JEZIVE SNIMKE; Četničke horde u napadu na Dubrovnik: „Iduću kafu pijemo na Stradunu…“ (VIDEO)

Rat je pogodio čak i najstarije spomenike kulture u Hrvatskoj, a snimke sve dokazuju
Opći napad na grad pod zaštitom UNESCO-a počeo je na 1. listopada 1991. godine.

  • Regija

  • 02. Okt. 2019  

  • 1

 

Trupe JNA i Teritorijalne obrane crnogorske vojske potpomognute specijalcima crnogorskog MUP-a i dragovoljcima iz srpskih mjesta istočne Hercegovine krenule su u pohod na drevni hrvatski grad Dubrovnik. Kako su ga tada zvali - išli su u 'rat za mir'.

Cilj je bio uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika. Tako je već prvog dana Dubrovnik je ostao bez struje i vode, a raketirana je i zgrada Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i radijskih veza. Prve granate ispaljene su iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja. Taj dan počela je agresija i osmomjesečna opsada Grada.

Napad je istovremeno krenuo iz nekoliko pravaca: iz smjera crnogorske granice i Debelog Brijega prema Konavlima, zatim iz smjera Trebinja prema Brgatu, te jedan dio prema Slanom preko Ćepikuća.

Snimke jugoslavenske i crnogorske televizije nastale tih dana pokazuju kako su samouvjereno pripadnici JNA kretali u napad na grad koji će se na kraju pokazati kao pretvrd orah.

Jedna posebno upečatljiva je snimka jedne budvanske jedinice gdje pripadnici govore da će iduću kavu piti na Stradunu.

Grad je izdržao u okruženju do svibnja 1992. kada ga Hrvatska vojska deblokirala i oslobodila. U srpsko-crnogorskoj agresiji poginulo je 92 civila, 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite te trojica vatrogasaca.

Dubrovčanin Elvir Islamović tada je bio 12- godišnjak, a ovo je njegova ispovijest o naglom i traumatičnom odrastanju u ratnom razdoblju.

Te nesretne 1991. imao sam 12 godina, bio sam još ono pravo dijete, balavac, osnovnoškolac, uživao u nogometu na "male bare" u Čokolinu i pripremao razne vragolije s ekipom iz kvarta i škole. Nitko od nas nije bio svjestan opasnosti koja nam se približava.

Čak i kad su iznenada omiljene dječje emisije i serije na televiziji zamijenili tenkovi i vojnici, a preko radija svakim danom glasovi reportera i izvjestitelja iz raznih dijelova Hrvatske postajali sve ozbiljniji, dramatičniji...

Vokabular se i nama naglo počeo mijenjati. Uvuklo nam se sve više izraza koje smo dotad slušali samo u partizanskim filmovima nedjeljom, ali svejedno, nekako nismo ni slutili što nam se sprema. Čak ni kad se počela skupljati ozbiljna vojska na granicama s BiH i Crnom Gorom pa niti kad je JRM zapčela pomorsku blokadu dubrovačkog akvatorija u rujnu. Ništa nam, tako naivnima, nije bilo jasno. Pa neće valjda napasti Dubrovnik. Ta je naša zabluda trajala kratko. Do 1. listopada. Od tog dana u moja su se sjećanja uzrezivali ožiljci kao da ih je netko urezivao nožem, svakog dana...I prvi ožiljak stigao je tog dana, bio je to trenutak kad sam shvatio da počinje - rat.

 

Da, pravi rat. Ne onaj koji sam gledao na televiziji ili onaj koji sam vodio vikendima s plastičnim puškama u obližnjem parku. Pravi rat. Počelo je zaglušujućom bukom aviona i raketiranjem odašiljača na Srđu. Bile su to prve detonacije u Gradu, prve od tisuća koje će nas pratiti idućih dana, mjeseci, godina...

Ratne naslovnice Dubrovačkog vijesnika | Author: Privatna arhiva Privatna arhiva

Počelo je. Odmah po početku napada otac je primio telefonski poziv da se hitno javi u Zapovjedništvo obrane. Sjećam se da mi je pričao da je u JNA bio desetnik u topništvu, ali nisam znao ništa više od toga. Otac je odjurio, ostali smo u stanu majka, sestra i ja. Idućih dana jedna za drugom stižu katastrofalne vijesti sa svih dijelova dubrovačkog područja, sve se odvijalo nevjerojatnom brzinom, nisam ih ni stigao procesuirati. Slušamo kako padaju mjesta u okolici Dubrovnika, kako se mom Gradu približava pakao, a od oca ni traga ni glasa. Padaju Konavle, Cavtat, Dubrovačko primorje, vode se velike bitke u Župi Dubrovačkoj...ali na kraju obrana pada i grad ostaje u potpunom okruženju. Jedina točka iznad grada koju su branitelji držali je bila tvrđava na Srđu, središte herojskih borbi i simbol obrane Dubrovnika.

 

Točno koji dan prije nego se zatvorio obruč, sjećam se baš svih detalja, sjedio sam s prijateljima u parku i igrao šah, kad mi je jedan od njih rekao: "Elvire, evo ti oca." Okrenuo sam se i ugledao tatu u istim trapericama i džemperu u kojem je otišao, sav prljav i razderan. Viknuo sam "Tata!", a on me zagrlio. Tako zagrljeni hodali smo prema kući. Tad sam ga prvi put vidio da plače. Bilo mi je to nevjerojatno. Možda čak i nevjerojatnije od činjenice da je otišao na prvu liniju, vodio malu jedinicu na poluispravnom topu od 76 mm sa raštimanim ciljnikom u Župi dubrovačkoj i da se pod kišom granata i metaka uspio izvući i pješice vratiti u grad sa svojim suborcima. Toliko nevjerojatno. Nije se otac dugo zadržao s nama, već za koji dan otišao je na položaj na jednu od gradskih "čuka", jer drugih položaja osim gradskih - i onog na Srđu - nije bilo. Od trenutka kad je grad okružen počeo je pakao.

 

I opet, meni kao klincu bilo je sasvim normalno pronaći neku igru u cijelom tom hororu. Skupljanje prvih gelera oko kuće, razmjena s braniteljima "ja njima stripove, oni meni metke za kolekciju", šetnje po Stradunu s društvom i prepričavanje ratnih dogodovština i slično. Stiglo se tu igrati malo nogometa, doduše, često smo za vrijeme igre znali polijegati na podu kad se začuo fijuk granate ili neka jaka detonacija. Da, svakodnevno su po gradu padale granate, bila je prava lutrija izbjeći ih, jer, koliko god se to činilo nemoguće, u gradu se pokušavao odvijati život. U onim rijetkim trenucima kad nije bilo granatiranja. Kad počnu detonacije - pravac podrum. Srećom, naš stan je bio u prizemlju pa i nije bilo potrebe ići u podrum, iako smo nekad znali otići čisto radi psihe - čovjek se nekako lakše osjeća kad nas je više u istoj muci.

Izložba Dubrovnik u Domovinskom ratu | Author: Marko Lukunić (PIXSELL) Marko Lukunić (PIXSELL)

Provodili smo tako dane i mjesece, ležali na podu kad su padale oko zgrade, prozorska stakla su nam svima bili oblijepljena selotejpom jer tako se pri razbijanju ne lome u manje komadiće. A i ta stakla su izdržala samo nekoliko dana do prvih većih granatiranja. Nakon toga smo umjesto stakala imali razne plastificirane folije na prozorima sve do kraja rata.

Ne poznajem nikoga u gradu tko nije barem nekoliko puta bio blizu smrti. Ja sam možda bio nešto bliže od ostalih, ali ako me danas neće jackpot na lotu, to je zato što sam tada istrošio svu zalihu sreće. Jednog sam dana kartao sa susjedima na balkonu stana i nismo stigli reagirati kad se začuo prodoran fijuk i - muk. Samo zvuk razbacanih kamenja. Kako sad to? Pobacali smo se po podu, doduše prekasno, ali netko je odmah uzviknuo kako je to bila granata koja nije eksplodirala.

 

Desetak metara od nas na uzdignutom prolazu uz samu zgradu. Nitko se od nas nije usudio otići tamo, ali jesu pirotehničari. Pronašli su ogromnu minobacačku granatu od 120mm. Koliko čovjek mora biti sretan da mu se dogodi da ga gotovo pa pogodi granata tog kalibra i  - ne eksplodira? A takvih situacija tijekom rata bilo je mnogo. I kad su me zakačile krhotine rasprskavajućeg metka i kad su padale granate na mjesta gdje sam bio nekoliko minuta ranije...Život svih nas u Dubrovniku bio je kao lutrija. Bez vode i struje.

Da, odmah po početku rata ostali smo i bez toga. Cisterne su dovozile pitku vodu, a sreća da smo imali more pa smo tako na smjene odlazili po morsku vodu za ostale potrebe. A mi smo imali i sreću da su naši susjedi, obitelji Pasqualicchio, imale vlastiti spremnik za vodu (gustijernu) pa su nas često znali spasiti pitkom vodom. A iako su nam agresori uzeli živote, struju i vodu, nisu nam mogli uzeti - Santa Barbaru. Imali su naši spomenuti susjedi i neki skromni akumulator koji je trebao poslužiti u kriznim situacijama. I tako smo povremeno, nas nekoliko desetaka, okružili mali crno-bijeli televizor i živcirali se kako to da Eden ne može biti s Cruzom. Povremeno nas je prekinula pokoja granata, ali Santa Barbara je bila vrijedna toga. Bio je to naš bijeg iz rata, izlaz u svijet u kojem ljudi normalno žive...

Eksponat izložbe Dubrovnik u Domovinskom ratu | Author: Zvonimir Pandža/PIXSELL Zvonimir Pandža/PIXSELL

Idućih mjeseci trpili smo sve i svašta, ne samo mi već i naš Grad. Pogotovo u onom strašnom napadu 6. prosinca kad je samo na Stari grad palo više od 2000 granata. Tog stravičnog dana poginuo je i hrabri fotograf Pavo Urban, čovjek koji je neustrašivo bilježio sve ratne strahote želeći pokazati istinu o napadu na Dubrovnik. Poginuo je ispod Zvonika dok je snimao najgore trenutke u povijesti grada. Pavo je prije rata kod mog oca išao na lekcije iz matematike, sjećam se da je bio sjajan mladić, svi su ga obožavali. I tog dana zazvonio je telefon: "Poginuo je Pavo" javili su nam.

 

Crni petak dubrovački. Sjećam se da sam idućeg jutra otišao do Grada i nikad neću zaboraviti te prizore. Vatra, dim, krš, lom, nevjerica, plač. Stradun je izgledao neprepoznatljivo, a cijeli Stari grad slomljeno, potučeno, razrušeno, stravično...Ljudi su plakali oko mene, a ja sam hodao u nevjerici i pokušavao shvatiti što se to zapravo dogodilo.

I nizali su se tako oni bolni rezovi u moja sjećanja, ožiljci su tu još i danas, kod svih nas. Lagao bih kad bih rekao da ne razmišljam o tim danima s vremena na vrijeme, ali uglavnom ih ne želim vaditi na površinu. Kao sad. I nije baš lako, čak ni 26 godina kasnije, piše hrvatski Express.

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...