JE LI SDP JUČER ZVANIČNO POSTAO SPS? Corbynovim stazama Slobodana Miloševića!

Izjave Nikšića s Kongresa stoga u prvom redu treba tumačiti kao splet površnosti, neupućenosti i iskazane tendencije prema radikalno lijevom ideološkom zaokretu.

  • Mini market

  • 24. Jun. 2019  24. Jun. 2019

Piše: Danijal HADŽOVIĆ Fotografija Danijala Hadžovića.

U svom maratonskom govoru na Sedmom kongresu SDP-a, predsjednik ove stranke Nermin Nikšić između ostalog je najavio i veliki ideološki zaokret ove partije:

Biće ponovo puno govora o novoj ljevici, o staroj ljevici i zato želim ovdje dati jedan presjek stanja u regionu i svijetu. U svijetu je model kakav su zastupali neki, sada već bivši, članovi SDP-a propao u samom srcu tog projekta. U Engleskoj je on zamijenjen novim pristupom i vođen drugim liderom Korbinom...SDP treba osluškivati i pratiti demokratski socijalizam u Americi koji je najsnažniji u posljednjih 50 godina i Korbinov novi put u Engleskoj, ali i put našeg druga i iskrenog prijatelja Zorana Zaeva u nama bliskoj Sjevernoj Makedoniji, koja je i sama imala mnogo problema poput nas ovdje", izjavio je Nikšić.

Ova izjava problematična je kako faktografski, tako i ideološki. Iako lijevi pokret u svijetu ima mnoštvo struja, u posljednih tridesetak godina možemo izdvojiti dva ključna pravca. Jedan od njih, dominantn u zapadnom svijetu, izgradio se u jeku sudbinskih promjena krajem prošlog stoljeća, kada je planska socijalistička ekonomija doživjela potpuni i definitivni krah i pokazala se neodrživom, a kapitalistički način proizvodnje kombinovan s demokratskim institucijama dokazao  svoju superiornost.

Ova vrsta ljevice prihvata kako ključne tekovine zapadnog liberalizma, tako i institucije koje ih utjelovljuju poput Evropske unije ili NATO saveza. Početkom devedesetih otišli su i korak dalje  ka prihvatanju ekonomskog liberalizma. Ideja koju je engleski sociolog Anthony Giddens definisao kao treći put, podrazumijeva pokušj mirenja slobodne tržišne ekonomije sa kvalitetnom socijalnom zaštitom i državnim programima. Upravo vođeni ovom idejom, socijaldemokrati su krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih postali vodeća snaga u zapadnom svijetu, predvođeni liderima poput Billa Clintona, Tonyja Blaira ili Gerharda Schrodera. Razlog ovog uspjeha nakon velikog uzleta desnice u osamdesetim leži upravo u približavanju centru i slijeđenju modernijih politika, zahvaljujući čemu s socijaldemokrati postali prihvatljivi širim slojevima društva, u prvom redu boljestojećoj srednjoj klasi.

Uporedo, više u intelektualnoj nego u političkoj sferi, nastavila je postojati i ona radikalna ljevica koja je ove promjene odbijala uključujući, dobrim dijelom i samu liberalnu konstrukciju zapadnog svijeta, a ideje Trećeg puta je otvoreno proglašavala izdajom principa ljevice. Za razliku od prvih, karakteriše je izrazit otpor prema globalizaciji, kapitalizmu i nerijetko i organizacijama poput EU-a i NATO-a koje doživljavaju kao imperijalne tvorevine. Također iskazuju i simpatije prema raznih antizapadnim autokratama širom svijeta poput  Assada, Chaveza, Madura ili, svojevremeno Gadafija, i za BiH posebno važno - Slobodana Miloševića.

Naime, tokom raspada i ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Slobodan Milošević je uživao masovnu podršku radikalne ljevice širom svijeta. U njegove simpatizere spadali su intelektualci  poput Noama Chomskog, Petera Handkea ili Tariqa Alija (sve redom popularni likovi i na domaćoj ljevičarskoj sceni), ali i u Nikšićevom govoru spomenuti lider laburista Jeremy Corbyn.

U njihovoj percepciji Milošević je u prvom redu bio borac protiv imperijalizma koji je svoju državu i postojeći socijalistički poredak u njoj nastojao zaštiti od nasrtaja zapadnih imperijalnih sila koje su rasturanjem bivše Jugoslavije ovaj prostor nastojale podrediti političkim i ekonomskim interesima svojih elita. S druge strane, politička rukovodstva država nastalih raspadom posmatrali su kao sluge tih interesa.

Djelujući kao parlamentarac i ljevičarski aktivist, Corbyn je u devedesetim godinama u svojim kolumnama i istupima zločine u BiH počinjene od srpske strane u više navrata proglašavao “propagandom” i “lažima”, a iste nazive koristio je i za zločine Miloševićevog režima na Kosovu nekoliko godina kasnije, oštro se protiveći intervenciji NATO-a.  Pored protivljenja intervenciji protiv Srbije, Corbyn je bio i aktivni zagovornik  potpunog gašenja NATO alijanse koju je nazivao imperijalnom silom, i svakako izlaska Velike Britanije iz nje. Imperijalna sila za Corbyna svojevremeno je bila i EU (naknadno je malo ublažio stav) te se zalagao da Britanija napusti i ovu zajednicu, a mnogi analitičari smatraju da je njegov prilično rezervisan stav po pitanju Brexita uveliko utjecao da na refendumu u konačnici tijesno prevagnu protivnici EU.

Na čelo laburističke stranke Corbyn je došao zahvaljujući nizu sretnih okolnosti. U jeku velike krize liderstva, Corbynu je na ruku išla masovna podrška koju je uživao u britanskim sindikatima, koji su ga na kraju većinski i izabrali za lidera laburista, uprkos žestokom otporu stranačke elite. Kako je Corbyn u svakom pogledu preradikalan za ono što su godinama bile vodeće politike u ovoj stranci, u laburistima trenutno vlada veliki unutrašnji sukob i podjela.


Kada Nikšić dakle govori o navodnom propalom projektu socijaldemokratije “kakav su zastupali bivši članovi” i potrebi za slijeđenjem novog, Corbynovog modela, on zapravo svjesno ili ne poručuje da se SDP iz umjerene i prozapadne stranke treba okrenuti antiglobalističkoj i antikapitalističkoj ideologiji kakvu utjelovljuje Corbyn.

No, u ovom dijelu Nikšić pokazuje i zavidnu dozu neiformisanosti i nerazumijevanja stvari. Naime, uz Corbyna, on kao istomišljenika navodi i Bernie Sandersa te, da stvar bude još konfuznija Zorana Zaeva!

Zoran Zaev i njegovi socijaldemokrati su prozapadna i proevropska politička opcija koja slijedi upravo principe “trećeg puta” ili što bi Nikšić rekao “propalog projekta”. Također, ni Sanders nije u istom timu s Corbynom. Iako se radi o, za američke prilike, nešto izrazitijem ljevičaru, njegov pokret “demokratskog socijalizma” u suštini je obična stara socijaldemokratija. Za razliku od Corbyna, Sander nije protivnik globalizacije, transnacionalnih institucija, vodeće uloge SAD-a u svijetu, pa ni kapitalizma kao ekonomskog sitema, kao senator je podržavao američke intervencije u BiH i na Kosovu, itd… Sve što Sanders zapravo želi je da taj poredak, koji u suštini podržava, počne služiti ugroženim slojevima društva, tako što će, kako on vidi rješenje, bogati plaćati malo veće poreze, a država pružati obimnije i kvalitetnije usluge socijalne zaštite i  obrazovanja.

Izjave Nikšića s Kongresa stoga u prvom redu treba tumačiti kao splet površnosti, neupućenosti i iskazane tendencije prema radikalno lijevom ideološkom zaokretu.

Vezano za posljednje, postavlja se pitanje otkud Nikšiću uopšte ideja da na Kongresu spominje navodnu propast socijaldemokratije trećeg puta i pozove na slijeđenje korbinizma? Sudeći prema njegovom dosad iskazanom obrazovnom nivou (da ne spominjemo njegove najbliže saradnike, muzičare u pokušaju i vlasnike budžetskih aščinica sa sumnjivim diplomama) vjerovatno ne iz vlastitog mozga.

Nije nepoznato da u određenim domaćim lijevim intelektualnim krugovima i u samom SDP-u kapitalizam kao ekonomski sistem i zapadni poredak nikada u potpunosti nisu prihvaćeni, a pojava nove socijaldemokratije “trećeg puta” od ovih krugova se tretirala kao izdaja ljevičarskih principa. Iako ove osobe godinama u bh. javnom prostoru otvoreno zastupaju antiglobalističke i antikapitalističke ideje, na evropskoj sceni uglavnom nije postojao niti jedan lider ili snažniji pokret koji bi ovakvim, radikalno ljevičarskim idejama davao bilo kakvu nadu i politički legitimitet.

No, s dolaskom Corbyna, radikalnog ljevičara na čelo laburista koji ima čak i određenu šansu da postane novi premijer Velike Britanije, ti pojedinci vjeruju da su doživjeli svojih pet minuta da slavodobitno uskliknu da je “treći put” mrtav te da je došlo vrijeme za povratak “prave ljevice” na scenu.

Nije također tajna ni da su ovi krugovi u vrijeme vladavine Zlatka Lagumdžije bili duboko marginalizirani unutar partije ili čak u potpuno odstranjeni, ali da su pod kapom Nermina Nikšića našli širom otvorena vrata.

Ta otvorena vrata otvaraju  i put da se, nakon što je SDP posljednjih mjeseci odlučio krenuti putem marginalizacije, lokalizacije i deintelektulizacije, zabije još jedan čavao u samrtnički kovčeg nekad velike i bitne partije, skretanjem u, za većinu građana, neprihvatljiv oblik ljevičarskog radikalizma.

loading...

trenutak ...