ANDREJ NIKOLAIDIS PIŠE EKSKLUZIVNO ZA "SB": "Šta je Emir Hadžihafizbegović rekao na HRT-u, a toliko je naljutilo mnogog hrvatskog i srpskog muža?"

"Današnji ja, napokon, ne slaže se ni sa svim onim što je jučerašnji ja rekao i napisao. Tuđe mi je jednoumlje i sa sobom, kamoli sa drugim ljudima"

  • Društvo

  • 19. Jun. 2019  19. Jun. 2019

  • 4

Gostovao je Emir Hadžihafizbegović kod Ace Stankovića na HRT-u. Ono što je najveći bosanskohercegovački i postjugoslovenski glumac rekao izazvalo je burne reakcije.

Sad... nedavna istorija Bosne ne daje mnogo prostora za takozvani dijalog i takozvani kompromis sa onima koji su pokušali, pokušavaju i pokušavaće podijeliti ovu zemlju kao pogaču. Ako si govorio a takve nisi iznervirao, sva je prilika da si se obrukao.

Hadžihafizbegović ih je dobro iznervirao.

Šta je to on ispričao Stankoviću, pa je to nasekiralo mnogog hrvatskog i srpskog muža? Je li se založio za klanje, je li prijetio novim ratom i crtao nove granice, je li tražio, recimo, da se Bosni pripoje djelovi Srbije i Hrvatske? Nije.

Pa u čemu je onda problem?

Baš u tome. Odbrana i veličanje fašizma, ratnih zločinaca i podgrijavanje leševa velikodržavnih projekata na ovdašnjoj (ovdašnje = prostor našeg jezika) su javnoj deponiji toksičnog otpada tako odomaćene, da bi Hadžihafizbegović prošao mnogo bolje da je prozborio koju pohvalnu o Paveliću i Čiča Draži.

Najveći dio reakcija na njegov nastup je, kako Šekspir veli u “Magbetu”, “bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa. A ne znači ništa”.

Takve su, recimo, prijetnje koje Hadžihafizbegoviću, rekoh li, stižu jednako sa beogradske kao i sa zagrebačke strane. Neke od tih prijetnji su vrlo živopisne: na primjer ona da će, pojavi li se na splitskoj Rivi, proći gore od srpskih vaterpolista. Jer će, vele iznervirani gledatelji, raditi bejzbol palice. Po izboru hladnog oružja odmah vidiš da je Hrvatska zapad: Emira su voljni pretući zapadnim, zapravo američkim, dakle najzapadnijim motkama, a ne držalom sjekire ili kosijera, kako bi uradili barbarski Balkanci.

No mene ovdje ne zanima buka i bijes, nego laž i otrov.

Hadžihafizbegović je rekao da mu je Thompson neprihvatljiv jer veliča Maksa Luburića.

Ako mene pitate, u svojoj kritici Thompsona Emir je bio blag i dobronamjeran. On bi, rekao je, pod izvjesnim uslovima (koji podrazumijevaju neku vrstu pjevačeve katarze) došao na Thompsonov koncert.

Ja, recimo, ne bih. Dobro, da moram da biram između raka gušterače i Thompsona, odabrao bih ovo drugo.

Ali problem sa Thompsonom nije tek njegov ustašluk. Nego i nesnošljiva mizerija njegovog pjevačkog opusa.
Pokušću biti precizan: Mica Troftaljka je umjetnički relevantnija od Thompsona.

Kao što je i ovo

umjetnički relevantnije od nacionalne budnice u kojoj je Prljavo kazalište opjevalo zadnju ružu hrvatsku.

I jedno i drugo i treće i četvrto računa na primitizam publike, ali kod Mice i Zoke, za razliku od Thompsona i Prljavog kazališta, postoji (kod Mice očit, kod Zoke stidljiv) trag autoironije. Postoji kod Mice i Zoke i očit užitak zbog transgresivnog papanluka njihovih uradaka, dok Thompson i Kazalište svoj papanluk kriju kao treću nogu i mimikriji se predaju sa ozbiljnošću mitteleuropskog kunstričara.

Ono što važi za Micu i Zoku, važi i za Thompsona: on je najuvjerljiviji onda kada se mane vitezova, mačeva i križarskih metafora, onda kada cikne od užitka zbog svoje koljačke transgresije. On je, dakle, najuvjerljiviji kada pjeva o Jasenovcu i Gradiški Staroj, o kući Maksovih mesara i Neretvi koja nosi leševe Srba. Nije čudo da mu je to do danas najveći hit: u pitanju je najslavija ustaška cajka.

Prikrivanje papanluka se, u Thompsonovom slučaju, prirodno preliva u prikrivanje ustaštva. Pjevač, ili njegov PR tim, oglasio se agresivnim saopštenjem u kojem se laže i tvrdi da Thompson nije veličao Luburića.

Uprkos tome što ne samo da svi znamo da jeste, već tome što jeste dotični duguje sve: i popularnost, i pare i vile i status odabranog vokalnog izvođača hrvatskih nogometaša u trenucima njihovog najvećeg slavlja.
Izjava Zdenka Ćosića, dopredsjednika bosanskohercegovačkog HDZ-a, nije tek laž, nego i otrov. On je ustvrdio da je Hadžihafizbegović nacista, pa glumca usporedio sa Hitlerom: da bi pokazao kako je ovaj veći nacista od samog firera. Jes’, tako mu Thompsona, Pavelića, Maksa Luburića i Mile Budaka.

Po Ćosiću, Hadžihafizbegović je - bošnjački nacionalista. Bošnjački nacionalizam je katastrofa za Bošnjake, kao što je srpski za Srbe i kao što će, pokazaće se, hrvatski biti za Hrvate. Bošnjački nacionalizam ne može sačuvati Bosnu, ali može pomoći da Bosna kakvu poznajemo - nestane. No o bošnjačkom nacionalizmu mogu pričati tek oni koji su već jasno rekli ono što se mora reći o srpskom i hrvatskom. Jer ta su dva nacionalizma, a ne bošnjački, razvalili Jugoslaviju, ostavili za sobom stotine hiljada mrtvih. Suzdržaću se od toga da vam kažem kakvo gađenje osjećam prema ljudima koji „principijelno osuđuju svaki nacionalizam“, pa se onda, da to ilustruju, a zapravo da se dodvore beogradskim i zagrebačkim fašistima, bace na kritiku nacionalizma bošnjačkog ili crnogorskog, koji su dječiji vrtić u poređenju sa dva nacionalizma konc-logora, etničkih čišćenja i genocida.

Emir Hadžihafizbegović je, koliko sam uspio prebrojati, a vi, ako sumnjajte, brojte sami, najnagrađivaniji živi evropski glumac. Čovjek je u Veneciji dobio „Zlatnog lava“ za najbolju ulogu.

Na svašta smo navikli, no ipak fascinira bezočnost i lakoća sa kojom ovog golemog glumca nastoje prikazati kao nižerazrednog političkog sljedbenika Alije Izetbegovića i čovjeka kojem je svo umijeće džabe, jer dolazi iz drugorazredne zemlje i drugorazrednog naroda.

Sam si je kriv. Da je na HRT-u odradio klasičnu postjugoslovensku „ma ko nas zavadi“, „zločinaca ima među svim narodima“, „pustimo šta je bilo, okrenimo se mi budućnosti“ šupačku priču, da se držao mudrosti koja veli da tvrda uvjerenja sužavaju tržište pa uvjerenja ostavio za oko kuće, sve bi bilo u redu.

Ovaj tekst nije napisan zato što se slažem sa svim što je Hadžihafizbegović rekao u životu i kod Stankovića.

Današnji ja, napokon, ne slaže se ni sa svim onim što je jučerašnji ja rekao i napisao. Tuđe mi je jednoumlje i sa sobom, kamoli sa drugim ljudima.

Ovaj je tekst o tome kako je Hadžihafizbegović na HRT-u (rječnikom sportskih komentatora: na vrlo teškom gostovanju), iako je vrlo dobro znao šta će uslijediti, govorio ono što govori i u Sarajevu. To što je Hadžihafizbegović demonstrirao ima i ime: integritet.

Onaj ko integritet nema, osuđen je da ga glumi. Onaj ko ga ima, bio glumac, pekar ili šofer, osuđen je da ga brani.

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 4

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...