"BOSANSKI MUSLIMANI U DRUGOM SVJETSKOM RATU": Kako je knjiga britanskog historičara izazvala lančane nervne slomove kod velikosrpskih nacionalista

Knjiga “Muslimani u Drugom svjetskom ratu” britanskog historičara Marka Atilla Hoarea, za kratko vrijeme nakon objavljivanja na bosanskom jeziku privukla je veliku pažnju bh. i regionalne javnosti.

  • Mini market

  • 11. Jun. 2019  11. Jun. 2019

  • 12

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

U iscrpnoj studiji na petstotinjak stranica, Hoare istražuje i analizira  djelovanje bošnjačkih političkih i intelektualnih elita tokom Drugog svjetskog rata, s posebnim akcentom na njihov odnos prema Narodnooslobodilačkom pokretu.

Резултат слика за marko attila hoare

(Marko Attila Hoare)

Bošnjaci nisu sudjelovali u Drugom svjetskom ratu

Ponašanje Bošnjaka u ovim krvavim godinama vjerovatno je najtačnije dijagnosticirano u rečenici (koju i Hoara citira u svojoj knjizi) profesora Šaćira Filandre da “Bošnjaci nisu sudjelovali u Drugom svjetskom ratu”.  Naravno, riječ je o metafori za činjenicu da, za razliku od drugih naroda na prostoru bivše Jugoslavije, među Bošnjacima ni u jednom trenutku nije došlo do jasne ideološke podjele na fašiste i antifašiste, nego su umjesto toga pod svaku cijenu nastojali izbjeći međusobni sukob. Bošnjačke elite dijelile su prvenstveno cilj da sačuvaju biološki opstanak naroda, koji je ozbiljno bio doveden u pitanje uslijed masovnih četničkih pokolja i plana za “čišćenje muslimanskog elementa”. Pored puke borbe za opstanak, Bošnjaci su i tokom rata aktivno zagovarali staru ideju o autonomiji, odnosno osiguranju teritorijalne cjelovitosti i političko-administrativne posebnosti BiH. U ime tih ciljeva, ovisno od svojih ideoloških afiniteta, veza, ličnih motiva ili prilika koje su im se nudile, pripadnici prijeratnih bošnjačkih političkih elita našli su se na različitim stranama.

Neki, poput predratnog predsjednika JMO-a Džafer-bega Kulenovića  ušli su u ustašku vlast kako bi kroz nju nastojali poboljšati položaj Bošnjaka u novom režimu. Ipak, iako je saradnje s ustaškim vlastima svakako bilo, masovne podrške za ustaški režim, kako među elitama, tako i samim stanovništvom, nije . Razloga za to je više: od otpora  genocidnom karakteru ustaškog režima i masovnim pokoljima nad Srbima, Jevrejima i Romima, preko nedostatka ukorijenjene identifikacije s hrvatskom državom i nacionalnim imenom do činjenice da je to ipak bila država u kojoj su i pored bjesomučne propagande o muslimanima kao “hrvatskom cvijeću”, katolici ostvarivali apsolutnu dominaciju u obnašanju vojne i civilne vlasti. I u vojnom smislu Bošnjaci su domobranske i ustaške jedinice najčešće koristili za dobijanje preko potrebnog oružja, da bi potom formirali vlastite milicije i vojne jedinice okrenute prvenstveno ka zaštiti bošnjačkih sela i gradova, a među kojima je svakako najveća i najpoznatija bila “Domdo divizija” u tuzlanskom  kraju koju je vodio major Muhameda Hadžiefendića.

Резултат слика за muhamed hadžiefendić

(Foto: Muhamed Hadžiefendić, lijevo, komandant DOMDO divizije)

Stoga, na samom početku rata dominantna među Bošnjacima postala je autonomška opcija predvođena  Uzeir-agom Hadžihasanovićem, jednim od predratnih lidera JMO-a i neformalnim vođom Pokreta za autonomiju BiH. Autonomaši su odbili služiti ustaškoj vlasti kojoj su se direktno protivili i javno osuđivali njene genocidne pokolje. No s druge strane im je bila prihvatljiva saradnja s nacističkom Njemačkom , pa su kroz direktno lobiranje prema nacističkim vođama nastojali osigurati izdvajanje BiH iz NDH i dobijanje autonomije u okviru Trećeg reicha.  Ova će težnja biti vješto iskorištena od vođe SS-a Heinricha Himmlera, koji je u očajničkoj potrebi za svježim vojnim snagama nakon teških poraza na istočnom frontu, od pretežno  bosanskih muslimana formirao 13. SS Handžar diviziju. Iako su autonomaši naivno vjerovali da će ova jedinica predstavljati neku vrstu “bosanske vojske” koja će braniti bošnjačko stanovništvo, te nade su se već  po osnivanju divizije rasplinile, kad su njeni regruti poslani na obuku daleko od Bosne, u Francusku i Njemačku, a kako se  radilo tek o jednoj od regularnih SS divizija, ona dakako nije ni mogla biti podređena bosanskim, nego isključivo njemačkim vojnim i političkim ciljevima.

Сродна слика

(Foto: Handžar divizija, arhiv)

Jedna prosrpski orijentisana struja muslimana u Hercegovini na čelu s Ismetom Pupovcem čak je pristupila i pokretu Draži Mihailovića očekujući da na taj način ublaži zločinačko djelovanje četničkog pokreta prema muslimanskom stanovništvu, koje je bilo posebno ugroženo u ovom dijelu zemlje u italijanskoj okupacionoj zoni.

I tu je u konačnici NOP. Na samom početku , Bošnjaci su bili rezervisani prema ovom pokretu i Komunističkoj partiji. U prvim mjesecima rata na teritoriji BiH, tada još pod nazivom “ustanici”, partizani i četnici vodili su zajedničku borbu,  nerijetko učestvujući i u zločinima nad bošnjačkim stanovništvom. NOP je u BiH u početku većinski bio sastavljen od Srba, djelovao je pretežno u ruralnim područjima te je imao slab odjek među gradskim muslimanskim stanovništvom. Ipak, komunističko rukovodstvo na čelu sa Josipom Brozom Titom shvatalo je da će za pobjedu u ratu u BiH biti neophodno da osvoji gradove, čija je infrastruktura bila prijeko potrebna, a za osvajanje gradova krucijalno je bilo osvojiti  podršku bošnjačkog stanovništva koje je u njima činilo apsolutnu većinu. Stoga od 1942. kreće snažnija agitacija prema Bošnjacima, koja 1943. poprima razmjere masovnog pristupanja u partizanske redove. U zamjenu za podršku i prisutpanje NOP-u, partizanski pokret je Bošnjacima pružio kako prijeko potrebnu fizičku zaštitu od četničkih pokolja, tako i mogućnost ostvarenja stoljetnog cilja – dobijanja ne više samo ni autonomije, nego republike BiH u okviru nove jugoslovenske federacije.

U odnosu na sve alternative, u datom momentu ovo je za Bošnjake od svega što se nudilo bila nedvojbeno najbolja opcija. Iako je sama komunistička ideologija uživala prilično slabu podršku među Bošnjacima, ovaj bosanski državotvorni element je u partizanski pokret privukao mnoge ugledne Bošnjake nekomuniste poput predratnih političara JMO-a Nurije Pozderca i Husage  Ćisića ili pukovnika Sulejmana Filipovića. Lični primjer posljednjeg slikovito personificira i kolektivni razvoj odnosa bošnjačkog stanovništva prema NOP-u.  Kao domobranski pukovnik i zapovjednik Tuzlanske brigade, Filipović je u oktobru 1943. prilikom prvoga oslobođenja Tuzle, s oko 5000 vojnika i svim oficirima (po drugom tumačenju 2200 vojnika i oficira), prešao  u Narodnooslobodilačku vojsku shvatajući da ona nudi zadovoljenje autonomaških ciljeva koje je slijedio. Naknadno je postao i lični prijatelj s Titom te je u godinama koje su predstojile obnašao mnoge važne političke i društvene funkcije. I veći dio Handžar divizije je nakon njenog raspadan krajem 1944. godine završio u partizanskim jedinicama.

Резултат слика за sulejman filipović

(Foto: Sulejman Filipović)

Jedinstveni bošnjački cilj: Autonomna BiH

Bošnjaci su Drugi svjetski rat dočekali s idejom o autonomiji BiH kao svojim glavnim i prvenstvenim političkim ciljem. Nisu imali vlastiti doktrinarni fašistički pokret. Nisu međusobno bili jasno ideološki opredjeljeni. U datim okolnostima nastojali su se najprije fizički zaštiti, a zatim pokušati izvući najveću korist za sebe, sarađujući sa svima u zavisnosti od okolnosti. Na kraju su se dominanto odlučili za partizanski pokret,  što je bilo presudno da domaće antifašističke snage odnesu konačnu pobjedu u BiH, a rezultiralo je i time da Bosna i Hercegovina postane ravnopravna republika u novoj jugoslovenskoj federaciji. Ako Bošnjaci većinski i nisu bili komunisti i nisu podržavali politike poput nacionalizacije imovine ili ateiziranja društva, bila je to knedla koju je ipak vrijedilo progutati u ime većeg cilja dobijanja republike. Time su i pokušaji projektovanja današnjeg ideološkog sukoba „crvenih“ i „zelenih“ na navodno identičnu unutrašnju borbu u Drugom svjetskom ratu prilično nebulozni, s obzirom da su svi oni tada bili prilično isprepleteni i da je u konačnici prevladala masovna podrška za NOP.

Iako se radi o poznatim činjenicama, Hoare u svojoj knjizi donosi do sada vjerovatno najiscrpniju i najsistematičniju studiju uz obilje građe i izvora o svim najvažnijim detaljima  razvoja odnosa Bošnjaka prema NOP-u.

Резултат слика за 16. muslimanska brigada

(Pripadnici 16. muslimanske brigade marširaju oslobođenim Sarajevom)

Historijska istina protiv romana "Nož"

Iako je knjiga naučno posve utemeljena i objektivna, bez previše slobodnih interpretacija, ona je u startu naišla na bijes određenih velikosrpskih nacionalističkih krugova. Iako se „kritike“ na račun knjige iz ešalona etabliranih nacionalnih „mislioca“ tek očekuju zbog njene svježine, a nesumnjivo će ih biti, društvene mreže već vrve od bijesnih komentatora koji što uvredama što nipodaštavanjem nastoje dovesti u pitanje vrijednost Hoarinog djela, a „kvazihistoričar“, „propagandist“, „muslimanski plaćenik“ samo su neke od uvreda koje se mogu pročitati na njegov račun.


Razlog za ovaj bijes je jasan – upravo zato što knjiga jeste naučna, sistematična i ozbiljna te što pride dolazi od stranog autora koji nema pretjeran motiv da bude pristran, ona prijeti da ozbiljno poljulja dobro etablirani i samouvjereni (veliko)srpski narativ o Drugom svjetskom ratu. A taj narativ, naširoko prihvaćen u nacionalističkim krugovima,  ukratko veli da su za razliku od svih ostalih naroda koji su služili okupatoru, Srbi bili jedini istinski antifašisti koji su imali čak dvije antifašističke vojske – četnike i partizane. Ne samo da su drugim oprostili genocidne zločine nad sobom i služenje okupatoru, omogućivši im da budu ravnopravni narodi i građani u novoj državi, nego su za tuđu slobodu i između sebe prolijevali krv, a vraćeno je im je razarazenjem države koju su za sve stvarali početkom devedesetih.

U slučaju Bošnjaka, tradicionalna slika koja tu preovladava jeste da su oni mahom pristupali ustaškim jedinicima, formirali i vlastitu SS jedinicu te bili čak i udarna snaga u genocidu nad Srbima. Ovaj zloćudni mit svoje sveobuhvatno i fatalno oličenje doživio je  u romanu „Nož“ Vuka Draškovića, visokotiražnom književnom hitu i eliksiru za pokolj koji će uslijediti kojih desetak godina po njegovom objavljivanju. U ovom djelu Bošnjaci se u Drugom svjetskom ratu opisuju kao fanatizirana grupa koja s ushićenjem dočekuje uspostavu NDH i masovno pristupa ustaškoj vojsci. Muslimanska familija Osmanović na Božić 1942. u ustaškim  uniformama vrši zvjerski pokolj pravoslavne familije Jugović. Narator nam otkriva da Osmanovići potiču od pripadnika porodice Jugovića koji se prije nekoliko stoljeća „poturčio“ i od Ilije postao Alija. Pokolj i pokušaj uništenja porodice Jugović stoga su prije svega pokušaj otklanjanje živih svjedoka vlastitog „turskog grijeha“, tj. sramotnog otpadništva od pravoslavne vjere i srpskog naroda. Na taj način, u svom literarnom maštarenju, Drašković pravi kontinuitet između muslimanske „izdaje“ pod Osmanlijama od prije nekoliko stotina godina i navodnog muslimanskog oduševljenog učešća u ustaškom genocidu – klanjem Srba, nastoje ukloniti podsjetnike na vlastito otpadništvo i ljudsku ništavnost.

Резултат слика за nož drašković

Koliko je ova simplificirana slika i suštinska laž koja se forsirala jer se savršeno uklapala u zadani velikosrpski narativ bila efikasna i ubojita, pokazuje i činjenica da je Karadžić svoj genocidni projekat početkom devedesetih, pored učestlih opštih mjesta velikosrpske mitomanije o „Turcima“, „ikonama na tavanima“, „prodaji vere za večeru“, često pravdao i isticanjem navodnog masovnog muslimanskog učešća u ustaškim zločinima i upozorenjima da je Republika Srpska zaštita od novog Jasenovca (kao da su drugi, a ne u prvom redu srpske vlasti početkom devedesetih imali ratni plan).

Ova laž iako je kreirana u glavama intelektualaca, naišla je na masovno odobravanje i oduševljenje u širokim masama srpskog naroda, što ne treba previše da iznenađuje. Ta laž, s jedne strane, još jednom potvrđuje sliku o srpskom narodu kao heroju, pravedniku i mučeniku, koji se sam samcat digao protiv nacizma i svih tih njegovih silnih domaćih sluga te na kraju pobijedio, a neprijateljima oprostio, sve dok nisu ponovo dočekali prvu priliku da mu zabiju nož u leđa ili preciznije grlo. On je pružio utjehu i umirenje savjesti. To što je kraj 20. stoljeća dočekao u ratu sa skoro svim narodima s kojima je nekad dijelio državu, postao izolovan i bombardovan od vodećih demokratija svijeta, posljedica je ne pogubnih odluka i politika, nego opet tog herojstva, pravednosti i mučeništva, jer nasuprot njih stoje  odrodi, ološ, domaći izdajnici, strani plaćenici i razni bjelosvjetski zločinački agresori.

 U skladu s kreiranom slikom o Bošnjacima kao izrodima i vjekovnim dželatima Srba tako se konstantno nastoje pronalaziti novi "dokazi" koji će potvrditi taj mitološki narativ, a u tom pogledu i masovni zločini nad Bošnjacima, ako i nisu opravdani, onda barem jesu razumljivi, jer valja preduzeti mjere predostrožnosti i ne zaboravljati njihov vječiti historijski grijeh koji nose i obnavljaju.

Da ova laž i slika budu dobro utabane i naširoko prihvaćene sprske nacionalne elite već desetljećima se svojski trude, koristeći sva raspoloživa sredstva – od akademskih djela preko obrazovanja, novinarstva, publicistike, do kulture i književnosti.

I stoga, posve je logično da će jedna knjiga koja razbija tu laž i na osnovu činjenica i historijskih dokaza donosi jednu prilično drugačiju, kompleksniju sliku o jednoj od najkontroverznijih tema na ovom prostoru, Drugom svjetskom ratu, izazvati masovne reakcije histerije, gnjeva i osuda onih koji su se svojski trudili da kreiraju, održavaju ili samo povjeruju u velikosrpsku laž, uklopljenu u zadani historijski narativ o pravednicima i dželatima.

Stoga, možemo se samo ponadati da će Hoarina knjiga predstavljati jedno novo, značajno poglavlje u otvaranju šire društvene diskusije, ali i ozbiljnijeg i sistematičnijeg naučnog i publicističkog rada o ovim i  sličnim kontroverznim pitanjima vezanim za bližu i dalju prošlost ovog prostora. Istinu je neophodno osloboditi od mitomanije koja već više od dva stoljeća ostavlja za krvav trag na Balkana.

loading...

Komentari - Ukupno 12

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...