OGLED O BIHPOLARNOM POREMEĆAJU: Jesu li Bošnjaci definitvno prihvatili srpsko-hrvatski "tajni predmet želja" - mržnju kao ultimativni dokaz nemogućnosti BiH?!

Da, zbilja, da bi njima, toj seperatističkoj, kleronacionalističkoj strukturi svanulo, Bosni i Hercegovinim kao državi, društvu i povijesnoj činjenici je moralo smrknuti...

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 15. Avg. 2019  16. Avg. 2019

Piše: Senad AVDIĆ 

Teško iskustvo, krvava praksa, a pogotovo raskošna  ratnohučkačka teorija nas upozoravaju da treba biti vrlo oprezan i rezerviran prema svakom pokušaju da se neki tragični događaj iz bliže, ili dalje prošlosti, pogotovo rat i njegovi uzroci, posljedice i refleksije, jednostavno, hladno i prigodno objasne u ključu "vječite mržnje" među ovdašnjim narodima.  Mržnja, ili etnička netrpeljivost kao prauzrok i pokretač svih zala i nedaća koja su nas kroz povijest (po)kosile i koja nas nikada neće prestati istrebljivati, osobito se često i neobično rado rabi i poteže kao nezamjenjivi ključ za uglavnom revizionističko razumijevanje i objašnjavanje tragičnih događaja u Bosni i Hervcegovini, prije, tokom i nakon posljednjeg rata, sve do danas. Teška, neizbježna i sveobuhvana sjenka etničke mržnje, tako biva ustoličena kao ovdašnji fatum, sudbina, kismet, od koje je nemoguće i uzaludno pokušavati pobjeći i skloniti se. Mržnja se koristi kao alibi, izlika i opravdanje za zločine, ona je svojevrsni multipraktični zaštićeni svjedok odbrane zločinaca, sveprisutni i svevremenski Ahasfer, objašnjenjenje  za sve slučajeve nasilja, zločina. Njome se zločine objašnjava i relativizra, a zločince oslobađa i abolira od odgovornosti, dok se, istovremeno, žrtve legitimira kao  saučesnike u svom (očekivanom i logičnom) mržnjom determiniranom  stradanju.

 

RAT JE STVORIO MRŽNJU, A NE OBRNUTO

Pozivanje na (etničku) mržnju kao glavni uzrok i generator raspada bivše zajedničke države izvanredno je relativizirao kao laž i  argumentirano ogolio kao  "državotvorni nacionalistički  mit"  zagrebački profesor Dejan Jović u svojoj kapitalnoj knjizi "Rat i mit". Nije, tvrdi i brojnim primjerima potkrepljuje Jović, mržnja bila uzrok rata među nekadašnjim republikama i njenim narodima, nego je bilo obrnuto: rat je proizveo mržnju bez koje njegovi gospodari i pokretači (prije svih Slobodan Milošević i Franjo Tuđman) nisu mogli bili ostvariti vlastite političke,  velikodržavne interese. Mržnja se proizvodila, hranila i bildala ratom, rat je bio tako brutalan i krvav  da bi ubrzao, pospješivao i usmjeravao  mržnju u željenom pravcu i prema konačnom cilju- stvaranju dviju velikih država na račun  Bosne i Hercegovine . Tako je nekako podvučena crta i zaključeno u haškim presudama udruženim zločinačkim poduhvatima, u kojima je i  jezik  mržnje koji je bio prethodnica pokolja  (u slučaju presude Šešelju, recimo) kvalificiran kao ratni zločin.

Jedna od knjiga koja je tokom posljednjeg rata nanijela štetu "koliko sve vojske koje su kroz nju prolazile" (da parafraziram, odnosno karikiram,  najpoznatiju i najžilaviju bedastoću napisanu o Ivi Andriću) bila je "Duhovi Balkana" američkog profesora Roberta Kaplana. Neki bliski suradnici Billa Clintona, poput Richarda Holbookea, tvrdili su kako je bivši američki predsjednik upravo iz Kaplanove knjige crpio osvnovna (sa)znanja, odnosno neznanja, o bivšoj Jugoslaviji i prirodi konflikata koji su pratili i uvjetovali njen raspad. "Istorija 20.vijeka ponikla je na Balkanu", napisao je Kaplan. " Ovdje su ljudi odvojeni siromaštvom i etničkim suparništvom, što ih je, osudilo na mržnju". Zapadni čitatelj, neupućen i indiferentan prema povijesti ovih prostora, mogao je iz knjige "Duhovi Balkana" saznati ponešto i nabrzaka o uzrocima i genezi nacizma/fašizma. "Nacizam, recimo, može tražiti svoje porijeklo na Balkanu. U ćumezima Beča, plodnom tlu etničkih trvenja bliskih jugoslovenskom svijetu Hitler je naučio kako da mrzi na tako zarazan način". Nije Kaplan u svom  dajdžestiranom bedekeru-vodiču kroz povijest mržnje na Balkanu napisao, ali bi sasvim bilo u skladu sa osnovnom "poetikom" i stereotipima kojim obiluje njegova knjiga, da je Hitlerova zarazna mržnja vukla porijeklo upravo iz Bosne i Hercegovine . O BiH on piše sa neskrivenom  odvratnošću i gađenjem, kako je uočio i napisao  češki politolog i antropolog Filip Tesar u odličnoj knjizi "Etnički konflikti". S druge strane, kanadski profesor Max Bertholz, autor izvanredne istraživačke knjige "Nasilje kao generativna sila",  na primjeru zločina počinjenih u Kulen Vakufu na početku Drugog svjetskog  govori o identitetskim potencijalima zločina, također se osvrće na stereotip o "patološkoj etničkoj mržnji" kao uzroku svih zala koja se zadesila Bosnu i Hercegovinu. On pledira da se ratni događaji obilježeni  nasiljem, zločinima, iz razloga znanstvene korektnosti i tačnosti moraju "depatologizirati",  zato "da bi se rasvijetlilo naše  još uvijek slabo razumijevanje uzroka i dinamike nasilja, kao i njegovog odnosa prema nacionalizmu i "etničkom sukobu".

Produkcija tumačenja kojima se stanoviti recentni "nemili događaji" objašnjavaju/simplificiraju "vječnom mržnjom" (koja u našim uvjetima funkcionira kao "vječiti fašizam" Umberta Eca) odvija se na dnevnoj bazi i facinantna je u svojoj drskoj, tvrdoglavoj upornosti. Evo nekoliko primjera kako se to i sa kojim ciljem radi, nausimično izdvojenih iz medijskih strojeva za mržnju dvaju naših susjedstva. Oni govore i svjedoče, ne toliko o vječnoj mržnji koja konfrontira narode u BiH, nego o neprekinutom, nazovimo ga tako,  BiHpolarnom poremećaju njihovih kreatora i promicatelja i njihovoj fanatičnoj upornosti  na indiciranju mržnje i njenoj morbidnoj apologiji.       

Komentirajući reakcije koje su nedavno iz "političkog Sarajeva" uslijedile nakon još jednog "krivog navoda" hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović tokom njene turneje po Izraelu, mostarski dopisnik "Večernjeg lista" Zoran Krešić  u izjavi za Hrvatski medijski servis veli:      

"Fake vijest da koju je objavio Jerusalem Post je zapravo nešto najbolje što se moglo dogoditi.(podvlačnje S.A.).. jer je pokazala ogromnu količinu patološke mržnje koju gaji političko Sarajevo prema Zagrebu, a ta mržnja usmjerava se isključivo zbog Hrvata u Bosni i Hercegovini".

Krešić u sladostrasnom zanosu sa radošću zaključuje: "Nažalost, živimo u složenom društvu i zemlji mržnje...Živimo u jednom sluđenom društvu kojega je najbolje opisao Ivo Andrić kao zemlju mržnje."

Dakle, to što je Bosna i Hercegovina "zemlja mržnje", po Krešićevom više nego skromnom mišljenju je "nažalost....najbolje nešto što se moglo dogoditi", ne navodeći kome.  Imaju ambiciozni, pokondireni provincijski šoveni tu navadu da se posluže "mudrim mislima" i "prigodnim citatima" bosanskog Nobelovca: nekada smo se sa takvima grubo  zajebavali govoreći kako se pozdravljaju sa riječima "Dobar dan, što bi rekao veliki  Ivo Andrić". Sve i da postoji takva rečenica koju Krešić meće Andriću u usta, a ne postoji, o čemu ću nešto kasnije par nauknica udjenuti u tekst-  postoje samo slične opservacije i varijacije na tu temu  kod njegovih književnih junaka- nedostojno ju je i nepristojno  učititavat u konkretan (u osnovi banalan) kontekst i povod. To nimalo  ne sprječava dopisnika Večernjaka, da se podboči na Andrića dok ganga o (bošnjačkoj) mržnji prema Kolindi, kao logičnoj posljedici općenite mržnje inherenentne bosanskoj nehrvatskoj čeljadi .

 

KO NAJBOLJE MRZI KOLINDU?

Mnogo je više, nakon proklizavanja KGK-a u Izraelu,  i kvantitativno i kvalitativno, kritika na njene smušene, već tradicionalne nedorečenosti stiglo iz Hrvatske , tamošnjeg  medijskog i političkog prostora, nego što je bio slučaj sa bosanskohercegovačkim političarima i novinarima, "promicateljima mržnje".

Je li posrijedi mržnja, ili je samo izraz podhranjenog domoljublja kad jedan hrvatski novinar (Jurica Pavičičić u "Jutarnjem listu") napiše da je svekolika pojava predsjednice KGK  "potpuno praznoslovlje, ta olaka bedastoća, neodgovorno izgovaranje riječi lišenih sadžaja njen je temeljni politički habitusa". Niko u  BiH, uprkos općepoznatoj strašnoj, ontološkoj mržnji, osobito prema Hrvatima u njoj i van nje, nije za hrvatsku predsjednicu napisao takvu opaku kletvu da je  "Islamofobna šefica države, gospođa koju krasi zgodna osobina da laže čim zine, a ne zatvara usta", kao što je u "Novostima" učinio  Viktor Ivančić.

Kakve bi se tek mrzilačke motive ("najbolje koje su se mogle dogoditi") mogle detektirati u tekstu "Lažeš, predsjednice", kojeg je u "Nacionalu" objavila Jelenta Lovrić. "Ali, status šampionke Pinokio politike ipak osvaja i čvrsto drži predsjednica države. U tom pogledu nitko joj nije o koljena. Zbog neistina u kojima se valja nos bi joj trebao narasti do neba", napisala je kolumnistica "Nacionala". Daleko bi nas odvelo pobrajanje svih citata, prozivki, katkad neukusnih objeda, koje su se posljednjih tjedana sručile na sirotu hrvatsku predsjednicu, čak i od njenih stranačkih kolega i certificiranih  domoljuba, pa sa opet ništa od toga ne tretira i stavlja u registar mržnje, nego se percipira kao manje, ili više opravdana kritika u kojoj se katkada, u žaru borbe, pretjera. 

Drugi pol ovog BIHpolarnog poremećaja kojeg kako napisa Bergholz treba "depatologizirati" (ali nema ko)  koji  Bosni i Hercegovini, koristeći i pozivajući se  "argument " "vječite mžnje" osporava perspektivu i mogućnost njenog opstanka kao suverenog i jedinstvenog  državnog i političkog entiteta nalazimo unutar srpske političke, medijske, umjetničke, istoriografske, podukcije. Bivši sarajevski intelektualni, politički i medijski guru, ratni član Predsjedništva BiH, Nenad Kecmanović, ako ne formalni savjetnik, onda nevojbeno  inspirator i agilni podstrekač svog nekadašnjeg stranačkog kolege Milorada Dodika, u nedavnoj kolumni objavljenoj u "Politici" pohvalio je prijedlog stanovitih američkih analitičara/lobista  da se problem Bosne i Hercegovine napokon riječi na jedini produktivan i održiv način: njenom konačnom, trostrukom etničkom podjelom.

"Utvrdiće se", piše Kemanović,  "da prošlost BiH nikada nije bila idilična multikulturalna harmonija koja je prekidana spoljnim agresijama i okupacijama, nego istorija građanskih ratova prekidana intervalima mira. Toliko dugim koliko su Kalajevići, Kardeljići, Mikulići mogli da drže pod tepihom sve ono što je tri naroda delilo i sukobljavalo. Zlopamćenje, osvetoljubivost, mržnja, žudnja za dominacijom, jednako su prirodne osobine ljudskih grupa kao i pojedinaca. Više nego želja za istinom i pomirenjem, praštanjem i zaboravom".  

 

KEC IZ RUKAVA, ANDRIĆ IZ ŠEŠIRA

Predratni Kecmanovićev stranački kolega iz Saveza reformskih snaga bio je i Emir Kusturica, danas formalni Dodikov savjetnik. Njegova je zasluga u inauguriranju "vjekovne mržnje" što je prvi, na velika  vrata na  društvenu i međuetničku scenu u ljeto 1990. godine otvarajući sarajevski Dom pisaca uveo "Pismo iz 1920", pripovjetku Ive Andrića, manipulirajući njenim sadržajem i porukama. Bez konkretnog povoda u tadašnjoj aktuelnoj društvenoj i poltičkoj praksi, ali sa tendencioznim motivom Kusturica je  je Andrićevu priču koristio da bi relativizirao budućnost i uzaludnost zajedničkog, mirnog i nekonfliktnog života u Bosni i Hercegovini.  "Ljubav za mržnju", koja je, kobajagi, imanentna (samom i isključivo) BiH i njenoj čeljadi, upisana u njenu lilčnu kartu,  bila je izgovor i opravdanje za dvostruku agresiju na nju. Nakon što sam tih dana, prije trideset godina upozorio na štetnost, netočnost i zluradost njegovog amaterskog (re)interpretiranja i politikanskog instrumentaliziranja Andrićeve priče, Kusturica je na mene nahuškao izvjesnog lokalnog narkomana i kriminalca, plaćenog siledžiju, koji me je pod okriljem noći napao i ozlijedio. Takve iste profile ljudi, polusvijeta, kriminalce,  nasilnike, koljače,  su njegovi intimusi Milošević i Jovica Stanišić, Franko Simatović i Milorad Vučelić tih dana slali u Istočnu Slavoniju i Knin, a dvije godine kasnije u Bijeljinu i Zvornik, Mostar i Sarajevo... da bi se klanjima i pogromima  nad Hrvatima i Muslimanima stavili u borbu protiv "vekovne mržnje", ispunjavavajući  „zloguko Andrićevo "proročanstvo".  A zapavo su, sušinski, zločinima nad civilima svi oni posijali  mržnju i ohrabrivali njeno bujanje po krvavim logorima, ledinama, jamama i masovnim  grobnicama.

Manipuliranje Andrićem kao vizionarom i prorokom, gotovo  u rangu sa međugorskim vidjelicama ili drevnim Tarabićima, od strane nacionalističkih, veliksrpskih raspirivača mržnje i antibosanskih resantimana nedavno je minuciozno i blistavo razgradio Damir Šabotić, ovdašnji književni kritičar, na srbijanskom kultnom portalu "Peščanik". Za razliku od neupitnog, nazor isfabriciranog barda bošnjačke književnosti i duhovnosti akademika Esada Durakovića, koji ovih dana  svoju  izlišnu princpijelnost i dogmatsko-klerikalističku strogoću  brusi  dokazujući islamofobiju u pjesmi jednog pjesničkog početnila, mladića iz Zenice, Šabotić, inače nimalo omiljen u bošnjačkom nacionalisitčkom književnom poretku,  se, kompenetentno i akribično, uhvatio u koštac sa patrijarhom srpske nacionalitičke književne historiografije Predragom Palavestrom. Pokazao je i dokazao Šabotić kako je Palavestra tendenciozno, sa preciznim umišljajem, falcificirao, cenzurirao, instrumenaliziro Andrića i njegove književne tekstove, pored ostalih i "Pismo iz 1920", kojem je promijenio naslov i dao, ko bajagi greškom i nesmtrenošću,  novi "Pismo iz 1992", kako bi Andrić bio što aktuelniji pisac i veći vizionar. Alademik Predrag  Palevestra, rođeni Mostarac, jedan od tvoraca Memoranduma SANU iz 1986.godine obavljao je u istoriji  knjževnosti iste, velikosrpske poslove, koje je u historiografiji  na sebe preuzeo njeov zemljak Milorad Ekmečić, a u književnosi Dobrica Ćosić. Damir Šabotić piše kako je promjenom naziva Pisma iz 1920, kao i cenzuriranjem pojedinih dijelova Andrićeve priče Noćni razgovor iz 1941, i to upravo onih u kojima veliki pisac slavi jednakost, brastvo i jedinstvo kao spasonosnu formulu opstanka zajednice u teškim vremenima, Predrag Palevestra namjeravao da "Andrića predstavi kao vidovnjaka koji proriče sve sama crnila, mržnju i zastrašujuću i zlokobnu budućnost, nezdravi mir, mračna razrješenja", što je po njegovom mišljenju "resantimansko i nacionalistički zasnovano čitanje Andrića".

Izazov je, važniji od svih drugih prioriteta,  pred onim što se samodeklairaju i definiraju kao "bosanski front" ne samo da izbjegnu zamku mržnje, šovinizma i etničke nezrpljivosti, koja im se velikodušno i širojke ruke nudi,  nego da u vrstu javnog diskursa nepogrešivo pepoznaju i bespošedno izvrgnu kritici. Porbosanska ne može biti ona politika čiji lider kaže da je "stranka važnija od države", što ne znači ništa drugo nego da je spreman zadržati svoju vlast po svaku cijenu, pa i redukcije, nestanka države. U knjizi "Bitka za prošlost"( "Ivo Andrić i Bošnjački nacionalizam") koju je recenzirao Damir Šabotić na "Peščaniku" njen autor Zoran Milutinović piše kako nova bošnjačka kulturna elita nije samo Andrića proglasila nepodobnim. On upozorava da su dvojica od trojice pisaca  koje je u svom čuvenom eseju "Bosanski duh u književnosti, šta je to" Muhamed Filipović označio nositeljima "duha književnog  bosanstva", dakle Derviš Sušić i Meša Selimović, više ili manje skrajnuti iz centralnih tokova  bosanskohercegovačke lieterature, medija, školskih programa.  

U sedmici u kojoj je na stranačkom skupu Bakir Izetbegović pozvao Srbe i Hrvate da pristupe njegovoj Stranci demokraske akcije, njegov intimus i najmiliji ratni komandant Ismet Hadžić- Mutevelija, koji u penzionerskim danima uredno prima honorare i dnevnice savjetujući i vazeći po kabinetima i komisijama, protivi se vraćanju imena Vojislava Kecmanovića- Đede jednoj sarajevskoj ulici. Na Kantonalnoj komisiji koja se bavi tom problematikom, prema tvrdnjama njenog člana Damira Nikšića, bivšeg SDP-ovca, general Mutevelija je kazao da je Vojislav Kecmanović  "pripadnik naroda koji je počinio genocid". (Kako su se tokom rata Srbi, kao pripadnici "naroda koji je počinio genocid" osjećali i šta su preživjeli u zoni odgovornosti komandanta Hadžića, posljednjih godina saznajemo na suđenjima optuženim za ratne zločine na Dobrinji!)  Zaludan je posao podsjećati  penzionisanog generala sa Dobrinje, da Vojislav Kecmanović (1881-1961) može biti samo pripadnik naroda nad kojim je počinjen genocid u Drugom svjetskom ratu. Samo je uzaludnije od toga preporučivati SDA-ovom "narodnom generalu" da pročita neku prigodnu, knjigu, recimo netom objavljenu "Bosanski muslimani u Drugom svjetskom  ratu", britanskog povjesničara Marka Atiile Hoarea. U tom je radu prvi put i najcjelovitije  dokumentirano da Zasijedanja ZAVNOBIH-a, a time ni samostalne Bosne i Hercegovine kao ravnopravne federalne jedinice ne bi bilo bez trojice ljudi rođenih u njoj. Ne bi bilo BiH bez Avde Hume, Rodoljuba Čolakovića i Vojislava Kecmanovića, kao što je ne bi bilo na geografskoj ni povijesnoj mapi  sa  Mustafom Busuladžićem i njegovim jaranima Mladim muslimanima i još mlađim Hitler jugend "Handžarcima". Nevješt je i slabog obrazovanja i ograničene elokvencije Ismet Hadžić da bi sam, svojim riječima smislio mrzilačku frazu o Srbima: nju je prvi put prije dvije godine u javnost odaslao Dženan Selimbegović, tada savjetnik Bakira Izetbegovića u Predsjendištvu BiH, koji godinama na društvenim mrežama kune, izrazava lojalnost,  da  neće  silaziti  sa Alijinog puta i Bakirovog trotoara. "Dragan Bursać je pripadnik naroda koji je počinio genocid", sročio je elektronsku univerzalnu  optužnicu Selimbegović; ta fraza  očito dobiva patinu, sljdbenike, standard mrzilačke norme. Ako SDA-ov dvorski general Hadžić i savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva Selimbegović izjednačavaju antifašistu i bosanskog patriotu Vojislava Kecmanovića i novinara-samoubicu, najžešćeg kritičara srpskih zločina Dragana Bursaća sa ordijom Mladićevih srebreničkih zlikovaca, ko i kojim argumentima ima pravo opovrgnuti eleboracije i recikliranje nacionalisitčkih stereotipa o Bosni kao zemlji mržnje  od strane Nenada Kemanovića (nećaka pomenuog Vojislava) i njegovih istomišljenika i suboraca iz SANU, Kluba književnika, Vučićevih analiičara i televizija?!

MRŽNJA, TAJ MRAĆNI PREDMET ŽELJE KOJA JE ISPUNJENA

   U nedavnom intervjuu povjesničar Marko Attila Hoare, autor, dakle, najcjelovitije knjige o ulozi Muslimana u Drugom svjeskom ratu i stvaranju nove Jugoslavije, govori kako je tokom prikupljanja građe za knjigu, nekoliko godina nakon okončanja rata, imao ozbiljnih problema sa ljudima i institucijama u Sarajevu kojima se obraćao.

" Naišao sam i na rasističke i mizoginistčke zloupotrebe od strane osoblja u Muzeju revolucije, sada Zemaljskom muzeju, koje se usprotivilo činjenici da imam djevojku Srpkinju, tako da nisam  bio u mogućnosti da nastavim tamo raditi", kazao je Hoare. On ne navodi ime direktora, koji je imao rasistička, mizoginistička i šovinistička stajališta prema Srbima, pa i njemu kao njihovom "simpatizeru",  ali nije teško dokonati da je direktora-rasistu na tu funkciju postavila vladajuća bošnjačka elita. Direktor vjerovatno spada u onu vrstu kadrova, "braće" o kojoj profesor Hazem Kandal u knjizi "Unutar Bratstva" (Muslimanskog bratstva u Egiptu po čijem je urneku formiran mladomuslimanska inačica epigona i sljedbenika u BiH ) piše da preferiaju "antiintelektualizam" i da "imaju averziju pema onima koji su formirani u društvenim naukama". Takvi su i pomenuti generala Hadžić, savjetnik Selmibegović, ali i stotine i hiljade sličnih, ili još gorih šovinista po državnim i javnim ustanovama, kulturnim institucijama, medijima, diplomaciji. To su oni koji sada dižu glas, vrište do neba zbog imenovanja šačice nebošnjaka na čelo nekoliko uglavnom nebitnih institucija, oni koji dižu i kovitlaju moralnu i nacionalističku paniku zbog "Kristina, Milorada, Predraga" koji uzimaju hljeb iz usta našim bošnjačkih vedetama, lojalnim kadrovima, rječju-braći. U knjizi "Ako govoriš kao fašista..." američki profesor Jason Stanley skoro identične teorije zavjere koje je svojvremeno koristio Hitler plašeći Nijemce jevrejskom dominacijom, ili za kojom danas poseže Trumpova mašinerija tvrdnjama da muslimani preuzimaju vlast  u Texasu sa namjerom da uvedu šerijatske zakone u toj američkoj državi, koristi da bi objasnio "kako funkcionira fašizam". "Kada ljudi prihvate utješno razmišljanje utemeljeno u teoriji zavjere kao objašnjenje za svoje iracionalne strahove i ogorčenost, prestaće da se rukovode razumom u svom poltičkom odlučivanju". Ne "tukne" li vam ovo na histeričnu paniku  onog već pominjanog akademika zbog navodne islamofobije jednog pjesnika iz Zenice,  grada u kojem se nijedna važna odluka, od ovaranja školske ćenife do  štampanje knjige poezije,  ne može donijeti bez aminovanja Islmske zajednice?!

Privodeći kraju ovu zamornu i dugačku raspravu, a kraća i zabavnija nije mogla biti, preuzet  ću nekoliko rečenica iz zaključka knjige "Bosanski muslimani u Drugom Svjetskom ratu" Marka Attile Hoarea, indikatinvo i distopijski  nazvanog "USPON I PAD BOSANSKE REPUBLIKE". 

"Bivši hrvatski komunistički apartčici, koji nisu imali vlastitu bazu, preobrazili su se u zagovornike nacionalizma koji su osuđivali i odbacivali tokom prethodnih decenija i poveli vlastiti separatistički rat koji se može uporediti samo sa srpskim ratom. Muslimanski nacionalisti, pod vođstvom nekadašnjeg pripadnika "Mladih Muslimana" Alije Izetbegovića reagirali su na srpski i hrvatski nacionalizam rastakanjem iznutra onoga što je ostalo od višenacionalne bosansohercegovačke države, muslimanska, ili bošnjačka Stranka demokratske akcije, zajedno sa novom bosanskom armijom, gotovo isključivo muslimanskom do kraja rata - a ne država naslijeđna od komunista-bila je nosilac muslimanskog nacionalizma". Autor ispravno zaključuje da hrvatsko-srpski separatizam ne bi bio toliko efikasan da nije nasuprot sebe imao protivnika, slične političke, etno-nacionalističke  filozofije, protivnika koji je u dogovoru, ili bez njega, ispunjavao i prakticirao "najmračniji predmete  želje" (mržnju)  svojih neprijatelja. . "Separatistička tradicija Mladih muslimana, ugušena nakon Drugog svjetskog rata, doživjela je u devedesetim godinama prošlog stoljeća novo svanuće". Da, zbilja, da bi njima, toj seperatističkoj, kleronacionalističkoj strukturi  svanulo, Bosni i Hercegovinim kao državi, društvu i povijesnoj činjenici je moralo smrknuti...

loading...

Vezane vijesti

trenutak ...