Piše: ANTE TOMIĆ

Sudeći po reakcijama, prisutnima se najviše svidjela demokracija, političko uređenje koje je Kolinda Grabar-Kitarović izmislila prošle subote popodne dok je pravila štrudlu od višanja.

Premda su i druge točke njezina programa bile uspješne, na spomen demokracije nastupilo je totalno raspamećenje.

Hadezeovci su skočili na noge, u suzama se ljubili, davali jedan drugome high five i u nijemom ushitu širili ruke, prosto ne vjerujući odakle Grabar Kitarović izvlači takve originalne ideje. Tko je, zaboga, ikad mogao pomisliti da bi Hrvatska mogla biti demokratska? Ili razvijena i sigurna? Otkud je predsjednici samo došla politička istina da je bolje da smo razvijeni i sigurni, nego, šta ja znam, nerazvijeni i nesigurni?

Dobro, dio zasluga vjerojatno pripada i anonimnom savjetniku koji joj je pomogao napisati genijalni program. Pretpostavljamo da je to bio Grunf iz Grupe TNT.

Zaista, nakon što je nanizala takvu hrpu otrcanih općenitosti kao što su razvoj, identitet, stav, pravednost, demokracija i sigurnost, nedostajalo je samo da se Grabar-Kitarović slavodobitno raskopča i ispod jakne pokaže majicu s natpisom: “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti.”

Doduše, ima dijelova koji podsjećaju i na self help, life coach, pilates, feng shui i gluten free mudrolije.

Kad predsjednica kaže da Hrvati moraju imati stav i biti optimistični, to zvuči kao nekakva objava na Instagramu Ive Todorić, a što je Iva Todorić čula od Ane Bučević na tjednom krstarenju za šesnaest tisuća kuna.

Zaboravljeni govor

Kako bilo, otužan je bio i taj predsjedničin program i taj velesajamski skup, posredovan uživo na svim televizijama i portalima, s uzbuđenjem kao da se letjelica s ljudskom posadom spušta na površinu Marsa. Ako je to najbolje što nam predsjednik države može poručiti, da budemo optimistični, imamo stav i težimo pravednosti, razvitku i sigurnosti, bojimo se da ni predsjednik, a ni država nemaju mnogo smisla.

Srećom, nitko se u to nije pretjerano uživljavao. Prisutni su ustajali, pljeskali i klicali, ali više nekako po navici. Oni bi pljeskali i klicali i da je Kolinda Grabar-Kitarović izišla na pozornicu i čitala upute za održavanje usisivača, kontraindikacije kreme protiv gljivica ili dnevnu ponudu gotovih jela u restoranu Kvatrić.

Hadezeovci su zurili u nju praznim pogledima i momentalno zaboravljali što ona govori. Da ih je nekakva televizijska ekipa kasnije zaustavila na parkiralištu ispred Velesajma i ponudila im milijun kuna u gotovini, da su na njihove oči rastvorili torbu i pokazali snopove uredno složenih novčanica koje će dobiti ako nabroje sedam točaka predsjedničinog programa, svi bi se, naravno, polakomili za nagradom.

Goran Jandroković bi polako i oprezno nabrojao vjeronauk, nogometnu reprezentaciju i branitelje, a Ljubo Ćesić Rojs bi mu otraga pomogao s Hrvatima u dijaspori. Milijan Brkić spremno bi nabrojao štedljivost, marljivost, točnost, odanost, trezvenost, čednost i pobožnost. Vladimir Šeks u šali bi dobacio rizling, pošip, malvaziju, bogdanušu, merlot, vranac i frankovku.

“Kako ste rekli?” upitala bi nekadašnja ministrica Gabrijela Žalac.

“Sedam točaka predsjedničina programa? Za milijun kuna?”

“Oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost.”

“To je sedam smrtnih grijeha.”

“Tako je, ispričavam se”, ispravila bi se Žalac i pokušala ponovno: “Gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika...”

“To je sedam djela milosrđa”, prekinuo bi je televizijski reporter.

“Da nije možda Učo, Ljutko, Stidljivko, Srećko, Kihavko, Pospanko i Lovac”, predložio bi u prolazu Damir Krstičević.

Pet minuta nakon skupa na Velesajmu nitko, potpuno smo uvjereni, ne bi znao ponoviti što je Grabar-Kitarović kazala. Kao što je i Grabar-Kitarović dosad vjerojatno zaboravila. Pobjedi li na izborima, ionako joj to neće trebati. Vodit će državu kao i dosad, napamet i bezveze.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)