SVE O JEDNOJ FOTOGRAFIJI I DJEČAKU FARISU: Noć kada su u "PUŠENJU" debitirali genijalni bubnjar Faris i amater Emir Kusturica, a Elvis poručio publici: "NIKO NE SME DA VAS BIJE"!

Bitke koje nisu bile oružane, barem ne sa one strane barikade, odnosno logora, na kojoj je i u kojem je živio, neumorno svirao i prerano umro Faris Arapović

  • Kultura

  • 20. Sep. 2019  20. Sep. 2019

  • 0

Piše: SENAD AVDIĆ

"Kažu mi da novog bubnjara imaš?", upitao sam početkom 1987. godine Neleta Karajlića. "Aha, mrak je klinac, tek osnovnu završio, Faris Arapović, razvaljuje bubnjeve, neviđeno nešto", odgovorio je pjevač koga su prijatelji zvali Žvaljo. "Ali, imamo i novog ritam gitaristu - Kustu", potvrdio je ozbiljne čaršijske glasine da slavni režiser ulazi u "Zabranjeno pušenje" ne više kao gost i simpatizer, nego kao ravnopravan član grupe.

KAD JE CVJETALO "PUŠENJE"

Nekoliko nedjelja kasnije "Pušenje" je najavilo koncert na kojem su predstavljena i promovirana dva novopristigla člana, 16-godišnji bubnjar Faris Arapović i skoro dvadeset godina stariji bas gitarista Emir Kusturica. Koncert je održan na Otvorenoj sceni Obala. organizator bio Miro Purivatra, a samo je prava raja znala trik kako nabaviti kartu, ili ušunjati se na bilo koji drugi način u salu.

Ni karta nije garantirala da ćete se uspjeti ubaciti u mali, zagušljivi, pretrpani, niski podrum Akademije scenskih umjetnosti. Mene je ugurao, za rukav me vukući unio vlasnik kafane Badžo (ili bješe drugi gazda, Said). Obojica smo popili nebrojene teške psovke od stotina napaljenih, nesuđenih posjetitelja koji su "izvisili" isped gvozdenih, zamandaljenih vrata Obale. Znam da se ni u kojoj varijanti, pa ni masovno posjećenih predstava "Audicije" u improviziranu koncertnu salu nije moglo natiskati više od 300 ljudi, ali ne bih se smio kladiti da je te martovske noći bilo ispod 500 duša.

Neobjašnjivo mi je i kako je Haris Burina koji je u to vrijeme konobarisao u glumačkim pauzama uspijevao do mene dobaciti zavidne količine piva sa šanka. Valjda smo fizički toliko ličili, da je mislio da ih donosi sebi!

Okupiran je bio svaki slobodni kvadrat, pretrpani hodnici, balkon, kafana, zahodi, na kraju i stejdž.
Pred početak koncerta na scenu je izašao konferansje Elvis J. Kurtovich i, što bi se reklo, na sebi svojstven način, duhovit, realaksirajući, pomirljiv, zatražio od raje da se primire, povuku sa bine da bi koncert mogao uopće biti održan.

Dvije godine ranije organizirao sam samoubilački rock koncert na stadionu u Foči, na kojem niko od izvođača ("Bajaga", "SCH") nije smio izaći, sve dok Elvis koji je još nastupao sa "Meteorsima" nije uzeo mikrofon i pod salvama boca, kamenja, sitne love pozdravio hiljade pomahnitalih Fočaka: "Dobro veče, Foča! Drago mi je da sam ovdje među vama, jer je moja majka rođena u Foči. Doduše... ne baš u Foči, negu tu blizu, u Goraždu", što je rezlturalo pojačanim, bjesomučnim napadom hladnim oružjima svih kalibara, boja i dezena.

Zamolio je Elvis redare na Obali da budu manje nervozni , a više popustljivi i toleratni prema publici, poručio glasom kojeg je tada malo ko prepoznao, a koji godinama fatalno ušao u uši najširoj publici i čiji zlikovački eho i dan-danas povremeno odjekuje kao zlokobni ratni poklič: "Poručujem vam sa ovog mesta - niko ne sme da vas bije!"

Koncert je na kraju održan po teškom i klizavom terenu i bio je sjajan, "Pušenje" je uvijek bolje funkcioniralo kao klupski, garažni bend, nego kao mainstream dinosaurusi u šta su se tih godina pomalo, ali sigurno pretvarali.

Kusturicina ritam gitara je na debitantskom nastupu zvučala diletantski, kao i u rukama svakog početnika, neuvježbano, ispadala je iz ritma, vjerovatno su je nakon nekoliko grubih grešaka i "proklizavanja" majstori za miksetom prigušil. Gitara mu je zvučala kao Elvisova, bez žica. Kusta je bio više scenska atrakcija, obučen u "Adidasovu" trenerku, klateći se i oponašajući nekada njemu nepodnošljive hašišarske gitarske zvijezde, od Roberta Planta do Ljubiše Racića, kakve je lovio po Velikom parku makazama da ih "podašiša". Ne znam kako je grupu napustio Mladen Mitić Mitke, dobrodušni, debeljuškasti basista, koji je u "Pušenju" bio od samog osnivanja grupe (kao i flautista Ognjen Ogi Gajić, pokojni Drale Janković i Mustafa Čengić Muče). 

Dječak za bubnjevima te večeri na Obali je bio fascinantan, nestvaran! Budući da mu se nije vidjelo lice zaklonjeno baterijom udaraljki, pojačala, u jednom trenutku sam pomislio kako je "Pušenje" opet izvuklo iz neke birtije Miću Vukašinovića, dobrog duha benda koji ih je produkcijski, aranžerski i svirački "pripazio" kao nadzorni organ tokom snimanja "Das ist Walter" u studiju Paše Ferovića.

"Zabranjeno pušenje" je od prvih koraka imalo ozbiljnu falinku na radnom mjestu bunjara. Zenit Đozić koji je bio idejna i motivaciona duša benda, mogao je nekako proći u početničkim, dječačkim fazama "Pušenja", ali već na prvim profesionalnim nastupima su se vidjeli, odnosno čuli, objektivni, teško otklonjivi nedostatci. Njegov nasljednik "Šeki" (Predrag Rakić) koji je bubnjao na prva dva albuma i turnejama koje su uslijedile nakon njih bio je, kako su mi govorili gotovo svi članovi, odličan, ali nepouzdan, mušičav, nedostojan "lika i djela pravog novoprimitvca". Urbana legenda je razriješila misteriju porijekla i nastanka grupe "Sikter" u kojoj je pred rat svirao Faris Arapović i njihov anarhitički obračun sa "Reginom" na jednoj drugoj Akademiji, Likovnih umjetnosti, ali ne zna se kako su malog genija bubnjara iskopali i gdje su ga smuntali Muče Čengić i Sula, koji su bili zaduženi za casting u "Pušenju".

OBOJI MI TO CRNO, MIČE DŽEGERU!

Nekoliko mjeseci kasnije, tokom snimanja albuma "Pozdrav iz zemlje Safari" u studiju Radio Televizije Sarajevo od nekoliko ljudi koji su se poslom, ili znatiželjom vrzmali oko produkcije, čuo sam da "mali bubnjar" ima tehniku Gingera Bakera i strast Ipeta Ivandića.

Producent "... Safarija" bio je Sven Rustempašić, Sarajlija koji je prije toga radio u muzičkim studijima u Americi i surađivao sa ozbiljnim muzičkim zvjerkama. U kafani na "Obali" se prepričavala spektakularna zajebancija na temu kako je Emir Kusturica tragao za nekim velikim svjetskim muzičkim imenom koje će producirati album "Pušenja". Sjetio se, a on je vazda pucao na visoko, prosjek je prezirao, a ni od čega nije jalijaški prezao, da bi idealan bio Mick Jagger, pa se dao u potragu sa pjevačem "Stonesa".

Jedne večeri iz kafane na Akademiji je sa pokretnog telefona zvao svog prijatelja i zaštitnika, filmskog genija Miloša Formana i na češkom jeziku tražio da ga nekako preporuči Jaggeru, ili mu barem pribavi njegov telefonski kontakt. Forman, koji je dvije godine ranije pokorio filmski svijet "Amadeusom" mu je objasnio, kaže dalje kafanska legenda, da on ne poznaje Jaggera, i inače nema u svom društvu rock zvijezde, jedina sa kojom je u dobrim odnosima je slavna pjevačica i glumica Barbra Streisend, pa je dao Kusturici njen broj telefona.

Kad je u gluho doba noći slavni režiser i basista ukucao u telefon brojeve "zaljubljene žene", sjetio se da ne poznaje dovoljno engleski jezik da bi joj svojim riječima objasnio zašto je zove i šta traži od nje, pa je unezvijereno tutnuo telefon u ruke Neletu uz riječi: "Samo joj reci da te preporučio Miloš Forman i tražio joj Jaggerov broj". Naravno, da ništa od posla nije bilo, jer je čak Nele skontao u kakvu ga je budalaštinu uvalio Profesor. Nekoliko godina kasnije, u Domu pisaca, Kusturica će producenta Svena Rustempašića koji ga je podsjetio na dugovanja "Zabranjenog pušenja" prema njemu otkačiti pedagoškim šamarom i salvom uvreda...

DALEKA "OBALA"

Još sam nebrojeno puta nakon rata sjedio na Sceni Obala sa Farisom Arapovićem. Dobra je, vedra i okrepljujuća i obećavajuća barem koliko uoči agresije, bila postratna atmosfera na Obali, sve što je vrijedilo na muzičkoj sceni, od Dine i Adnana Šarana, Damira Nevesinjca, Lake, a znalo se zalomiti da naleti Bono Vox, Pavel Pawlikowski, i obavezno Braco Dimitrijević, nerijetko i Zoran Predin, Laibachovci... 

Ali, jedino se sa nepogrešivom preciznošću u svakom detalju sjećam onog prvog Farisovog nastupa sa "Zabranjenim pušenjem" na Sceni Obala: bila je subota i bio je 24. april 1987. godine. Neposredno pred polazak na koncert gledao sam te-ve Dnevnik na kojem je poltičar, za kojeg će srpski pjesnik kasnije reći "sa suncem u kosi", Slobodan Milošević u Kosovu polju poručivao svojim instrumentaliziranim i nacionalistički nahajvanim sljedbenicima: "Niko ne sme da vas bije."

To je, kontate(?), genijalnom Elvisu bio šlagvort da istim riječima najavi "nove bitke" "Zabranjenog pušenja". Bitke koje nisu bile oružane, barem ne sa one strane barikade, odnosno logora, na kojoj je i u kojem je živio, neumorno svirao i prerano umro Faris Arapović.

loading...

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...