EMOTIVNI ESEJ ALEKSANDRA HEMONA: Pročitajte kako je sarajevski književnik objasnio Amerikancima Jugoslaviju

Sarajevski književnik i scenarist Aleksandar Hemon, kojeg je rat 1990-ih zatekao u Chicagu, objavio je u američkim novinama priču o svojoj porodici i odrastanju u bivšoj državi.Hemon je objasnio američkim čitaocima povijest Jugoslavije i zašto je ona imala smisla za generaciju koja ju je stvarala - za generaciju njegovih roditelja koji su rođeni uoči Drugog svjetskog rata.
Hemon je danas u Americi najcjenjeniji pisac s područja bivše Jugoslavije i objavljuje kolumne u New Yorkeru, New York Timesu i Esquieru. Tekst koji prenosimo objavljen je u New Yorkeru.

  • Kultura

  • 12. Jun. 2019  12. Jun. 2019

  • 1

 alt

Piše: Aleksandaar HEMON

Postalo je moderno mrziti Jugoslaviju i retroaktivno je dijagnosticirati kao neku vrstu Frankensteinskog skupa nespojivih dijelova čije je raspadanje bilo neizbježno krvavo. Ali za nekoliko decenija kad neki povjesničar u sinekuri nekog istraživačkog centra bude promatrao pustošenje Amerike koja će ostati nakon Trumpa i njegovih trupa, mogli bi se otkriti brojni dokazi o stotinama godina mržnje i inherentnog američkog rasizma, sve vrste povijesne neizbježnosti koja je vodila u katastrofu. Bili bi u krivu, baš kao i oni koji omalovažavaju Jugoslaviju, jer u oba slučaja postoji povijest suprotstavljenih tradicija i tendencija, borbe protiv najgorih instinkta ljudi za bolju državnu zajednicu i bolju zemlju. Loši momci pobijedili su u Jugoslaviji i uništili su što su mogli, čim prije su mogli. Lošim momcima dobro ide i u Americi. Ali ništa nije neizbježno dok se to ne dogodi. Povijesna sudbina ne postoji. Sve je borba. 

Jugoslavija, zemlja južnih Slavena, formirana je 1. decembta 1918. kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Tri glavna carstva upravo su se raspala nakon stoljeća postojanja, omogućujući stvaranje opskurnih malih država čiji su ljudi doživjeli postimperijalni haos kao slobodu. Ideja složene države imala je povijest i inspirirala je južnoslavenske vođe koji su vjerovali u blagodati jedinstva. Godine 1929. kraljevstvo postaje Jugoslavija, a kralj Aleksandar mijenja ustav kako bi postao apsolutni monarh. Godine 1934. Njegovo Veličanstvo je ubijeno prilikom posjeta Marseilleu. U propagandnoj priči piše da su kraljeve posljednje riječi bile: "Čuvajte mi Jugoslaviju". Moj djed po ocu otputovao je u Beograd kako bi bio tamo na grandioznom pogrebu. Oboje mojih roditelja rođeni su u vrijeme kad je na vlast došao maloljetni Aleksandrov sin Petar II koji je 1941. godine izbjegao invaziju Nijemaca i završio u Sjedinjenim Državama. 

Drugi svjetski rat bio je krvav u Jugoslaviji, ali je li u Evropi postojalo mjesto gdje nije bilo tako? Nijemci su pronašli brojne sluge među lokalnim fašistima i nacionalistima čiji je glavni povijesni modus operandi, kao i njihovih gospodara, bio genocid. Njihovi potomci ponovno su mu pribjegli nekoliko generacija kasnije. Međutim, Komunistička partija Jugoslavije, koja je prije rata bila ilegalna, bila je povezana s otporima i podzemnim mrežama i potaknula je, pod vodstvom Josipa Broza Tita, nacionalni pokret otpora koji je pobijedio Nijemce, unatoč njihovim naporima da uguše otpor u valovima neopisivih zločina.

Recite što želite o Titu i poslijeratnom režimu koji je bio toliko usredotočen na njegovu ličnost da ga je jedva nadživio, ali pod njegovim vodstvom stranka je organizirala pokret otpora i oslobodila Jugoslaviju. Uspio je zadržati zemlju na sigurnoj udaljenosti od Sovjetskog Saveza, odvojivši se od Staljina i svoje apsolutističke kontrole 1948. godine. Tito je bio pametan, iako autoritaran vođa, koji je poziiconirao zemlju između Istoka i Zapada kao nesvrstanu, kako bi mogao imati koristi od svake strane. 

Tito i Winston Churchill | Author: wikipedia

Tito i Partija izašli su ne samo kao pobjednici već i kao povijesna sila koja je Jugoslaviju uvela u dvadeseto stoljeće. Doktrinom “bratstva i jedinstva” za suzbijanje post-genocidnih trauma i ogorčenosti, zemlja je nastojala stvoriti građanski identitet koji je nadjačao etničku pripadnost. To je tražilo i supresiju, ali, gledajući unatrag, možda je bilo vrijedno, makar samo na kratko. Zemlja je imala definirani utopijski cilj prema kojemu bi građani trebali težiti – postojao je optimizam, mogla se zamisliti bolja budućnost. Nekoliko je decenija socijalistička Jugoslavija bila zajednički projekt na kojem su svi mogli raditi. Moji roditelji pripadaju generaciji koja je odigrala ključnu ulogu u tom poslu, da bi otkrila da je sve to uzalud. 

Danas je teško shvatiti veličinu skoka u bolji život koji je neko poput moje majke to doživio u Titovoj Jugoslaviji. Još 1946. godine, nakon kataklizme, novi je režim uveo ravnopravnost polova i obvezno i ​​besplatno obrazovanje, tako da bi seljanka Bosanka, rođena u kući sa zemljanim podom, mogla ići u školu. Da je prije bila rođena, ne bi išla u školu. Radila bi sa svojim roditeljima na zemlji dok se ne bi udala, nakon čega bi rađala djecu sve do srednjih godina, osim ako ne bi umrla pri nekom od poroda ili dobila sepsu nakon pobačaja koji bi napravila kod kuće, poput jedne od sestara mog djeda. Budućnost moje mame bila je utkana u Jugoslaviju, što joj je omogućilo da iza sebe ostavi siromaštvo koje je trajalo stoljećima.

Jugoslavija je pružila okvir u kojem je moja majka u potpunosti odrasla napustivši, u dobi od jedanaest godina, svoje djetinjstvo iz devetnaestog stoljeća. Gradila je zemlju gradeći sebe. Nakon rata uspostavljena je praksa „Omladinskih radnih akcija“, u kojoj su mladi ljudi u Jugoslaviji volontirali u izgradnji cesta i željeznica u sklopu „omladinskih brigada“. Dok je studirala 1960. godine, mama je bila jedna od mladih žena i ljudi koji su ljeto proveli gradeći cestu koja je povezivala Beograd i Niš, dio većeg projekta ujedinjenja dijelova Jugoslavije putem autoceste poznate kao Autocesta bratstva i jedinstva. Djeci bi pričala priče o žuljevima koje je imala od lopate, o solidarnosti i prijateljstvu i radosti ili smo tako barem zamišljali, pa smo imali dojam da se u omladinskim brigadama nije samo teško radilo. Kopali bi zemlju i pomagali profesionalcima, ali, više od svega, pjevali su patriotske pjesme i slogane u slavu napornog rada: "Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela!" I "U tunelu, usred mraka, sjaji zvijezda petokraka“. Palile su se logorske vatre oko kojih se pjevalo i družilo. Još godinama je bila ponosna što je sudjelovala u izgradnji zemlje - iako simbolički - znoja koji je prolijevala s najboljim jugoslavenskom omladinom za izgradnju autoceste. 

Omladinska radna akcija | Author: wikipedia

Praksa rada s mladima trajala je i osamdesetih godina i često mi je predlagala da i ja odem na radne akcije i pjevam uz logorsku vatru, no to sam uvijek prkosno odbijao. Ne samo da su dobrovoljne akcije mladih postale, kad sam ja bio mlad, parodija u odnosu na one iz majčine mladosti, nego se moja tinejdžerska politika nije mogla odvojiti od rane sklonosti cinizmu. Kao prvo, nikad nisam mario za takvu zajedničku radnu ekstazu; nijedan me žulj ili opekotina od sunca nikada ne bi učinila ponosnim i radosnim. Mislio sam da su omladinske brigade oblik prisilnog rada čiji je glavni cilj bila indoktrinacija. Osudio sam ono što sam nazvao “primitivnim patriotizmom”. Rano sam se posvetio životu u kontemplaciji, produktivnom ljenčarenju i mrzio sam pjevati zajedno s drugim ljudima, bit dio kolektiva čak i na rock koncertima. Bio sam ono što nazivaju individualcem. 

Nakon rata, na užas moje majke, moja sestra i ja počeli smo govoriti o Autocesti bratstva i jedinstva kao autocesti mladosti i ludosti. Ali sada joj zavidim. Zavidim osjećaju da gradi nešto veće; zavidim na plemenitosti i časti koja dolazi s time da sam dio građanskog pothvata.

Moja je majka postala je član Komunističke partije dok je bila na radnim akcijama. Mnogi njezini prijatelji i dobrovoljci također su se pridružili Partiji jer je to bilo super. Nakon toga je bila pobožni član stranke, koja je postala dio njezine ličnosti, jednako kao i religija za religioznu osobu. Vjerovala je (i još uvijek vjeruje) u socijalnu pravdu, velikodušnost i pravednu raspodjelu bogatstva. Vjerovala je u sistem posvećen stvaranju bolje zemlje, Tito i Partija bili su taj sistem. Prije Drugog svjetskog rata, voljela je govoriti, u cijeloj Jugoslaviji bilo je samo 75 kilometara asfaltirane ceste, dok je samo Autocesta Bratstva i Jedinstva bila duga više od hiljadu kilometara.

Slično kao i svaka druga država, Jugoslavija je obučavala svoje građane putem javnih rituala da budu patriote, učila ih da budu oduševljeno poslušni. Dok su američka djeca morala (i mnogi još uvijek moraju) položiti zakletvu zastavi, mi smo imali Titovu sliku u svakoj učionici. Od samih početaka jugoslavenskog socijalizma, kulturna primjena patriotizma ovisila je o ideološkim izborima poput Omladinskog sleta, što je bilo važno za održavanje Titovog kulta ličnosti. Štafeta koja je simbolizirala najbolje želje za njegov rođendan, krenula bi iz njegovog rodnog sela Kumrovca i putovala po Jugoslaviji nošena rukama mladih, zaustavljajući se u raznim gradovima na mitinzima, dajući mladima priliku da iskažu svoju vjernost voljenom vođi.

Dan Mladosti | Author: wikipedia

Svake godine, 25. maja, mladi su Titu isporučivati ​​štafetu za koju se smatra da je izuzetna i jedinstvena. Velika proslava rođendana održavala bi se na stadionu u Beogradu i uključivala bi mlade brigade koje izvode koreografske vježbe kako bi pokazale svoju oduševljenost i predanost. Na vrhuncu spektakla, odabrani omladinci uspinjali su se dugačkim stepeništem da bi Titu predali falusoidnu palicu i zadihani izgovarali riječi zahvale, oduševljene odanosti i najbolje želje svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Tito bi ponekad donosioca palice pogladio po glavi.

Cijeli šou uvijek je prenosila televizija, a obitelji u cijeloj zemlji gledale su kao da gledaju Super Bowl. I mi smo to radili, ali čim sam ušao u pubertet, nisam se mogao oduprijeti izrugivanju atmosferi idiotske uniformiranosti, ideoloških klišea i mladih mišićavih tipova koji koji vrte drvene puške i podižu svoje kolegice iznad glave, dok su komentatori cijeli događaj opisivali kao spontani izraz ljubavi mladih prema Titu i kao umjetnost.

Na kraju sam izgubio interes za sve to, ne samo zato što je Tito umro 1980. godine, dok se Slet nastavio. Osamdesetih godina, na vrhuncu mojih buntovnih godina, štafeta se donosila nekom državnom aparatčiku kojeg sam doživljavao kao svog izrazitog neprijatelja. Godine 1987. službeni plakat za Slet kojeg je dizajnirala subverzivna slovenska umjetnička grupa bio je napravljen kao kopija nacističkog propagandnog plakata. Uskoro je Slet bio mrtav kao i Tito. U roku četiri godine, bila je mrtva i Jugoslavija. 

Štafete | Author: wikipedia

Mama je uvijek bila uvrijeđena mojim odbacivanjem te propagande, mojim nepovjerenjem u socijalizam i Partiju. Često mi je zamjerala što "nisam pronašao ništa sveto" i shvaćala je sve to vrlo lično, kao izraz mog nepoštovanja prema njoj. Između nas se otvorio jaz, ideološki i generacijski, koji na mnoge načine podsjeća na jaz između njezine generacije i njenih roditelja, osim što se nikada (do sada) nisam osjećao krivim zbog tog diskontinuiteta. 

Kad je Tito umro, imao sam šesnaest godina i radosno sam želio raskrstiti sa socijalističkom ideologijom uglavnom zato jer sam je smatrao dosadnom. Bio sam prirodni, kakofonični anarhist, moje ideološke smjernice koje su nam pružale gitare bendova popt 'The Clash', 'The Jam' i 'Gang of Four'. Po defaultu, cijenio sam sve što je nerviralo moje roditelje, prije nego što sam čak razmotrio stvarnu vrijednost. Ponosno i buntovno, optužio sam generaciju mojih roditelja - a posebno mamu - da ne ispunjavaju utopijska obećanja koja su mi trebala pružiti dostojnu i ugodnu budućnost. Bio sam nesvjestan činjenice da su morali raditi za ono što sam ja uzimao zdravo za gotovo. Što se njih tiče, bilo sam dobro zbrinut i imao sam malo razloga za brigu, osim moje škole. Kada me je majka upitala: “Na što se žališ? Imate sve! ”Ponosno bih odgovorio:“ Nemam budućnost! ”, aludirajući na stih anti-himne 'Sex Pistolsa' – 'God Save the Queen'.

Sjećam se dugih rasprava s majkom, koje bi se pretvorile u viku i svađu o pismu skupine jugoslavenskih disidenata intelektualaca koji su zahtijevali nesputanu slobodu govora. Nisam tačno znao što je u pismu jer su zabranili njegovu objavu, stoga sam čitao samo uvodnike u novinama koji su tražili njihov progon. Zato sam tražio pravo da sam pročitam pismo i sam donosim o njemu zaključke, dok je ona tvrdila da ti disidenti nisu imali dobre namjere. Imao sam šesnaest godina, živio sam s roditeljima i toliko o principima, a ona je tvrdila da me ništa nije naučila:“Ti si me naučila da koristim svoju glavu! I to je najbolje što si mogla učiniti!”, vrištao sam. Bila je uvjerena da smo se tako često sukobljavali jer smo bili previše slični.

Također je istina da je bilo slučajeva kada je sumnjala. Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća studenti Jugoslavije krenuli su na ulice poput svojih vršnjaka diljem svijeta. Socijalistička jugoslavenska vlada nije imala strpljenja s masovnim protestima, posebno u vrijeme kada su "vanjski i unutrašnji" neprijatelji bili još aktivniji nego inače. Partijska mašinerija se odrekla jugoslavenske omladine i njihovih buržoaskih tendencija, kao što su to činile i državne institucije, a mladi su dobili nogom u dupe i retorički i u stvarnosti. Mama, koja je uvijek voljela isticati svoju principijelnu naklonost mladima, bila je toliko zgrožena da je prestala odlaziti na partijske sastanke godinu dana. Trebalo je nekoliko godina prije nego što se u potpunosti vratila u partijsko okrilje, ali nikad više s istim entuzijazmom.

Dan Mladosti | Author: wikipedia 

Uz sve to, život u Jugoslaviji nikada se nije mogao svesti na njegove ideološke prakse i javne rituale indoktrinacije, čak i ako su bile ključne za kulturu. Napredak i optimizam koji su obilježila decenijama nakon Drugog svjetskog rata bili su vidljivi u stvaranju srednje klase, koja se sastojala od ljudi tačno poput mojih roditelja koji su, rođeni u kućama sa zemljanim podovima, završili na fakultetima i s dobrim poslovima. U velikim gradovima. Imali su automobile i vikendice, ljetovali na obali i putovali izvan zemlje bez viza. Oni su živjeli u stanovima bez plaćanja stanarina jer su im to osiguravala državna poduzeća, koja su im davala sigurna radna mjesta sve do penzije.

Oni su se brinuli o svojim starijim roditeljima na selu, često ih posjećujući (ali nikad dovoljno) i vraćajući se kući snabdjeveni s domaćom hranom koju su skladištili na balkonima, u zamrzivačima kupljenim na kredite i s niskim kamatama. Njihova djeca živjela su s njima čak i u dvadesetima, pa i kasnije – besramno. Planirali su se u mirovini povući negdje u prirodu, to jest u svoju vikendicu.

Jugoslavenska kultura reflektirala se u srednjoj klasi koja ju je svakodnevno prakticirala u obliku narativa očišćenog od sukoba i sumnji, prožeta prikrivenom propagandom i začinjena s mnogo dobrog humora, što je dovelo do toga da je Jugoslavija izgledala vječno, prirodno i neuništivo.

Jugoslavenska kultura – znači televizija i popularna muzika 60-ih, 70-ih godina i sve do Titove smrti, prikazivala je ljude poput mojih roditelja, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Uključili bi televizor i vidjeli bi sebe. Domaći glumci obraćali su se jedni drugima s 'druže', izgovarali istu vrstu šala o ženskim tračevima, o muškarcima koji nisu mogli pronaći čarape, o punicama koje im sa sela dolaze u posjetu, koji kisele smrdljivi kupus u bačvama.

Jugoslavija je bila diskurzivni svemir, ako hoćete, u kojem je najveći objekt bio njegova novosagrađena socijalistička srednja klasa. U tom svemiru, sve je imalo smisla za mamu jer je ona bila neizbrisivi dio toga, jer je odrastala s idejom za koju je naporno radila da bi postala stvarna. Bila je građanin zemlje koju je izgradila svojim rukama, njezin jugoslavenski identitet posljedica je njezinih životnih odluka, ishod njezine ljudske, povijesne djelatnosti. Izgradnja “domovine” bila je praksa, svakodnevno djelovanje, a ne nostalgija. Domovinu nije definirala stogodišnja nepromjenjiva povijest, nego napori i snovi ljudi poput nje, ljudi čija su braća i sestre ranjeni u oslobodilačkom ratu, koji su napustili dom u dobi od jedanaest godina i otišli se školovati, to su žuljevi na omladinskim radnim akcijama, koji su tijekom studija dijelili sobe i hranu s četvero prijatelja s istim backgroundom, i koji su bili prvi u svojoj porodici ikada koji su dobili diplomu, kupili televizor na kojem su mogli vidjeti sami sebe. Naposljetku, njihova vlastita djeca (to jest, ja) su im rekli da su svi njihovi napori bili uzaludni jer su sve sjebali od samog početka.

Dan Mladosti | Author: wikipedia

Mama je doživjela raspad Jugoslavije kao raspad njezine domovine. Ono što je uništeno bio je okvir unutar kojeg je stvorila svoj život i unutar kojeg nikome ništa nije morala objašnjavati. Ali njezino porodično porijeklo bilo je od pamtivijeka unutar geografskih granica Bosne; osim četiri godine fakulteta, nikada nije živjela izvan nje sve dok nije migrirala u Kanadu. Iako je Jugoslavija bila praksa utemeljena na ideji, Bosna i Sarajevo bili su stvarni prostor u kojem je živjela, s mirisima i susjedima i određenim jezikom. Dok je Jugoslavija trajala, Bosna se uklapala u tu ideju i praksu - to je bio dio zemlje u kojem su se najiskrenije i najvažnije prakticirale vrijednosti bratstva i jedinstva. Raspadom Jugoslavije Bosna je ostala nezaštićena, a komplicirani multikulturni prostor je teško oštećen. Mama ga je morala napustiti i zauvijek.

Svojom migracijom u Kanadu, figurativno i doslovno, izgubila je sve što ju je stvorilo kao osobu: od imovine do ideologije; od zajedničkih javnih rituala do njezine spavaće sobe; od poznatih mirisa do sveprisutnosti njezina materinjeg jezika; blizine braće i prijatelja. Preko noći je postala niko, kaže ona, ništa.

U Kanadi provodi većinu vremena u kući i oko nje. Kuća je skromna i ukrašena porodičnim slikama, uglavnom njezine djece i četvero unuka, te raznim suvenirima iz njezina nekadašnjeg života u bivšoj Jugoslaviji: slika Tita; model spomenika žrtvama fašističkog terora na području Kozare, gdje se njezin brat borio u oslobodilačkom ratu protiv Nijemaca; monografiju o Emeriku Blumu, osnivaču i prvom direktoru Energoinvesta, gdje je provela cijeli svoj radni vijek. Ona ne vozi, pa kad izađe, pravi društvo mojem ocu kad ide u posjetu svojoj porodici, od kojih većina sad živi blizu Toronta. Iako cijeni Kanadu i svoj život tamo, gubitak Jugoslavije i Bosne još uvijek baca sjenu na zaleđenu zemlju."

loading...

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...