NIKOLAIDIS O CRNOGORSKOM TURIZMU: "Lakše proći kroz Siriju nego kroz privatne resorte"

"Sve je to već viđeno. Ništa se ovdje ne dešava po prvi put. Samo što se ovdje dešava u 21. vijeku, a u Engleskoj su, recimo, to radili u 18. i 19. stoljeću"

  • Kultura

  • 22. Jul. 2019  22. Jul. 2019

  • 0

Piše: Andrej Nikolaidis

Vidjeli ste - ili niste - taj snimak iz, biće, Budve: crnogorski konobar, ili potomak serdara, čuvar plaže, u svakom slučaju, urliče, bljuje vatru na prestravljenu ženu sa upravo traumatiziranom djecom.

Ruskinja i djeca su u vodi. On je na plaži. Ljut je zato što je žena peškir i torbu ostavila na plaži gdje to, smatra on, i još važnije, smatra njegov gazda, zakupac plaže, nema pravo biti. Nije platila.

Isto se prije neki dan desilo mom ocu, tetki i tetku. Otišli su u uvalu Valdanos, u Ulcinju. Otišli su na pontu napravljenu državnim, dakle svojim parama, na kojoj se kupaju cijeli život. Otjerali su ih. Gazda plaže je odlučio da se na tom dijelu obale mogu kupati samo oni koji iznajme njegove baldahine.

Moj je otac mještanin

Moj otac nije turista, nego mještanin. Uzgred, mještanin koji je o Valdanosu napisao nekoliko knjiga. U njegovoj fikciji tu je nekada bio leprozijum, pa je tu živio slikar-pustinjak, čitava galerija mediteranskih osobenjaka. Književnost je, međutim, zaludni posao - to znaju svi osim nas koji pišemo. Oni koji misle da knjige mijenjaju svijet - budale su. Knjige, rekoh, ne mijenjaju svijet, ali klasa, kao što je znao Marks, mijenja svijest. Napuni čovjeku stražnjicu parama i daj mu vlasti, zrno vlasti, nad malo školja, recimo, i vidjećeš ko je. To je, nije li, jedna od najstarijih priča na svijetu...

Neka su ih otjerali, i ovaj iz Budve, i ovaj iz Ulcinja. Te su im plaže, kao što znamo, babovina. A čovjek, ako išta valja, ne da na svoje.

Nego... Ti su još i dobri. Probajte, ne spustiti torbu i peškir, neko kročiti u Karizma rizort u Ulcinju, a da ne platiš. Čim si pomislio da uđeš, pred tebe iskače obezbjeđenje, za koje ne znaš jesu li elitne postrojbe NATO ili ninđe. Probajte se, ako niste platili stotinjak eura, koliko košta to zadovoljstvo, okupati na Zavali. Veće su ti šanse da pješke prođeš kroz Siriju nego kroz rizorte u vlasništvu, mislim da se to još uvijek tako zove, "uglednih investitora" na crnogorskom primorju. Pričali su mi da morem ispred rizorta u Egiptu plutaju čamci puni čuvara. Ako nepozvani gost pokuša uplivati u more njihovog gazde, tuku ga veslom po glavi. Crna Gora je na korak od toga.

Sve je to već viđeno. Ništa se ovdje ne dešava po prvi put. Samo što se ovdje dešava u 21. vijeku, a u Engleskoj su, recimo, to radili u 18. i 19. stoljeću.

Neinventivni kapitalisti - feudalci

Naši kapitalisti-feudalci su tek ponavljači. To vam je kao u onoj izvrsnoj dosjetki čijeg autora ne znam: ono što oni govore i čine vrlo je originalno i pametno. Jedino što ono što im je pametno nije originalno, a ono što im je originalno nije pametno.   

Postoji jedno poglavlje povijesti laissez-fairea o kojem klasična politička ekonomija ne govori, piše Michael Perelman u fenomenalnoj knjizi “The Invention of Capitalism”. Baš to neispričano poglavlje objašnjava ono što se u posljednjih četvrt vijeka dešava nama.

Što nam to skriveno poglavlje saopštava? Kada se gradi slobodno tržište, ljudi osiromaše. To nam, naravno, niko ne govori: niko nam ne kaže - “Hoćete slobodno tržište? Hoćete da izgradite društva nalik na Zapad? Nema problema. Za početak, to znači da ćete osiromašiti”. 

Perelman podsjeća da još Marx prvobitnu akumulaciju kapitala naziva “primitivnom akumulacijom”. U pitanju je “osvajanje svijeta društvenog bogatstva. Povećavajući masu eksploatisanog ljudskog materijala, ona (prvobitna akumulacija) ujedno širi neposrednu i posrednu vladavinu kapitalista”. 

Kako podsjeća Perelman, ograđivanje zajedničkih dobara je bilo (i ostalo) osnovna tehnika prvobitne akumulacije. Nekada su bogati pripadnici plemstva ograđivali i prisvajali zemlju koju su prije toga dijelile i koristile cijele grupe ljudi. Sada naši novi feudalci ograđuju plaže. Šta se desilo sa našim firmama, tvornicama od kojih su kod nas živjele cijele grupe ljudi? Ogradili su ih i prisvojili neki novi privilegovani ljudi, pripadnici novog plemstva.

Omogućiti bogatima da opljačkano bude legalno

Sljedeći Perelmanov uvid je iznimno važan: u laissez-faire državi, ni država ni njeno pravo nisu tu da bi zaštitili one od kojih se uzima, nego upravo suprotno: da bi omogućila bogatima da ono što su opljačkali postane njihovo legalno vlasništvo. Kao što je plemstvo o kojem piše Perelman, „koristilo državu kako bi stvorilo zakonsku strukturu za ukidanje“ prava koje su imali prijašnji korisnici zemlje, tako su naše novonastale države i njihovi zakoni iskorišteni da bi se javna dobra, poput plaža, te sredstva za rad i imovina koju su koristili naši građani bili na legalan način oduzeti od njih i predani novim vlasnicima.

Jesmo li to znali kada smo tražili državu i borili se za nju? A, nismo htjeli ovakve države? E, ali države jesu takve i jesu za to. Treba li pomenuti da, povrh svega, pravna država kojoj težimo kao civilizacijskom idealu, čijom uspostavom ima završiti naša tranzicija, nije tu da bi donijela pravdu opljačkanima i osiromašenima, nego da bi učinila nelegalnom redistribuciju i, iznad svega nacionalizaciju - pravna država je tu da bi oni zadržali ono što su stekli u prvobitnoj akumulaciji, jer je pravna država odlučna u odbrani svetosti privatnog vlasništva.

Naravno, neki od tajkuna će završiti u zatvoru, kao krunski dokaz da pravna država, eto, funkcioniše.

„Na putu ka EU, mnogi će biti uhapšeni“, kažu naslovi u crnogorskim medijima. Ta naivna odmazda bi trebala biti obećanje bolje budućnosti? To je to? I treba da budu uhapšeni, ali to neće promijeniti strukturu vlasništva, neće poništiti posljedice prvobitne akumulacije. Ono što vam je uzeto neće vam biti vraćeno. Umjesto toga, biće vam ponuđeno da uživate u padu nekih od moćnih i bogatih. I bogati plaču, i političari idu u zatvor, eto vidite da pravna država funkcioniše.  

Ako je tako, što da se radi? Jedini istinski politički potez bila bi nacionalizacija: uzeti državu natrag od njih a onda je upotrijebiti protiv njih. Sve ostale politike: nacionalne, identitetske, rodne, seksualne, evroatlantske... su u našoj situaciji običan stomačni vjetar na maestralu.

Nacionalizacija koja bi poništila tranzicijsku pljačku

Bez nacionalizacije, koja bi poništila posljedice tranzicione pljačke i privatizacije zajedničkih dobara, može biti pravne države, ali o pravednoj državi nema ni govora. Kao što je jasno da o nacionalizaciji neće biti ni govora: može li neko makar zamisliti da EU podrži balkansku vladu koja bi sprovela nacionalizaciju?

Čitajte Perelmana. Njegova će vas knjiga izliječiti od zablude da ovo kod nas nije pravi kapitalizam i nije prava demokratija. Jašta je. Samo što je ovo tek njihov početak. Kasnije će biti još gore. Ono što naši sada rade sa plažama oni napredni rade sa internetom i svemirskim istraživanjima. Kapitalizam je dijabolični stroj za eksploataciju, kojem ne može izmaći ništa živo, čak ni mrtvi. I da biste sahranili svoje mrtve, nekome morate platiti.

Perelmanovi opisi načina na koji su moćnici zajedničku zemlju pretvarali u svoju uz pomoć sile i zakona govore o Engleskoj prije tri vijeka, ali i o našim zemljama, danas. Čitajte i shvatićete kako su upravo zakoni, dakle pravna država, omogućili novim vlasnicima da ono što su ukrali očiste od drugih ljudi. Koji su, i njihovi preci, vjekovima obrađivali polja i lovili u šumama koje su okruživale njihovo selo. Da bi jednoga dana bili uhapšeni a njihovo selo izbrisano sa lica zemlje. Jer je demokratija u Londonu donijela takozvane Game Laws, zakone o zaštiti divljači. Feudalac-kapitalista je postao vlasnik zemlje i svega živog na zemlji, uključujući i divljač. Ljudi su, odjednom, postali smetnja divljači. Pa je smetnja otjerana sa zemlje na kojoj je vjekovima, ispostavilo se, bespravno živjela.

Čitajte Perelmana i saznaćete kako su bizarni zakoni o divljači i kažnjivosti skitnje (slobodnog kretanja, pravo govoreći) ljude otjerali sa njihove zemlje ravno u gradove, gdje su morali iznajmljivati stanove i za minimalne nadnice raditi u fabrikama svojih novih gospodara.

Proces uspostave kapitalističko-feudalnog poretka kod nas je već u odmakloj fazi. Ništa o tome ne svjedoči tako uvjerljivo kao činjenica da mi već dugo ono što je apsolutno nenormalno prihvatamo kao samorazumljivo.   

Otimanje javnog prostora

Šta je povijest naše tranzicije nego beskrajni niz primjera da bogati i odabrani smiju zauzeti javni prostor, naročito najbolje lokacije, svakako i one pored mora? Oni će odabrati javni prostor koji žele, potom ga zauzeti, a vlade i parlamenti će to učiniti legalnim. Šta je u tome normalno? 

Šta privatne firme rade na našim izvorima vode? Zašto oni flaširaju i prodaju vodu koja je zajednička, a mi “po sopstvenom nahođenju” možemo jedino odabrati koju ćemo od naših opljačkanih voda kupiti? Šta: vodu nije mogla puniti država, a dobit usmjeriti u socijalne projekte? Nije imala know how da puni vodu, pa su nužni bili domaći ili strani “investitori” i njihovo “ekspertsko znanje”?

Šta rade paraziti na naplatnim rampama naših parkinga, zašto plaćamo kada automobile ostavljamo na javnom prostoru? Kako je njima pošlo za rukom da javni prostor učine privatnim?

Šta tajkun radi u ulcinjskoj solani, gdje sa naše zemlje kupi so iz našeg mora? Zapravo ne kupi, nego je nekada javni prostor odlučio prodati kao građevinsko zemljište.

Nikada oni neće reći: dosta je. Nikada oni neće stati. Proces okupacije i ekonomske eksploatacije javnog prostora će, jasno, završiti tako što javnoga prostora više neće biti.

Plaćaćemo za sve ono što je nekada bilo javno dobro. Kao što danas plaćamo za vatru kojom se grijemo, vodu koju pijemo i zemlju kojom gazimo, sutra ćemo plaćati i za vazduh koji dišemo – neko će dobiti koncesije za vazduh, pročišćavati ga i prodavati.

Dužničko ropstvo

Do tada ćemo već biti duboko u dužničkom ropstvu. Onda ćemo napuniti 65 ili 70 i shvatiti da penzije nema, jer će penzioni fondovi do tada biti privatizovani.

Ako vam je zbog toga lakše, moguće je da ćemo i dalje imati našu takozvanu slobodnu štampu, takozvana ljudska prava i takozvani demokratski poredak.

Kažu da se Vanja Sutlić, veliki hrvatski i jugoslovenski filozof, jednom zarakijao u društvu probranih marksista, pa im u neko doba noći rekao: “Drugovi, ako ne možemo promijeniti svijet, možemo barem promijeniti kafanu.”

Drugovi, budući da ne možemo promijeniti svijet, moraćemo promijeniti plažu.

(AJB)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...