Piše: SENAD AVDIĆ

U utorak 11. juna, Ivanu Golunovu, ruskom istraživačkom novinaru koji je uhapšen prošlog vikenda pod sumnjom da se bavi trgovinom narkoticima, ukinut je pritvor.  Ministarstvo unutrašnjih poslova je zaključilo da je Golunov bio žrtva policijske namještaljke i zatražilo istragu i kažnjavanje odgovornih za ovaj skandal. Prvi put u povijesti Rusije uhapšenom novinaru podrška je sigla iz svih dijelova novinarskog  spektra u Rusiji,  u zahjevu za njegovo oslobađanje ujedinili su se i režimskih i antipuinovski mediji, lijevi i desni, konzervativni i liberalni,  tajkunski i antitajkunski. Tri najveća ruska dnevna lista izašla su s identičnim naslovnim stranicama na kojima je pisalo: “Ja sam/mi smo Ivan Golumov”. Takvo neočekivano jedinstvo i solidrnost sa uhapšenim novinarom  očito je zabrinulo Kremlj, bez čije suglasnosti novinar Golunov sigurno ne bi mogao biti oslobođen.  Prvobino je bilo najavljeno da će on u privoru ostati do početka suđenja koje je najavljeno za august, ali to je otpalo.

KO JE “BOSANSKI GOLUMOV”

 Ivan Golumov (35) bavio se u novinarskoj karijeri brojnim israživačkim  temama, vezama politike, policije i pravosuđa sa organiziranim kriminalom,  a posljednja na kojoj je radio bilo je funkcioniranje tzv. “pogrebničke mafije” u Rusiji. Umrežena kriminalna hobotnica ruskih “Topalovića” na pogrebničkim poslovima godišnje obrće milijarde dolara, a u biznis su uključeni su svi od državnih birokrata, klasičnih mafijaša, pa do dijelova Pravoslavne crkve. Golumov je posljednjih godina svoje istraživačke poduhvate koji su po pravilu izazivali ogromni interes javnosti, objavljivao na onlajn plaformi “Meduza” projektu koji je pokrenut u latvijskom glavnom gradu Rigi.

Istog dana kada je pod pritiskom javnosti, njegovih kolega, opozicije…  ruska vlast bila prisiljena osloboditi Ivana Golumova, u Bosni i Hercegovini  na jednoj neovisnoj televiziji, Petar Ivancov ambasador Rusije je na skandalozan, “naročito drzak način”, držao lekcije lokalnim medijima i novinarima. Lekcije koje nisu bile lišene obavještajno-signrosn prijetnje po medije i novinare. Na njegovom nišanu bio je neovisni israživački portal “Žurnal” i njegov novinar Avdo Avdić. Ambasador Ivancov, koji je očito naviknut da u Bosni i Hervcegovini  bez posljedjica radi što mu se ćefne, da postrojava političare, nadgleda izborni proces, favorizira sudije i tužitelje, očito je zaključio  kako je došlo vrijeme da disciplinira medije koji, pored ostalog, ne prihvataju da on svoj diplomatski mandat koriti za nešto što mu nikako ne pripada.

Nije sporno samo to što ambasador Peter Ivancov želi disciplinirati medije u državi u kojoj je gost, nedopustivo je i opasno (a potenijalno može biti i fatalno) što to čini diplomatski pedstavnik zemlje koja je i u stvarnom, a i u metaforičkom pogledu “grobnica medijskih i novinarskih sloboda”. Represija, pravousudni progon, brutalne likvidacije  neistomišljenika, pa i onih koji dolaze iz novinarskog miljea jedan je od stubova autoritarne vlasti kakvu već dvije decenije prakticira Vladimir Putin u Rusiji.

Da pogledamo malo ko to nama drži lekcije o slobodi medija, istraživačkom novinarstvu, “kredibilnosti” i “vjerostojnosti” medija. Peter Ivacov je ambasador države koja je prema svim relevantnim parametrima i indeksima markirana kao zemlja u kojoj se medijske slobode godinama brutalno i sistemski guše i ugrožavaju. Organizacija Reporteri bez granica je u svom indexu slobode medija za prošlu godinu Rusiju svrstala na 148. mjesto od 184 zemlje u kojima je nadzirala medijske slobode; Bosna i Hervegovina je smještena na za Rusiju ndostižno 63. mjesto.  Istovremeno, na ljestvici medijskih sloboda koju svake godine sastavlja Freedom Hause naša zemlja je svrstana u red “djelomično slobodnih zemalja” i uvrštena na 53. mjesto od 100 država obuhvaćenih analizom, dok se Rusija, tretira kao (i medijski) neslobodna zemlja i  nalazi se na  83.mjestu od 100 analiziranih zemalja.

Od samostalnosti Ruske Federcije prije 30-ak godina, državi, dakle, čiji ambasador proziva i ućutkuje  medije u našoj zemlji, ubijeno je oko 200 novinara. Neki od njih su stradali na ratištima, neki su bili žrtve terorističkih napada, a broj onih koji su glavom platitli zbog svojih novinarskih priloga iznosi 160. Posljednja žrtva u nepreglednom  nizu novinarskih žrtava u Rusiji bio je Maksim Borodin (32) koji je prošle godine pornađen mrtav ispred zgrade u kojoj je stanovao. U policijsku verziju tog događaja, kako je riječ o saomobojstvu, niko ozbiljan ne vjeruje.  Borodin je u mjesecima  prije smrti istraživao ulogu ruskih plaćenika u ratu u Siriji i nakon što je objavio prva saznanja o  broj žrtava u jednoj akciji (preko 200 mrtvih) dobivao je svakodnevne prijetnje.           

UBITI PTICU RUGALICU

 Dvije godine ranije, 2017., čak su trojica ruskih novinara, kako se običava reći u žargonu “stradala u prisustvu vlasti”! Nikolaj Andruščenko, sanktpetersburški novinar iz lista Novi Petersburg u aprilu te godine je  preminuo nakon što je brutalno nasmrt  premlaćen. Andrušćemko je autor poznatog, u Rusiji zabranjenog,  dokumentarca  “Tko je gospodin Putin” u kojem se ruskog predsjednika povezuje sa mafijaškim klanovima i organiziranim kriminalom.

Iste godine ubijeni su po sličnom scenariju novinar Jevgenij Kamaganov koji je  istraživao afere u federalnim vlastima i Dmitrij Popkov, urednik lista Ton-M koji se bavio istraživanjem  korupcije u policiji.

U august 2014. Timur Kuašev, nakon niza prijetnji smrću, ali i zlostavljanja od strane policije koja ga očito nije imala namjeru zaštititi, otet je iz svog doma te je kasnije pronađen mrtav. Vodio je istaknuti blog te je pisao o policijskoj korupciji.

Malika Betijeva pisala je o korupciji državnog aparata u Čečeniji, nije joj pomoglo ni to što je pisala pod pseudonimom – ubijena je  u august 2010. zajedno s još četvero članova njene obitelji, nakon što im je automobil im je izguran sa ceste.

Godinu dana ranije počtkom 2009. ustrijeljeni su novinarka Anastasia Baburova i njen advokat Stanislav Makarov. U njih je pucano u centru Moskve, samo kilometer udaljenosti od Kremlja.  Baburova je pisala za list Novaja Gazeta te je istraživala aktivnost neo-nacista u Rusiji.

U istom listu radila je možda i najpoznatija žrtva terorora protiv novinara u Rusiji, Ana Plitkovskaja.  Izvještavala je o brojnim političkim temama naročito iz vremena Drugog čečenskog rata (1999-2005). Dobitnica je brojnih novinarskih nagrada u Evropi i SAD-u, a  2004. je objavila  knjigu "Putinova Rusija". Ubijena je u jesen  2006. godine u liftu u svojoj zgradi. Petorica muškaraca koji su sumnjičeni za njenu likvidaciju  osuđeni su sredinom 2014. godine, ali tokom suđenja nije utvrđeno ko je naručio likvidaciju poznate novinarke.

Da li  ambasador Ruske Federacije Peter Ivancov dok se javno obračunava sa “negaitivnostima” u bosanskohercegovačkim medijima, priziva “efikasne” metode kojima se u njegovoj zemlji discipliniraju mediji i (trajno)ućutkuju  i pasiviziraju novinari?  Nije li nešto od instrumenata  i prakse “čvrste ruke” prema novinarstvu  od svojih ruskih uzora i zaštitnika u Kremlju, preuzeo ambasdorov miljenik Milorad Dodik pod čijom se vlašću novinari premlaćuju nasmrt, ili im se zabranjuje i kriminalizira djalatnost?

KAKO  U RUSIJI  TEKU MEDIJI I MLIJEKO

 Zaključimo nije (najveći) problem taj što se ambassador Rusije neosnovano, nepozvano upliće u medijske slobode u Bosni i Hercegovini: prava opasnost leži u činjenoci da je on sa mrežom osoba raspoređenih u institucijama vlasti,  od  Dodikovog rigdnog populističkog režima, Čovićevog proruskog  kvislinškoh kruga u ekonomiji, pravosuđu i obavještajnoj zajednici, u stanju stvoriti neprijatnosti medijima i ozbiljne problem novinarima. Neprijantosti I problem u kojima nisu isključena ni brutalna rješenja, likvidacija, sudskih progona, prijetnji…svega onoga što Rusiju već tri decenije svrstava u medijske “osovine zla” i novinarsku masovnu grobnicu!