NAJBOGATIJI NIJEMAC GAZI SVE REDOM: Ko je zapravo vlasnik Lidla, odbio je čak i primiti nagradu kako ga ne bi snimile televizijske kamere…

Nema šanse da će Lidl bilo gdje odraditi akviziciju koliko god ona bila isplativa ili logična. Na svako tržište ulaze polako i promišljeno. U Srbiju i Litvu stigli su prije pet godina, a tek su nedavno otvorili prve trgovine.

  • Ekonomija

  • 19. Jun. 2019  19. Jun. 2019

  • 0

Na službenim stranicama ovako se predstavljaju:

"Mi smo grupacija uspješnih trgovina prehrambenim proizvodima koja jakom ekspanzijom ostvaruje rast izvan granica Europe. Naše temeljno načelo i ključ našeg uspjeha jest jednostavnost, prema kojoj se ravna naše cjelokupno djelovanje."

Lidl je pobjednički model supermarketa s popustom, diskont rudnik jeftine robe s niskim cijenama, ograničenim asortimanom i ciljanom ponudom često s vlastitim markama proizvoda, jeftinijima od poznatih brendova. Konkurenciju je pomeo nakon izbijanja financijske krize 2008. godine.

Schwarz Gruppe, privatna obiteljska tvrtka, trenutno je najveći diskonter i trgovac u Europi, te treći najveći trgovac na malo u svijetu po prihodima. Imaju najveći rast. U prošloj poslovnoj godini ulaganja su im dosegnula sedam milijardi, a ukupni prihodi prešli su sto milijardi eura. Zapošljavaju više od 350.000 ljudi i u ovoj godini namjeravaju otvoriti 350 novih trgovina u svijetu.

Najopasniji, mitski konkurent s kojim ratuju pola stoljeća im je susjed, njemački Aldi, koji je zapravo najstariji diskonter. Dok međusobno ratuju, drmaju svjetska tržišta. Zanimljivo je malo bolje pogledati kako su stvoreni i kako djeluju najuspješniji svjetski diskonteri iz Njemačke.

Sve je počelo kad su braća Theo i Karl Albrecht 1946. godine preuzela malu prodavaonicu mješovite robe njihove majke u Essenu nakon što je Theo pušten iz američkog logora za zarobljenike. Do 1960. tvrtka nazvana Albrecht Discount, odnosno Aldi, narasla je u lanac od 300 trgovina. S druge strane, Jozef Schwarz još od 1930. godine s partnerom u mjestu Schwäbischenu ima neveliku tvrtku za trgovinu južnim voćem i nije nikakva konkurencija Aldiju.

Prijelomna je bila 1973. godina. Tada su braća Albrecht, najbogatiji Nijemci, podijelila tvrtku i njemačko tržište na sjever i jug dogovorivši se da neće jedan drugome zalaziti na teritorij. Theo je preuzeo sjever Njemačke (Aldi Nord), a Karl je preuzeo jug (Aldi Sud). U isto vrijeme Dieter Schwarz nasljeđuje posao od oca Jozefa i kreće u veliki uspon s jasnom strategijom: do posljednjeg detalja kopirati veliki uzor, lanac Aldi – i onda biti još malo bolji od njega. Za razliku od braće, Albrecht, dakako, nije uzeo svoje ime za lanac trgovina – "Schwarz-Markt" u prijevodu bi značilo "Crno tržište" – nego je za tisuću maraka od partnera svoga oca, Ludwiga Lidla, kupio sva prava na njegovo ime.

Dieter se školovao za trgovinu, obučavao se u očevoj kompaniji i usavršavao u Americi. Očev posao nije ga zanimao – čim mu je otac umro 1977. godine, prodao je taj sektor koncernu Metro jer je već imao 70 filijala Lidla.

Od početka do danas Lidl je, baš kao i Kaufland (osnovan 1984. godine) i Handelshof, u vlasništvu Dietera Schwarza. Hijerarhija upravljanja vrlo je jednostavna: Dieter Schwarz preko svoje tvrtke, koja ima 0,1 posto vlasništva Lidla, ima sto posto prava odlučivanja u koncernu. Svih 99,9 posto ostalog vlasništva je u zakladi – kojoj je opet na čelu Dieter Schwarz. Upravljanje nad kompanijom prenio je na Fondaciju Dietera Schwarza. To je potez kojim se nasljednike sprječava da rasture tvrtku, kao i poreznike da oderu nasljednike tako da oni budu prinuđeni prodati tvrtku.

Ispod glave tvrtke je prava šuma pojedinačnih poduzeća, tako da ne može biti nikakvog preuzimanja. Praktički svakih pet do šest pojedinačnih trgovina činilo je vlastito poduzeće na čijem je čelu menadžer. Lidl već na fakultetima traži primjerene osobe. Nije važno jesu li ekonomisti – jer za kreaciju nema mjesta – a ono što trebaju znati nauči se za nekoliko tjedana: na njima je samo da provode ono što se odluči u sjedištu u Neckarsulmu.

Dieter Schwarz, kažu, sjedi u uredu s običnim namještajem koji je naslijedio od oca. Središte je maleno, samo par stotina ljudi upravlja imperijom. Odmah ispod Schwarza je pet "generala" – dvojicu od njih preoteo je Aldiju.

No, tko je Dieter Schwarz (79), najbogatiji Nijemac i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu s više od 40 milijardi eura? Pouzdano se zna da ima dvoje djece, da ni slučajno ne istupa u javnosti i da je toliko tajnovit da postoji samo nekoliko njegovih fotografija.

Rođen je i živi u Heilbronnu, gradu sa 100.000 stanovnika. Poznat je po lokalnim ulaganjima u obrazovanje, znanost i istraživanja. Ne čudi da su ga prozvali "Kraljem Heilbronna", implicirajući na njegov ugled i investicije u gradu.

Među pukom Schwarz je ličnost koju se izrazito poštuje. On je poput neke mitske figure, među ljudima kruže razne priče o njemu. Najčešća je ona da nerijetko zna usred dana otići u jedan od gradskih kafića i sjesti na kavu među "obične" ljude, gdje ga nitko ne prepoznaje. U šali kažu: "Tko zna koliko sam već puta dosad sjedio do Schwarza!"

Dieter Schwarz u toj mjeri izbjegava javnost da je odbio primiti nagradu savezne pokrajine Baden Würtenberg za gospodarski doprinos jer se moglo očekivati da će tamo biti i kamere. S druge strane, njegov izgled može i iznenaditi – jedan je bankar izjavio kako je u prvi mah pomislio da pred sobom ima ne multimilijardera, nego – mušteriju "Lidla".

Ali ni mušterije Lidla nisu ono što su nekad bile: sva ispitivanja pokazuju da i sasvim solidna srednja klasa redovito kupuje u takvim trgovinama. Održavanje visokih stopa rasta traži novu strategiju jer niske cijene – dugogodišnji zaštitni znak – nisu više dovoljan jamac rasta. Kako bi privukli kupce nešto dubljeg džepa, fokusiraju se na kvalitetniju ponudu. Novi supermarketi su luksuzniji. I u odnosu na ostale diskontere Lidl je napravio iskorak – prilagođava se lokalnom tržištu, asortimanom, suradnjom s lokalnim dobavljačima i marketinškim pristupom. I oglašavanje je novost za diskontere, jer su godinama i na taj segment gledali kao na nepotreban trošak.

Jednako je dobitna i odluka da se i dalje sve "karte bace" na fizičke trgovine umjesto na internetsku prodaju. U tome i leži tajna globalnog uspjeha, tvrdi The Economist. Britanski trgovački lanci uložili su stotine milijuna eura u razvoj web-trgovina. No, time su "osakatili" najprofitabilniji kanal prodaje – fizičke trgovine – u korist najmanje profitabilnog. Naime, marže u maloprodaji su oko tri posto, a u web-trgovini svega 0,5 posto. K tome, dostava se često ne naplaćuje. Stoga strategija njemačkih trgovaca ima smisla.

U krvavom ratu za prestiž Lidl i Aldi tjeraju ostale lance na drastično snižavanje cijena. Jer, prema Kantar Worldpanelu, britanskoj agenciji za istraživanje tržišta, više od polovine Britanaca kupovalo je lani u Aldiju i Lidlu. Etablirani britanski lanci, poput moćnog Tesca i Wal-Martove britanske podružnice ASDA, ozbiljno su uzdrmani.

"Ovo je dosad nezabilježena smjena na vrhu europske maloprodaje", kaže David Gray, analitičar agencije Planet Retail.

Oba njemačka koncerna već su odavno započela i ekspanziju: Aldi je prodro do Amerike i Australije, a Lidl na tržište bivšeg europskog Istoka. Ekspanzija košta – i tu je najveća razlika između Lidla i Aldija: Lidl kupuje zemljišta gotovo ne pitajući za cijenu i tako je gomilao dug. Aldi ne duguje bankama, ali zato raste sporije.

Svjetska banka branila je ulaganja u Schwarz grupu tezom da će financiranje, uz kamatu manju od stope inflacije, "pomoći lokalnim proizvođačima i osigurati kvalitetnu i cijenom pristupačnu hranu siromašnim potrošačima". Gilles Mettetal, načelnik za agro-biznis EBRD-a, obrazlagao je: "Lidl je model koji prije nije postojao, koji cilja na niže socijalne kategorije, nudeći im proizvode koje si inače ne bi mogli priuštiti."

Najveći europski diskonter upravo je u procesu najvećeg izazova još od osnutka 1973. godine – snažnog izlaska na tržište SAD-a. Ubrzano širenje Lidla i Aldija vodi prema osvajanju barem 20 posto američkog tržišta. Lidl i Kaufland idu i u Australiju.

Osim priče o poslovnom uspjehu, za Schwarz grupom su se vukli i brojni skandali. Magazin Stern otkrio je 2008. godine kako Lidl špijunira zaposlene. Još gore je bilo otkriće iz iste godine da je Lidlov dućan u Švedskoj namjerno trovao beskućnike trujući hranu u kontejnerima u koje su bacali ono što se ne bi prodalo. Kontroverziju je izazvalo brisanje križeva s fotografije pravoslavne crkve u Santoriniju na pakiranjima grčkih jogurta, ali najviše prašine podigla je "Crna knjiga" iz 2004. godine s podnaslovom "Strah na radnome mjestu".

(SB / JL)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...