SKANDAL NAD SKANDALIMA: U udžbenicima u RS-u Mladić i Karadžić prikazani kao heroji. O Aliji Izetbegoviću...

Šta iz udžbenika Historije o ratovima 90-tih uče završni razreda osnovne škole  u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji? Kako su obrađeni ratni zločini i masovna stradanja, koji su sadržaji odabrani u predstavljanju navedenih tema i koje se ličnosti pojavljuju kao akteri rata istražila je historičarka Melisa Forić Plasto, predsjednica Udruženja profesora i nastavnika Historije/Istorije/Povijesti - EUROCLIO HIP BiH

  • Društvo

  • 06. Nov. 2019  06. Nov. 2019

  • 2

Istraživanje se fokusiralo na pitanja kako su označeni sukobi u Bosni i Hercegovini 1992-1995, ali i sukobi u regionu – Slovenija, Hrvatska, Kosovo i Srbija, u udžbenicima odobrenim za korištenje u 2018/2019. godini.

Nažalost, ono što se i ovaj put pokazalo jeste da su udžbenički sadržaji ispolitizovani, da su napisani po posebno kreiranim nastavnim programima i svojim sadržajem nastoje odgovoriti na projicirane ishode učenja, u kojima se nažalost ne nalaze univerzalne vrijednosti.

Na primjeru udžbenika iz Bosne i Hercegovine, može se vidjeti da su se nekad zabranjeni i izbrisani uvredljivi sadržaji, kakvi su agresija i građanski rat, ponovno vratili u udžbenike bez ikakvih sankcija. 

Iz srpske (Srbija i RS) perspektive, ratovi 90-tih su sukob koji je imao karakter građanskog rata, sukob koji je imao karakter nacionalnog i vjerskog, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Iz hrvatske i bosanske perspektive, radilo se o agresiji JNA i paravojnih formacija sa teritorije vlastitih država koje su napale države koje su proglasile svoju samostalnost. Svi udžbenici imaju tendenciju da neprijatelja prikažu u što lošijem svjetlu, dajući mu razne epitete – teroristi, agresori, pobunjenici, ekstremisti, itd., kako bi se kroz njihovu dehumanizaciju postupci protiv njih legitimizovali.

Za udžbenike iz sve tri zemlje važi pravilo da se potencira žrtva vlastitog naroda, dok se žrtve drugih naroda ili prešućuju ili relativiziraju kroz poređenja ili smještanje u istu ravan. Zato ne čudi, naglašava Forić, što se autori udžbenika ponašaju kao za švedskim stolom, te s njega uzimaju samo ono što im se dopada, odnosno ono što je nacionalno-politički korektno i odgovara interesima vlastitog naroda. 

Zločini u udžbenicima

Ono što karakteriše analizirane sadržaje jeste selektivno iznošenje činjenica, apostrofiranje žrtve vlastitog naroda i minimizovanje ili potpuno ignorisanje žrtava drugih naroda, izbjegavanje navođenja krivice pojedinaca iz vlastitog naroda i sl. To se vidi u većini analiziranih udžbenika.

Tako je u udžbeniku autora Šabotić / Čehajić obrađen pojam etničkog čišćenja, koncentracionih logora, granatiranja Sarajeva i Tuzle, te genocida u Srebrenici.

Za etničko čišćenje navodi se: U početnoj fazi rata Armija Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatsko vijeće obrane zajednički su nastupali protiv jedinica JNA koje su u maju 1992. godine pretvorene u Vojsku Republike Srpske. Zahvaljujući ogromnim količinama naslijeđenog naoružanja, ta je vojska tokom prve ratne godine osvojila više od 60% teritorije Bosne i Hercegovine. Tom je prilikom sva područja pod svojom kontrolom etnički očistila od nesrpskog stanovništva, uništavajući kulturna, vjerska i druga historijska obilježja koja su potvrđivala njihov nacionalni identitet.

Što se tiče logora, navedeno je: Nesrpsko stanovništvo koje nije pobjeglo na vrijeme ili koje nije imalo novca da kupi slobodu najčešće je završavalo u koncentracionim logorima. Među njima su se po okrutnosti prema zatvorenicima izdvajali logori u Omarskoj, Trnopolju, Keratermu i Manjači. Logori za Bošnjake formirani su i tokom sukoba ARBiH i HVO-a, kao što su Heliodrom kod Mostara i Dretelj kod Čapljine.

Udžbenik po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku ne spominje zločine niti koncentracione logore. Na jednom mjestu spominje se raseljavanje stanovništva, i to: “Za Bošnjake je bilo sporno proglašenje Hrvatske republike Herceg-Bosna (3. srpnja 1992.), a Hrvati su smatrali da bošnjački čelnici žele minimizirati ulogu Hrvata na svim područjima života u BiH. U nekim dijelovima BiH (središnja Bosna, Rama, Mostar) su u proljeće 1993. političke razmirice prešle u oružane sukobe. Oni su doveli do raseljavanja stanovnika i velikog broja poginulih.”

Također, spomenute su i Srebrenica i Žepa, te stradanje civilnog stanovništva za koje se krivica značajnim dijelom pripisuje i međunarodnoj zajednici, ali su navodi neprecizni, bez navođenja detalja, kvalifikacije zločina kao genocida, pojašnjenja ko su žrtve.

U udžbeniku Republike Srpske pitanje zločina ne problematizira se posebno u lekciji koja govori o ratu u Bosni i Hercegovini 1992–1995. Informacije o stradanjima i zločinima spominju se skupno u lekciji o ratovima za jugoslovensko naslijeđe, odnosno u dijelu koji obrađuje njihove posljedice: “Teško je utvrditi precizne razmjere ljudskih stradanja i materijalnih razaranja u jugoslovenskim ratovima. Prema podacima OUN, u BiH su u ratu od 1992. do 1995. godine poginule 102.622 osobe, a u ratu u Hrvatskoj 17.469. Ratovi za jugoslovensko naslijeđe imali su karakter nacionalnih i vjerskih sukoba. Mjesta masovnih zločina bila su: Srebrenica, Kozarac, Kazani, Kravice, Ahmići, Pakrac, Ovčara, Medački džep. Najviše su bili razoreni gradovi: Vukovar, Sarajevo i Mostar. “

Na još jednom mjestu u udžbeniku spominje se Srebrenica, i to u vezi sa krajem rata 1995. godine u lekciji posvećenoj „Građanskom ratu u Bosni i Hercegovini“, gdje je navedeno: „Odlučniji nastup SAD i promjene na frontovima doprinijeli su postizanju mira. VRS je u julu zauzela Srebrenicu i Žepu.“
Ni jednim slovom ne spominje se ono što se u Srebrenici i Žepi dogodilo nakon tog ulaska.

O koncentracionim logorima nema spomena

Etničkom čišćenju, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti posvećena je cijela lekcija u nastavnom materijalu za osnovne i srednje škole u Kantonu Sarajevo, gdje konstatuje autorica, imamo pozitivan primjer navođenja informacije o logorima koje su kontrolirale sve tri vojske, iako nije navedeno ko je u njima zatvaran.

Pozitivnim, naglašva, možemo označiti i dosta široko obrađeno pitanje procesuiranja ratnih zločina pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, dato je objašnjenje na koji način je sud ustanovljen i kako je funkcionirao. Što se konkretnih zločina tiče, autor je nastojao omogućiti multiperspektivan pregled njihove osude. 

Ipak najveća pažnja u ovom materijalu posvećena je genocidu u Srebrenici, a tekst  je opterećen s jako puno faktografskih podataka čiji je cilj bio pokazati sve strahote i obim stradanja bošnjačkog naroda od strane srpskih snaga, ali Forić ističe da ova količina sadržaja nije primjerena uzrastu učenika i pita se kakav će efekat kod njih prouzrokovati u krajnjem ishodu. 

“Najkontroverzniji prikaz u ovom materijalu jest slikovna usporedba zločina u BiH sa zločinima holokausta počinjenim u Evropi tokom Drugog svjetskog rata – Davidove žute zvijezde i bijele trake korištene za označavanje Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, zatvorenici logora iza bodljikave žice u Buchenwaldu i Trnopolju te slike masovnih grobnica u Majdaneku i Pilici kod Zvornika. Ovakvi uznemirujući prizori, koliko god da ih je bilo bitno prikazati, nisu sadržaji predviđeni za udžbenike i ako se koriste u nastavi, za to bi trebala posebna priprema učenika", navodi se u analizi.

Akteri rata 

Alija Izetbegović je ličnost koja se spominje u većini analiziranih udžbenika, naročito Bosne i Hercegovine, a zatim i Srbije zajedno sa Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem. Za F. Tuđmana se i ovdje naglašava njegovo osuđivanje zbog hrtvatskog šovinizma, te uloga u razbijanju Jugoslavije, poput Alije Izetbegovića. Slobodan Milošević se spominje i slikom i riječju gotovo u svim srbijanskim udžbenicima, te se iz tekstova vidi i jedna doza kritičkog stava prema razdoblju u kojem je bio na čelu SR Jugoslavije.

U udžbeniku iz Republike Srpske Alija Izetbegović se spominje kao vođa Muslimana koji je odgovoran za povlačenje pristanka na Kutiljerov plan, a uz njegovu fotografiju u okviru lekcije navedeno je: „Alija Izetbegović (1925–2003), pravnik, islamski teolog i političar.

U udžbeniku D. Vasića nalazimo fotografije i kratke biografije Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, gdje je istaknuta zatvorska prošlost Izetbegovića i Tuđmana, te je potencirana njihova negativna uloga spram prošlog sistema i srpskog naroda. Suprotno tome, dva političara i general, koji su optuženi zločinci, a dvojica i prvostepeno osuđeni, prikazani su u pozitivnijem svjetlu.

Zaključak cjelokupne analize jeste i da autori udžbenika uglavnom ne govore o procesima, hapšenjima i presudama što bi bilo presudno u procesu suočavanja s prošlošću.

I na kraju i možda najporaznije u svemu je to što je perspektiva čovjeka skoro potpuno nevidljiva uz izuzetak primjera samo jednog udžbenika iz Hrvatske. 
Rat kao pojava koja potpuno dehumanizira ljudsko društvo nije prikazan u tom svjetlu, a vrijednost mira, slobode i saradnje ne može se uopće iščitati kroz analizirane sadržaje. I upravo na ovom mjestu treba postaviti pitanje kakvu poruku šaljemo učenicima? Kakav je ishod poučavanja o ratovima 90-tih?”, pita se autorica na kraju istraživanja.
 

loading...

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...