UGLEDNI HRVATSKI NOVINAR PRIZEMLJIO KOLINDU: Kako sam se 1969. probio kroz strašnu željeznu zavjesu do SAD-a…

Kad je današnja predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović (rođena s krive strane željezne zavjese 1968.) imala samo godinu dana, putovao sam u Sjedinjene Američke Države s crvenim, jugoslavenskim pasošem, jer je to 1969. bila putovnica zemlje u kojoj smo tada oboje živjeli

  • Mini market

  • 05. Nov. 2019  

  • 0

Piše: DRAGO HEDL

Mogao bih sada opisivati užase i strahote koje sam prolazio da bih se probio kroz željeznu zavjesu i poniženja koja sam doživljavao pokazujući onaj nesretni crveni pasoš, putujući kroz Austriju, Saveznu Republiku Njemačku i Nizozemsku, gdje sam se na izmaku snaga u zračnoj luci Schiphol nekako ukrcao u PAN-amov zrakoplov i odletio do Detroita, u SAD.

Mogao bih se prisjetiti horora i strahota prilikom izlaska iz zrakoplova kad su Amerikanci – u jeku hladnog rata i onog vrućeg, krvavog, u Vijetnamu – ugledali moj crveni pasoš. Ali neću. Neću se toga prisjećati. Neću, jer toga jednostavno nije bilo.

Prije 50 godina, te davne 1969., putovao sam na jednogodišnje školovanje u SAD, u okviru programa Youth for Understanding. I tada, kao i danas, putujući ovog ljeta u SAD, morao sam imati američku vizu; razlika je bila utoliko što sam je onda vadio u Beogradu, a sada u Zagrebu. I tada, 1969., dok smo bili iza željezne zavjese, kao i danas 2019., kad smo članica NATO saveza i Europske unije, morao sam, ispunjavajući obrazac za američku vizu, odgovoriti na pedesetak pitanja, ali sam i tada, kao i danas, vizu dobio glatko.

I tada, s crvenim pasošem, kao i sada s plavim, nesmetano sam putovao, čak jednostavnije nego danas. Kad sam ovog ljeta na povratku iz San Francisca sletio u Frankfurt, pa kad se na prolazu kroz sigurnosnu kontrolnu točku oglasio alarm, zaustavili su me i pozvali policiju. Detaljno su pregledali moju ručnu prtljagu jer je alarm signalizirao prisutnost čestica eksploziva.

Kasnije su, uz ispriku, pojasnili kako je uređaj očito kvaru, jer je prije mene slično prošlo još nekoliko putnika, ali su ipak, dok ga ne poprave, poštujući sigurnosne protokole, morali pregledati putne torbe. Naravno, boja putovnice s tim nije imala nikakve veze.

Kad sam, dakle, u ljeto te 1969., probivši se kroz željeznu zavjesu, stigao u New Castle, gradić u državi Indijana i kad sam ujesen krenuo u Chrysler High School, sreo sam ondje još troje stranaca, ali ni jedan, za razliku od mene, nije došao s krive strane željezne zavjese. Sjećam se luckaste i drage Njemice Barbare Hesse, simpatičnog Danca Sorena Sorensona i uvijek ozbiljnog Australca Tonyija Ganlyija, koji su kao i ja, Dragutin Hedl iz Jugoslavije, u programu Youth for Understanding, došli na godinu dana u Ameriku.

Kasnije te školske godine, kada sam u različitim prigodama, sreo još nekoliko stranaca, također uključenih u taj program (djevojke iz Finske i Kostarike, cure iz Nizozemske i Perua), nikada i nigdje nisam susreo nikoga iz Poljske, DDR-a, Bugarske, Mađarske, Rumunjske…, ili ne daj bože iz SSSR-a.

Očito, bio sam, s još nekoliko mladih iz države u kojoj smo tada živjeli, jedini koji se te 1969. nekako provukao ispod željezne zavjese i došao u Slobodni svijet. Bio sam Superman, a da to nisam ni znao. A onih Poljaka istočnih Nijemaca, Bugara, Mađara ili ne daj bože Sovjeta, u Americi tada nije moglo ni biti jer njihove države, iza stvarne željezne zavjese, nisu bile uključene u taj program.

Zanimljivo, za razliku od mene Hrvata, koji je prije 50 godina bio uključen u program Youth for Understanding (godinu dana besplatnog boravka u američkoj obitelji i pohađanje završnog razreda srednje škole), današnja generacija koja nije rođena s krive strane željezne zavjese, već u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, ne može na taj način putovati u SAD.

Program Youth for Understanding, kako se može vidjeti na njihovim mrežnim stranicama, više ne uključuje Hrvatsku. Ali, zato mladi iz Srbije, Ukrajine, Bugarske, Mađarske, Češke, Slovačke…, te još 50-ak drugih zemalja i dalje mogu u sklopu tog programa putovati u SAD. Hrvatske na tom popisu nema. Kao da smo iza željezne zavjese.

Možda je aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je, kao i ja, također s crvenim pasošem – ali puno godina kasnije, tek, čini mi se, 1985. – također provela godinu dana u američkoj srednjoj školi, imala posve drugačije, gorko iskustvo. Možda se stvarno mukom probila kroz željeznu zavjesu i možda su je uistinu gadno ponižavali kad je stidljivo pokazivala svoju crvenu putovnicu, jer tada, 1985., kao ni ja 1969., nije imala drugu. Nema razloga ne vjerovati predsjednici.

Možda je stvarno, te olovne 1985. (za razliku od 1969. kad sam ja prolazio kroz željeznu zavjesu), kad je Tito, čiju će bistu sadašnja predsjednica kasnije izbaciti s Pantovčaka, već bio pet godina mrtav, u tadašnjoj državi vladao puno gori politički teror, a željezna zavjesa postala čelična. I nije bilo lako kroz nju proći kao meni 1969., kada sam, kao 19-godišnjak, prvi put – i to s lakoćom, kakvom prođe nož kroz sir – probio željeznu zavjesu.

(Prenosimo s portala Telegram).

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...