje vojnih časnika koji je organizirao Crnu ruku 1903. godine i doveo na vlast - ponašao se kao njihov "vječiti dužnik"; zapravo su mu oni i bili jedini pravi oslonac u zemlji u koju se upravo vratio poslije skoro pola stoljeća izgnanstva. „Crnorukaši“ su zauzimali mjesta na kraljevom dvoru i službe časnika u kraljevoj gardi, te su imali odlučnu riječ u premještanju, unaprjeđivanju i umirovljenju časnika kraljevske vojske.

Na pečatu organizacije "Ujedinjenje ili smrt" bila je prikazana ruka koja drži razvijenu zastavu s mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima, kama, bomba, bočica s otrovom i natpis "Ujedinjenje ili smrt".

APIS I TANKOSIĆ LEŽE (Izvor: Public)

Cilj Crne ruke bio je stvoriti Veliku Srbiju. Stoga su poticali destabilizaciju Austro-Ugarske, kako bi teritorij Vojvodine, Bosne i Hrvatske pripojili Srbiji. Cilj je bio i destabilizirati Balkan, kako bi se onemogućilo Nijemcima, da naprave transportni pravac Berlin-Bagdad preko Balkana, kojim bi prevozili naftu Bagdadskom željeznicom.

Crna ruka je djelovala na terorističkom potkopavanju Kneževine Crne Gore, no atentatori i ustanici te organizacije spriječeni su uhićenjima, suđenjima i strijeljanjima u Bombaškoj aferi (1908.) i Kolašinskoj aferi (1909.).

Crna ruka je stajala iza Sarajevskog atentata na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, putem članova "Mlade Bosne". Nakon povlačenja srpske vojske na grčki otok Krf, Apis ondje stvara jedinicu od petnaestak dobrovoljaca rodom iz Bosne i Hercegovine; neposredno zapovijedanje tom jedinicom Apis povjerava svojem najbližem suradniku majoru Ljubi Vuloviću. Ti vojnici se upućuju 1916. godine u Atenu sa zadaćom da ubiju pronjemački raspoloženog grčkog kralja Konstantina, u čemu nisu uspjeli; također nisu uspjele pripreme za atentat na njemačkog cara Wilhelma.

LJUBIŠA JOVANOVIĆ "ČUPA"

Ideologija i djelovanje Crne ruke odigrale su odlučan utjecaj na kanaliziranje srpskog šovinizma u svrhu revolucionarnog i vrlo agresivnog djelovanja kakvo se kasnije u XX. stoljeću prepoznaje kao četnički pokret. Hermann Lutz već 1923. godine može citirati očevica, britanskog generala C. B. Thompsona, koji govori o osobito nasilnom i samovoljnom djelovanju četničkih postrojbi koje organizira Crna ruka, koje je "na neizbrisiv način okaljao junaštvo i izdržljivost srpskog vojnika"; saveznici govore o "zvjerstvima" tih jedinica kojima su svjedočili.

ČETNICI 

Strahujući od porasti moći Crne ruke i u vojsci i državi, Nikola Pašić i princ Aleksandar Karađorđević su se udružili da bi joj stali na put. Aleksandar Karađorđević je nakon neuspjelog atentata koji je ta organizacija izvršila na grčkog kralja u jednom solunskom teatru, odlučio organizaciju odnosno njezine moćnike uništiti. Zato je godine 1917. pokrenuo namješteno suđenje, tzv. Solunski proces, nakon kojeg su njena tri člana (Apis, Malobabić, Vulović) osuđeni na smrt i strijeljani. Ostali osuđenici su 1919. amnestirani.

Iako na suđenju nisu iznijeti konkretni dokazi nego samo neprovjerene tvrdnje, regent Aleksandar naveo je pravi razlog neiznošenja potrebnih dokaza u jednom osobnom razgovoru sa svojim ađutantom Petrom Živkovićem (1917.).

"ZAVERENICI" (Foto: Arhiv)

„Nismo izneli ni polovinu dokaza, jer bi oni doveli Srbiju u teži položaj nego u ovome u kojem se nalazi“!

Zanimljivo je da su u dokumentima Organizacije pronađeni planovi o atentatima na razne važne osobe, sve u cilju u ostvarenja plana Velike Srbije opisane u Statutu same organizacije.

(SB)

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...