TAJNE SLUŽBE I ŠPIJUNI NISU IZUMI NAŠEG DOBA: Miloševićevi i Karadžićevi spin majstori učili su od NAJBOLJEG

„Slobodna Bosna“ donosi novu priču iz povijesti

  • Jeste li znali

  • 04. Jul. 2019  

  • 0

Dana 24. jula 1567. protestantski plemići prisilili su škotsku kraljicu Mary Stuart na abdikaciju. Ona je potom prebjegla u Englesku čime je postala izravnom prijetnjom za prijestolje engleskoj vladarici Elizabeth Tudor. Elizabeth je bila kći kontroverznog kralja Henrya VIII. i njegove druge supruge Anne Boleyn čiji brak katolička Europa nikada nije priznala. Henry je bio u braku s Catharinom od Aragona i zatražio je od pape poništenje tog braka pozivajući se na Levitski zakon u Bibliji da bi mogao oženiti Anne, što je u konačnici dovelo do raskida Engleske s papinstvom i osnivanja Anglikanske Crkve. Posljedično tome nisu priznavali ni Elizabeth kao njegovu zakonitu kći pa su stoga sporili njeno pravo na prijestolje.

Smatrali su da bi ono trebalo pripasti upravo Mary, unuci pokojne sestre Henryja VIII., princeze Margarete, koja se 1503. godine udala za škotskog kralja Jacoba IV.

Prvi koji je Mary priskočio u pomoć po dolasku u Englesku bio je Thomas Howard, četvrti vojvoda od Norfolka, koji je iza Elizabethinih leđa sklapao dogovor o braku sa svrgnutom škotskom kraljicom.

Urotu je razotkrio Elizabethin državni tajnik William Cecil nakon što su njegovi agenti presreli vreću novca i šifrirana pisma koja je Norfolk preko svog posrednika Lawrencea Banistera slao Maryjinim suradnicima. Elizabeth ga je tada poštedjela, a on je, umjesto da nauči lekciju i povuče se zajedno s Henryjem Fitz Alanom, 19. grofom od Arundela, poslao nalog firentinskom bankaru Robertu di Ridolfiju da stupi u kontakt sa španjolskim veleposlanikom don Guerau de Spesom i zatraži od španjolskog kralja Felipea II. pomoć pri uspostavi katoličke vlasti u Engleskoj. Nakon što je dogovoren novi pokušaj urote, Ridolfi je krenuo za Rim da bi o svemu obavijestio papu Pija V., no vojvoda od Toskane, Cosimo di Medici, kojeg je Ridolfi posjetio na svom putu prema Rimu, promptno je obavijestio Cecila o urotničkim planovima nakon čega se klupko vrlo brzo rasplelo.

Norfolk je završio s glavom na panju, a Ridolfi je odveden na ispitivanje na imanje Papey, u dom Francisa Walsinghama.

Usprkos evidentnoj upletenosti u urotu protiv kraljice, Ridolfi je pušten na slobodu. Pretpostavlja se da ga je Walsingham u dogovoru s Cecilom pustio nakon što ga je određenim metodama uvjerio da postane dvostruki špijun. Također je moguće da je Ridolfi radio kao engleski agent u službi Williama Cecila kojem je cilj bio do kraja diskreditirati i neutralizirati vojvodu od Norfolka i katoličko plemstvo.

Walsingham je prvi put stupio u službeni kontakt sa svojom kraljicom 23. decembra 1570., nakon što mu je poslala upute što će činiti kao novoimenovani veleposlanik u Francuskoj. Tri godine kasnije imenovala ga je novim državnim tajnikom nakon što je Cecil dao ostavku. Bilješke antikvara Roberta Beala otkrivaju nam da je Walsingham bio tip koji je bez okolišanja izražavao svoje mišljenje. Tako je u svom memorandumu iz 1578. otvoreno definirao temeljne probleme Engleske među kojima je kao primaran istaknuo odanost dijela stanovništva bivšoj škotskoj kraljici Mary Stuart. Da bi osujetio bilo kakve Maryine namjere prema Elizabetinu prijestolju, osnovao je mrežu suradnika, obavještača i špijuna.

Uz svoju stalnu bazu obavještajaca Walsingham je po potrebi uzimao u službu i one koji su trebali obaviti samo jedan zadatak. Danas nešto slično čini CIA i to naziva “epizodnim zapošljavanjem”. Metode lažni vijesti koristili su i srbijanski mediji pod kontrolom Slobodana Miloševića u vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji, a neke od metoda mogu se prepoznati i u rukopisima srbijanske BIA-e.

Mnogi građani Srbije povjerovali su Miloševićevim i Karadžićevim obavještajnim stručnjacima i nakon ovoga priloga…

No, vratimo se počecima. Walsingham je u svojoj mreži imao pedeset tri “obična” špijuna i osamnaest visokopozicioniranih agenata diljem Europe, uz gomile doušnika koji su djelovali iz same Engleske.

Do 1580. raspolagao je uslugama agenata u dvanaest francuskih gradova, devet njemačkih, četiri talijanska, tri nizozemska, četiri španjolska te nepoznat broj u Alžiru, Tripoliju i Konstantinopolu.

Francis Walsingham također je razumio važnost propagande u postizanju političkih ciljeva. U tu svrhu napisao je “Diskurs o lažnom braku između vojvode od Norfolka i škotske kraljice“. Propagandu je koristio i da bi pokolebao neprijatelje u njihovim namjerama. Tako je, doznavši da se španjolska Armada sprema napasti Englesku, plasirao čitav niz lažnih proročanstava u Pariz, Amsterdam, Lisabon i samu Španjolsku koja su govorila o olujama i strašnim nesrećama do kojih je trebalo doći upravo u doba napada.

Pomoću svojih suradnika zapljenjivao je propagandni materijal političkih protivnika, ponajviše rekuzanata, katolika koji su odbili služiti Anglikanskoj Crkvi i od kojih je veći dio izbjegao na europski kontinent.

Situacija u Engleskoj 70-ih i 80-ih godina 16. stoljeća da se usporediti s onom u Ujedinjenom Kraljevstvu 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Jedno i drugo razdoblje obilježili su stanje hladnog rata, snažnih ideoloških suprotnosti, sumnjičavosti, nelagode i straha, što su zapravo okolnosti u kojima špijunaža cvjeta. S druge strane, ono što razlikuje današnju špijunažu od one u doba Walsinghama jest to da današnji obavještajci poput pripadnika MI5 i MI6 djeluju unutar jednoga vrhunski organiziranog sustava iza kojeg stoji sam politički vrh i na koji se troše milijarde eura. Francis Walsingham morao je krenuti od nule. Posebno je važno istaknuti da Walsingham i Elizabeth nisu imali formalno institucionalizirano tijelo koje se bavilo obavještajnim aktivnostima. Bili su to tek počeci kasnije tajne službe koja je u Engleskoj dobila svoj formalan naziv tek 1909., a razvila se iz admiraliteta kraljevske mornarice i vijeća rata.

Unatoč razvijenoj mreži suradnika, Walsingham je često radio sam. Smatrao je da je tako najbolje. Budući da se nalazio u samom centru tada najrasprostranjenije i najučinkovitije obavještajne službe u svijetu, nerijetko je smatrao kako sam ipak ima najbolji pregled situacije pa je u skladu s time i poduzimao odgovarajuće korake. Takvo ponašanje uvelike podsjeća na J. Edgara Hoovera, prvog čelnika američkog FBI-a.

Špijunske tehnike

U Walsinghamovu radu posebno je zanimljivo bilo korištenje nevidljivih pisama. Razblažena otopina stipse ili razrijeđena mješavina mlijeka i limunova soka zagrijavala bi se na određenu temperaturu nakon čega bi se okrivalo što piše na papiru. Također je vrlo važno bilo i šifriranje, a ističe se ono pomoću tzv. kardanske rešetke. Izumio ju je Girolamo Cardano koji je 1552. godine boravio u Engleskoj kao gost Johna Chekea, brata supruge Williama Cecila, Mary Cheke.

Rešetka je bila od čvrsta materijala, probijena rupama u obliku kvadara koje su bile neravnomjerno raspoređene. Svakoj je pripadao određen broj i kad bi se položile na komad papira, čitatelj bi mogao pročitati poruku prateći poredak brojeva. Međutim, ni ta poruka nije bila konačna već šifrirana. Da bi se mogla doista pročitati prava poruka, na ovu rešetku trebala je biti postavljena još jedna, s dekoderom, koja ima rupe izbušene na potpuno jednakim mjestima i tek onda bi se prava poruka otkrivala. Kao kodovi koristili su se i znakovi zodijaka umjesto pravih imena i funkcija.

(SB)

loading...

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...