VISOKO TI SVUD U NAS GLAVU DIŽE PRAZAN KLAS: Radončićev džihad protiv kulture sjećanja: ko je asistirao Miloševiću u agresiji na BiH i pokoljima, ja, ili njegov poslovni ortak Milo Đukanović?!

Prije tridesetak godina (krajem 1989. ili počekom 1990. godine) napisao sam u tabloidu "AS" članak koji je u tadašnjim bosanskohercegovačkim, pa donekle u šire-jugoslovenskim političkim okvirima imao efekat ozbiljne provokacije, skoro kažnjivog delikta. Budući da su u to vrijeme na prostorima nekadašnjih republika bile u modi tzv "antibirokratske revolucije" koje je Slobodan Milošević uz pomoć dirigirane, honorirane i precizno navođene rulje (koja će se nešto kasnije mutirati u "paravojne formacije") provodio sa ciljem rušenja "odnarođenih" rukovodstava, prijetila je realna opasnost da se ta rušilačka lavina (nakon Vojvodine, Crne Gore, Kosova) prelije i na Bosnu i Hercegovinu.

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 05. Jul. 2019  05. Jul. 2019

  • 15

Piše: SENAD AVDIĆ


Kao jedan od razloga koji su ga "prisilili" da ponovo i nevoljko uđe u vlast, Fahrudin Radončić je gostujući nedavno na N1 Televiziji naveo i to što se "posljednjih dana" pokrenulo pitanje razgraničenja Srbije i Kosova koje bi moglo imati kobne reperkusije po Bosnu i Hercegovinu, a što, naravno, zahtijeva "zbijanje redova i okrupnjavanje svih patriotskih snaga" u koje, još naravnije, spada i njegova stranka. (Jadne su te snage koje "okrupnjava" patuljasti likovni umjetnik sa kultne Likovne akademije u Nikšiću!)

Na konstataciju voditelja (Zvonko Komšić) da ta tema nije pokrenuta, "ovih dana", nego da se o njoj u domaćim i međunarodnim krugovima otvoreno raspravllja već duže vrijeme, barem godinu dana javno, Radončić je hladno odćutao, ili rekao da to nije istina. I šta? I ništa. Gledatelju je prepušteno da se sam opredijeli između (još jedne) Radončićeve laži, ili općepoznate istine koju je iznio voditelj tvrdoglavo vjerujući činjenicama. Ovaj izmišljeni alibi za ponovnu ulazak, odnosno nepekinuti boravak u vlasti, dakle patriotizam, britanski leksikograf S. Johnson je davno nazvao: "posljednjim utočištem hulja". Na ovu kanonsku Johnsonovu dijagnozu, ja bih skromno dodao da je patriotizam, u slučaju kojim se bavim posljednje utočište, bulja - šupaka!

Ne vjerujem da se mlađani voditelj N1 Televizije rodio u vrijeme kada je agilni i akribični korespodent jugoslovenskih službi, vojno-medijski špiclov Radončić, sa Kosova informirao beogradsku centralu o vitalnim idejno-političkim kretanjima i tendencijama u pokrajini, a jedna od njih je bila i zahtjev za teritorijalno razgarničenja Srba i Albanaca. Tu je ideju u jugoslovensku komunisitičku političku orbitu još sredinom 60-ih godina lansirao Dobrica Ćosić. Ništa o tome ne zna, niti želi da išta zna budući ministar sigurnosti: za njega je priča o razgraničenju stara nekoliko nedjelja, onoliko koliko mu je potrebno da podupre osobni karijeristički, isplativi narativ u neočekivanom pariotskom zanosu koji ga je poput nabujale rijeke preplavio "svud po telu".

Kada mu je u istoj emisiji uredništvo N1 isčeprkalo iz arhive i predočilo nekoliko njegovih "the best off" izjava, ne starijih od mjesec-dva dana, u kojima ismijava, karikira i sa gnušanjem odbija bilo kakvu političku kopču i brak sa Strankom demokratske akcije i njenim liderom Bakirom Izetbegovićem ("političkim kretenom", kako ga je, da se razumijemo ne bez razloga, javno nazvao Radončić), predsjednik SBB-a se dobrohotno nasmiješio, odmahujući veselo i bezbrižno minijaturnim rukavom sakoa. "To je bilo prije ovih novih dešavanja", pokrovitljski, sa sažaljenjem, je pokušao smiriti ljubopitljivu znatiželju televizijskog novinara. Samo jednim šeretskim, blistavo-bijelim osmijehom (stomatološka radionica "Ajanović"?) Radončić, višestruki predsjednički špiclov-kandidat obrisao je sav medijsko-politički peksinluk, debele naslage uvreda, optužbi, pljuvačke koje je velikodušno razmjenjivao sa Izebegovićem, poput bajramskih čestitki.

Pišući o najezdi senzacionalističkog novinarstva (osobito iritantnoj dok svakodnevno izvještava o meterološkoj kataklizmi neviđenih razmjera ), Miljenko Jergović je nedavno u "Jutarnjem listu" zgodno primijetio da su "sjećanje, arhiva i memorija u bilo kojem obliku, smrtni neprijatelj medija današnjice". Ti mediji, piše Jergović "računaju samo na to da se vi ničega ne sjećate, nego i to da se vi već sutra nećete sjećati šta su oni danas objavljivali na svojim portalima".
Evo jedne osobne epizode koja povrđuje da je arhiva/memorija tradicionalni, opasni katil medijskom "projektu" kakvog prakticira Radončićeva industrija laži, poluistina, prepiranja i lakirovki vlastite prošlosti, u osnovi banalne i odbojne, i stigmatiziranje tuđe povijesti, pojedinačne, ili kolektivne.

PRIVATIZIRANJE MEMORIJE, TRANZICIJA PAMĆENJA

Prije tridesetak godina (krajem 1989. ili počekom 1990. godine) napisao sam u tabloidu "AS" članak koji je u tadašnjim bosanskohercegovačkim, pa donekle u šire-jugoslovenskim političkim okvirima imao efekat ozbiljne provokacije, skoro kažnjivog delikta. Budući  da su u to vrijeme na prostorima nekadašnjih republika bile u modi tzv "antibirokratske revolucije" koje je Slobodan Milošević uz pomoć dirigirane, honorirane i precizno navođene rulje (koja će se nešto kasnije mutirati u "paravojne formacije") provodio sa ciljem rušenja "odnarođenih" rukovodstava, prijetila je realna opasnost da se ta rušilačka lavina (nakon Vojvodine, Crne Gore, Kosova) prelije i na Bosnu i Hercegovinu. Napisao sam, anticipirao, tada kako bi u slučaju uspjeha tog populističkog nasilja, lično i personalno izgledala vlast u Bosni i Hercegovini koja bi bila po volji i velikorpskim kriterijima Miloševićevog režima. U tom katalogu "projugoslovenskih, antibirokratskih snaga" mjesto je našlo stotinjak političara, profesora, novinara, po pravilu ugledne i utjecajne čeljadi, pa ne treba čuditi što su promptno, umreženo i represivno reagirale "subjektivne snage", Savez komunista, Socijalisitčki savez, što su osude stizale iz manje-više svih partijskih foruma, medija, i onog što se stidljivo zvalo "akademska zajednica".

Provođeni su diskretni policijski izvidi, ispitivani su ljudi u redakciji "AS-a" o identietu i motivima "NN počinitelja", tj, mene. Uglavnom, nemam taj članak, a nije u posjedu nikoga od članova predratne redakcije "AS-a". Firmu koja je izdavala "AS" ("Revije press") nakon rata je kupio Fahrudin Radončić, pa je on tako postao i vlasnik arhive, medijske memorije svih izdanja-novina koje su izlazile u okviru preduzeća . I šta to znači, kakve su posljedjice? Pa to da kada vas njegov ubogi dnevni bilten turi u rubriku "Ličnost dana", pa neki nepisimeni, nadrkani likvidator napiše da ste u vrijeme kada ste gotovo jedini (barem na tako eksplicitan, borben način) upozoravali na opasnost Miloševićeve političke invazije na BiH, vi, zapravo bili "pijun Slobodana Miloševića i Mirjane Marković!", nemate važnog lijeka i dokaza protiv te svinjarije!

U knjizi "Oblici zaborava" autorica Alida Asmana prepoznje nekoliko metoda zaborava. Ovaj kojeg opisujem, "privatizacija memorije", vjerovatno spada u ono što autorica naziva "defanzivni i saučesnički", ili "tipovi zaboravljanja koji se koriste kao oružje moći".

Pomalo sam ljubomoran u posljednje vrijeme na onoga nezgrapnog i iritantnog nevladinog aktivistu Darka Brkana: ne mogu, koliko god se upinjao, već nedjeljama od dotičnog doći na red, odnosno pod nož Radončićevih medijskih kasapina u rubrici-tjeralici "Ličnost dana". Na portalu iza kojeg, tvrdi se u "Avazu", stoji Brkan, napravljena je inventura laži, neistina, "fake uradaka" objavljenih u Radončićevom biltenu u kratkom vremenskom intervalu. Treba li uopće rasipati energiju na dokazivanje nečeg što je lako uočljivo i još lakše provjerivo? Kakav može biti osim nepopravljivo lažljiv na krivotvorene kratke noge oslonjen dnevni bilten na čijoj naslovnoj stranici stoji grafički stilizirani falcifikat- "osnovan 1991.", a u ličnoj karti (na "Wikipediji") da mu je "datum prvog izdanja 1995. godina". Podsjeća ovo na sličnu, ali mnogo šarmantniju krivotvorinu za kojim je posegnuo Miroslav Ćiro Blažević, birvakile kada se, prije odlaska u pečalbu Švicarsku, u župnom uredu u Travniku podmladio za dvije godine. "Za svaku godinu manje u krštenici, platio sam župniku po tisuću švicarskih faranaka", ovjeravao je Ćiro prijateljima tajnu, "eliksir" koji ga je učinio neuporedivo mlađim od svojih vršnjaka.

KLIMAVE, KRATKE NOGE RADONČIĆEVIH LAŽI

"Idealni subjek totalitarne države nije uvjereni nacista, ili komunista, već svi oni koji ne vide razliku između činjenice i fikcije (ukidanje stvarnosti iskustva) i razliku između tačnog i lažnog (ukidanje normi mišljenja)", konstatirala je Hannah Arendt koja je cijeli život tragala za izvorima totalitarizma. Jedan od njih je, dakle, ukidanje razlike između "tačnog i lažnog", što "ukida norme mišljenja". Upravo to, manje-više sistematično , nekažnjeno i nesankionirano od javnog kriičkog mnjenja čini likovni umjetnik iz Nikšića i komunistički aparatčik iz Podgorice, "inelektualac i privrednik" Radončić.


Anonimni dželat u "Avazu" u samo nekoliko dana u istoj rubrici "Ličnost dana" posvećenoj ovom potpisniku piše: "Serije tekstova iz beogradske "Mladosti" uvijek situiraju Avdića tamo gdje mu je i mjesto". Pa udrobi još malo neprovjerljivih općepoznaih "Avazovih" "činjenica": "Senad Avdić je (serijski u tekstovima iz "Mladosti") u pripremi agresije na Bosnu i Hercegovinu javno veličao Miloševića i njegovu suprugu Mirjanu...", zbog čega ću ..."biti upamćen u historiji novinarskog beščašća s (valjda bi trebalo "po", a ne "s", ali jebo sad gramatiku) predratnim tekstovima kojima je u beogradskoj "Mladosti" analitički veličao lik i djelo Mirjane i Slobodana Miloševića". Dakle, nije moja uloga u "pripremi agresije" na Bosnu i Hercegovinu mala niti za podcijeniti, otkrivaju inicijalima i pseudonimima zaštićeni testoklepci u "Avazu".

Nigdje, dakle, niti ciglog retka, pišljive rečenice, buđavog pasusa iz "serije analitičkih tekstova" u kojima sam "neposredno pred agresiju" "veličao" bračni par Milošević. A takvih citata, navoda, dokaza nema, jer ih nikada nije bilo, a nije ih bilo jer ih nikada nisam napisao. Evo, punih dvadeset i još neutvrđeni broj godina, Radončić i njegovi nakazni provincijski rašljari iz "Avaza", kao i poslušni, lojalni i silno nadraženi i stimulirani Sihirbazi tipa Vlastimira Mijovića i Nežada Latića, nisu u stanju ponuditi ni najisitniji dokaz za laži koje vrte, podgrijavaju i ponavljaju dok se ne prime kao istine i tako "dokinu norme mišljenja".

U redakciji jugoslovenskog omladinskog lista "Mladost" na mjestu glavnog i odgovornog urednika proveo sam desetak mjeseci: od aprila 1988. do marta 1989. godine kada sam podnio neopozivu ostavku osnivaču lista, Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Da samo malo približim to dramatično vrijeme, "godine raspleta" (Milošević) mlađoj publici, ili onim iz nekog razloga, ne nužno malicioznog, zaboravnim. Ostavku sam podnio nekoliko dana nakon događaja u kosovskom rudniku Stari trg, ukidanja autonomije Kosova, mjesec prije održavanja 14. kongresa SKJ i tri mjeseca prije Miloševićevog zlokobnog govora na Gazimsteanu 28. juna 1989. godine.


Tekst ostavke sam objavio u hrvatskom tjedniku "Polet" pod naslovom "Veliki i teški mrak pada na Tebu i sve njene stanovnike". U Sarajevu ne samo da niko od medija nije želio taj prilog objaviti, nego su protiv mene u "Oslobođenju" "projugoslovenske snage" pokrenule omanju hajku preko svog beogradskog dopisništva (izvjesne antibirokratske novinarke Jelene Kosanović). Evo, dakle, u integralnoj verziji, bez dodatak i skraćnja, kako sam ja "prije agresije na Bosnu i Hercegovinu" objasnio zašto se vraćam iz Beograda i pred silinom nacionalisitičke nemani koju je aktivirao i usmjeravao Slobodan Milošević unuištavajući temelje do tada zajedničke države.

OSTAVKA: "VELIKI I TEŠKI MRAK PADA NA TEBU I SVE NJENE STANOVNIKE"

"Obavještavam vas da više nisam u stanju obavljati dužnost glavnog i odgovornog urednika lista SSOJ "Mladost". pišem ja omladinskim jugoslovensmom vrhu i nasavljam.
"Već nekoliko mjeseci kanio sam da povučem ovakav potez uzrokovan općim političkim prilikama (pored ostalih namjeravao sam to uraditi nakon zbivanja u Vojvodini i Crnoj Gori), a što to nisam do sada uradio samo je posljedica (sada je savim jasno- neutemeljenoga) nadanja i vjerovanja da će Jugoslavija, unatoč svemu, smoći snage da reafirmira temeljna načela svog opstanka, da će se uspjeti konsitutiurati kao suverena država, federativna, socijalistička i demokratska na svim dijelovima svojega teritorija.
Zabrinut, tužan i uplašen vjerovao sam da će neposredni proizvođači ludila, manekeni nacionalizma i brutalnog unitarizma u Jugoslaviji morati pokleknuti pred argumentima federalističke, socijalističke, samoupravne, demokratske svijesti koja bi trebala biti zajednička većini građana ove zemlje.
Na moju žalost, prevario sam se.
Ovo više nije Jugoslavija kakva je bila prije godinu dana kada sam preuzimao dužnost u "Mladosti"! Ovo, po mom dubokom uvjrerenju, više nije demokratska, socijalistička zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti, ovo je otužna konfederacija koegzistirajućih strahova, frustracija, mržnje i zebnje. Ovakvu Jugoslaviju nisu ni u najoptimističkijim priželjkivanjima mogli anticipirati svi njeni rušitelji od 1945. godine do danas. Ovakva Jugoslavije plaši i odbija od sebe čitave narode i narodnosti. Kako bi bilo drugačije kada ova Jugoslavija dopušta da se njeni stanovnici nekažnjeno dijele na "Srbe i one poštene"?! To mora konsternirati svakog poštenog, pogotovo ako je Srbin. Zbog toga mislim da je u ovakvoj Jugoslaviji jugoslovenska novina cinizam, ili u najboljem slučaju - prevara.
Ličnim razlozima vas ne bih opterećivao pošto su oni u drugom planu. Samo želim reći da nemam nikakvo pravo na dramatičnu zabrinutost moje porodice i prijatelja zbog toga što živim i radim u sredini u kojoj desetci hiljada "veličanstvenih" na mitinzima traže oružje i mole Boga da počne bratoubilački rat. Nemam prava prema kolegama u redakciji da svojim strahovima, nemirima i zebnjom remetim normalan rad i odnose, kao i da svojim stavovima u listu (kojih se ne kanim ni ubuduće lišiti, niti ih bitnije korigirati navlačim na zaposlene u listu agresivnu odmazdu sredine u kojoj su uglavnom rođeni i žive sa svojim porodicama. Nemam pravo niti da se nadmudrujem sa javnim tužiocem koji pojačano bdije nad prilozima u "Mladosti" i tako se poigravam sa milijardama dinara koliko košta svaki broj lista pa makar bio i zabranjen.
I, konačno, nemam pravo ni sebi priskrbljivati toliku količinu mučenja, straha i mazohizma, zebnje zbog čitanja "Vjesnika" u tramvaju, poručivanja "Zlatorog" piva u kafani, ili kućnog druženja sa prijateljem Albancem..."

PS. Imam samo malu molbu za kraj: neka se svaki čitatelj ove kolumne preispita i presabere šta je radio, šta mislio, a šta činio početkom marta 1989. godine, tri godine pred početak agresije Miloševićevog velikosrpskog tsunamija na Bosnu i Heregovinu! Dužan sam na to podsjetiti, jer kako je napisano u još jednoj kapitalnoj knjizi ("Kultura sjećanja" Jana Asmana): "nestaje cijela jedna generacija svjedoka koja pamti najteže zločine i katasrofe u analizi ljudske istorije", a umjeste te kulture sjećanja se "gradi nova paradigma... koja povijest posmatra iz sasvim novog ugla". Iz ugla laži, falsifikata, primjenjene memorije, skorojevićkog bulažnjenja. Trideset godina nakon pisanja ostavke, ne tražim nikakve benefite, priznanja, niti aplauze: samo tražim i mislim da to zaslužujem bolje, pamentije, pismenije i dostojanstvenije protivnike!

Komentari - Ukupno 15

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...