TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA: Nekoliko ljudi, događaja, skandala o kojima se u boljim kućama i društvima ne govori i ne piše..

Kada je novinar jedne televizije upitao Emira Hadžihafizbegovića, direktora "Kamernog teatra", predsjednika Upravnog odbora Federalnog fonda za kinematografiju (i člana Predsjedništva Stranke demokratske akcije) treba li davati pare za novi film Pjera Žalice budući da je Žalica već tri puta dobivao novac (preko milion maraka) za filmove koje nije snimio...

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 01. Dec. 2019  03. Dec. 2019

  • 3

Piše: SENAD AVDIĆ

Svetislav Basara jedan je od najistaknutijih srbijanskih književnika i najustrajniji i najdugovječniji regionalni novinski kolumnist koji svoju kolumnu "Famozno" u dnevnom listu "Danas", iz dana u dan, ispisuje 15-ak godina

Basara ima svoju, što novinsku, što književnu publiku i u našim krajevima, moglo se to  uočiti tokom posljednjeg izdanja festivala "Bookstan" na kojem je bio jedna od gostujućih zvijezda. I predratni Basara imao je u Sarajevu solidan korpus simpatizera i ljubitelja njegove literature (teško da je riječ o istim ljudima koji su ga onomad pozdravili na "Bookstanu"). Uz Davida Albaharija, Mihajla Pantića i Milana Oklopdžića on je bio najčitaniji srpski pisac nove generacije i nove književne poetike. Basarin roman "Fama o biciklistima" imao je izuzetan, gotovo kultni status u predratnim sarajevskim krugovima, nešto kao albumi "Ekatarine Velike", ili tih godina odbunkerisani filmovi Makavejeva, Pavlovića, Žilnika...

JESU LI SVI ISTI, A I MI SA NJIMA

Mnogo mi je bilo drago kada sam nakon što su zašutjeli topovi, a progovorile Muze između Beograda i Sarajeva, doznao (od dobrog čovjeka i velikog pisca Filipa Davida)  da  Basarina muza nije ćutala tokom godina ratnog ubijanja Bosne i Hercegovine. Pisao je, govorio, protestvovao, tabanao po ulicama i tribinama protiv satrapskog Miloševićevog režima, bio je jedan od viđenijih i aktivnijih opozicijskih političara (član Demohrišćanske stranke, vrlo čestite, dosljedne i samosvojne  političke stranke predvođene pokojnim Vladanom Batićem). Imponovalo mi je kada je Svetislav Basara prihvatio suradnju u novini koju sam tada uređivao ("Slobodnoj Bosni") i mjesecima ispisivao kolumnu koja se bavila slomom i posljednjim danima Miloševićeve Srbije. U vrijeme kada su najbolji srpski novinski pisci, poput Bogdana Tirnanića, ili Aleksandra Tijanića ili potonuli u šovinističko-propagandistički mulji, ili se privili uz skute zločinačkog, militantnog režima, Basara nam je, baštineći najbolje tradicije srpskog "prosvijećenog kolumnizma" omogućio uvid u jednu novu, drugačiju, paralelnu srpsku intelektualnu i književnu dimenziju, nenacionalističku, moralnu, uviđavnu i hrišćanski solidarnu sa stradanjima i patnjama drugih.

Demohrišćanska stranka Srbije, a sa njom i Svetislav Basara, nakon Petooktobarskog prevrata 2001.godine bili su jedna od perjanica, "moralnih vertikala",  nove vlasti u tzv. Drugoj Srbiji, personificirane u Zoranu Đinđiću.

Basara je od nove vlasti nagrađen ambasadorskom funkcijom na Kipru, što mu u to vrijeme, prije 15-ak godina niko nije spočitavao, kao, recimo, ni Vesni Pešić imenovanje za ambasadoricu u Meksiku; bilo je to, smatralo se, normalno i opravdano, pa i dobrodošlo s obzirom na njihovu ulogu i osobni doprinos rušenju Miloševića, normaliziranju i demokratiziranju Srbije, ali i pojedinačni autoritet u oblastima kojima se bave, književnosti i sociologiji. Basarini feljtonizirani obračuni sa svekolikom povijesnom, duhovnom, književnom i istoričarskom  malignom, nacionalističkom bagažom Srbije, njenim "seljačkim prorocima", od Vuka Karadžića, preko Dobrice Ćosića do "istoričara-guslara", najradikalnija je, ali i najduhovitija, kritika bilo kojeg nacionalističkog narativa unutar južnoslovenskih plemena. Nacionalistički doajeni u medijima i "identitetskim" stupovima društva u Srbiji Basaru su visoko smjestili na top-listi vodećih srpskih autošovinista

No, u posljednjih nekoliko nedjelja došlo je do snažnog i ljutitog distanciranja onoga što se naziva "demokratska opozicija" i njima pripadajuća javnost od književnika Basare. Mada je  u srbijanskoj medijskoj produkciji teško naći nekog ko je sa toliko strasti, nemislosrdne satiričko-kritičarske predanosti i dosljednosti , nerijetko sa one strane dobrog (malo-građanskog) ukusa godinama tretirao i kasapio Aleksandra Vučića kao što je to činio Basara, opozicioni lideri, mediji, i njihovi predatori sa društvenih  mreža, posljednjih su dana kolumnistu "Danas" prikovali uz stup srama. Proglasili ga režimskim trojanskim konjem, kočničarom demokratskih promjena, plaćeničkim vučićevskim uhljebom nedostojnim da piše u "Danasu", gostuje u slobodnim medijima, i, općenito, da se predstavlja kao nezavisni, kritički, angažirani intelektualac. Čak je na naslovnoj stranici njegovog "rođenog" lista objavljena kariktura vetarana-genija Predraga Koraksića- Coraxa, kolegu a stranica "Danasa" čovjeka koji je sa Basarom dijelio visoke pozicije na listi "autošovinista", na kojoj, karikaturi, vidimo Basaru kako gura u blatu zaglavljeni  automobil za čijim je upravljačem unezvijereni Aleksandar Vučić.

O Basarinoj "izdaji" i prelasku na "drugu stranu" pišu se gadljivi komentari, raspreda se na "slobodnim" televizijama i emisijama, a, kako je prije nekoliko dana kazao, doživjeo je ponižavajuću neprijatnost kada ga je odbila pozdraviti uz uvredljiv komentar njegova urednica u "Danasu",  što navješćuje skoro ukidanje njegove kolumne kao svjevrsnog "trade marka" ovog odličnog beogradskog dnevnog lista.

PREMA SVECU I TROPAR

Šta je autor dnevnih kolumni zgriješio i o koga se ogriješio, pa je navukao na sebe plebiscitarnu srdžbu i jednodušan bijes opozicione, lieberalne, građanske, nenacionalističke čeljadi u samozvanoj "Boljoj Srbiji". Ukratko, napisao je Basara,  višekratno ponavljao i razrađivao, da ne vidi nikakakvu ozbiljnu alternativu Vučićevoj vlasti, sve dok  se na čelu te alternative-opozicije nalaze ljudi (poput Dragana Đilasa i Vuka Jeremića) koji su se dok su bili na vlasti, u ekipi bivšeg predsjednika Borisa Tadića, ponašali na isti način  na koji se posljednjih sedam godina vlasti ponaša Aleksandar Vučić i njegova svita korisnih idiota. "Za ovo razvaljeno durštvo, sa sve njegovim samproglašenim "boljim delom" najolje bi bilo da  u se navuče luđačka košulja i da se podvrgne kolektivnoj medikamantnoj, potom i kolektivnoj psihoterapiji", napisao je Basara u prilog tvrdnji da su svi oni (vlast i opozicija) isti, ili kako je nekada pjeva Bora Đorđevih "iste budale".

On, kako i traže kršćanska načela kojima se rukovodi ne propušta uočiti balvan u oku Vučićevom, ali ni koruptivne krupne "trunčice" u očima braće svoje opozicione, liberalne i građanske. Što se, ne samo u Srbiji, nego nigdje i nikada nije praštalo od strane onih koji su za sebe ujagmili i osigurali , najčešće nezaslužen, uzurpiran status "boljeg dijela društva", demokratske alternative, građanske opozicije, kalifa namjesto kalifa. I samim tim temeljito zatvorili prostor javnog dijaloga, kritike, sučeljavanja..

Opasno je, a obaška  nepametno, išta poredit sa bilo čime, svaka stvar ima svoje vijeme, prostor, unutarnju logiku i dinamiku, društveni i politički kotekst. Pa, uprkos tome, što mi je to poznato, ne mogu prećutati da me je Basarin slučaj, brutalno odbacivanje i eksterminiranje iz njegovog prirodnog, nezavisnog kritičkog "ležišta" (po principu "Prema svecu i tropar) i ambijenta ozbiljno zainteresirao, pa i  uznemirio, pored ostalog, jer ozbiljno korelira  sa sličnim iskustvima  i neugodnostima iz mojeg javno-novinarskog rada i njegove recepcije u "široj javnosti". Iste diskvalifikacije, profesionalne i osobne, pratile su i prate svaki moj pokušaj da identificiram, dokumentiram i javno prokažem  kriminal, nepotizam, klijentelizam, socijalni darinizam,  svakovrsno nasilje nad moralom i pravdom "mangupa u naši  redovima", odnosno, ugrubo kazano, javnih ličnosti, političara, "poštene inteligencije" koji ne pripadaju troglavoj  nacionalističkoj nemani, 

Iz nekih nejasnih, ali besumnje kvarnih, razloga i po čudnoj inerciji izvana guranoj i pospješivanoj, javna kritika, istraživački novinarski poslovi i upiranje prstom od strane nevladinog sektora, uglavnom su  rezervirani za vlast i njene razgranate pipke u svim društvenim, poltičkim, ekonomskim sferama i budžacima. Opozicija, građanska, lijeva, liberalna, nenacionalistička, doživljava se i percipira kao svete krave, nedodirljivi uzor(c)i  ovdašnje demokracije i javnog djelovanja. Svaki put kada sam zavirio u opocizioni, građanski kriminal, nezakoniosti, sukob interesa... uvjerio sam da on ne miriše, nego smrdi, podjednako neprijatno i teško kao i onaj vladajućih nacionalističkih kleptomana i tranzinsijskih seratora.

Zapravo, mnogo teže i stresnije sam proživljavao, pa stoga bezobzirnije kritizirao  primjere kriminala "naših", nego što sam to radio sa  "njihovim", naivno vjerujući da je lopovluk osnovno zanimanje, smisao postojanja  i jedini interes, "njihovih", dok bi borba protiv njega, nepristajanje na njihove modele razmišljanja i princip ponađanja trebao biti preispoljni ultimativni zadatak "naših".  Kod "naših"  se "sitne nepravilnosti" i "nedosljdnosti" dešavaju kao periferni izuzetak, a ne pravilo, naivno sam vjerovao neko,  ne baš kratko vrijeme.

Desilo se, prije 15-ak godina da u kratkom vremenskom intervalu ispred svojih sumnjivo izgrađenih kuća naše novinare i reportere koji su ih željeli uslikati otjeraju najprije Ibrahim Jusufranić- Bimo, najodvratnija i najbeskrupuloznija pojava u ovdašnjoj privredi, poltici i "nauci", ali i Bogić Bogićević, vječiti Titov omladinac, onaj koji je rekao istorijsko NE Miloševiću i njegovoj vojnoj hunti, sprječavajući da pokolji u ime stvaranja Velike Srbije budu izvedeni na legalan i legitiman način. Nema ništa prirodnije i logičnijie, očekivanije nego da jedan nezajažljivi, svestrani, dosljedni  kleptoman, dugodišnji direktor javnog preduzeća, Jusufranić, parama nepoznatog porijekla pravi sebi čardak i na nebu i na zemlji usred Sarajeva.

Na to smo bili spremni i o smo od njega i njegovih očekivali.   Poraznije  je bilo moje saznanje  da na isti način, netransparentno, isto to radi Bogićević (također navodno parama javnog preduzeća u čiju  je upravu bi imenovan) čovjek , za razliku od pohlepnog skorojevića Jusufranića, besprijekorne biografije, ogromnog političkog, moralnog i simboličkog kapitala. Naravno da je sramota to što država nije adekvatno tretirala Bogićevića, osigurala mu zaslužene privilegije i status, da ih ne mora kriminalom priskrbljivati,  ali je, također, sramotno to što su njegovi ljudi  na novinare koji su došli slikati njegovu hacijendu na periferiji Sarajeva  nahuškali rasne, krvoločne kerove.  

BOGIĆ I BATINE

Teško mi je i trajno u opozicionom i građanskim krugovima zamjeren "napad" na "našeg Bogića", tada, kao i njegovog kuma  Zlatka Lagumdžiju, nešto kasnije, kada se lider SDP-a BiH i njegov krug upleo u slučaj "Reket", besprizorni pokušaj zloupotrebe službenog  položaja u svhu  ličnog bogaćenja nekolicine stranačkih gulanfera predvođenih Pofesorom. Ponovo je argument bio da izjednačavanjem svih političkih aktera i sugeriranjem javnosti da su "svi isti" širim apatiju, nepovjerenje u promjene , što u konačnici jedino koristi  vladajućim nacionalistima. Inače, dva puta su građani u Federaciji BiH na izborima (1998. i 2010) davali priliku "građanskoj alternativi" sa SDP-om kao stožernom strankom da uvjerljivo, na djelu pokažu da nisu isti kao njihovi politički protivnici- oba puta su oni tu priliku "spičkali", upropastili do temelja, ponašajući se do u dlaku isto kao oni protiv kojih su, navodno.

GORI (PURI) VATRA

Svaki primjer koji govori kako se akademska elita ponaša kao nacionalisitčka politička rulja koja je zarobila ovu zemlju ( o tome je sjajno pisao pokojni pisac Mirko Kovač u knjizi "Elita i rulja") dodatno gasi i iscpljuje posjednje zalihe nade da je tu zemlju i društvo moguće normalizirati, reformirati, a pogotovo (re)modernizirati. Iz toga mi je razloga svaki put teško i mučno pisati o primjerima korumpiranosti, malignog kriminala, kapilarnog klijentelizma i galopirajućeg nepotizma od strane navodne opozicije i šatro građanske alternative.. Ljetos sam dva puna mjeseca bio u dilemi, na iglama sam bio, da li da objavim dokument kojeg je sarajevska Kantonalna inspekcija napravila nakon češljanja poslovanja "kultne" Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, stožera naše umjetničke opstojnosti i međunaronog ugleda.

Kada sam svoje nedoumice i oprez podijelio sa poznanikom, pripadnikom akademske zajednice, pokunjeno je zurio u Izvještaj i gorko zaključio: "Strašno je ovo. Univerzitet se ne razlikuje ni po čemu od javnih preduzeća, GRAS-a, Vodovoda i kanalizacije, u kojima se na ovakav nezakonit i kriminalan način posluje". Sačekao sam da barem pođe Sarajevo film festival, kako bi skandal sa nezakonitostima i peksinlucima u koje su se dozavrat umočili naši istaknuti režiseri, fotografi i glumci  bio manji i što lokalnijeg karaktera. Nakon što su objavljeni dijelovi Izvještaja Kantonalne inspekcije (dakle državnog organa zaduženog za kontrolu i provođenje zakona i procedure) najprije je uslijedila tradicionalna sarajevska akademska tišina i medijska šutnja, a onda su gromoglasno, napadajaću naravno medije koji su to objavili, kao  i državnu inspekciju koja je radila svoj posao, graknuli interesno povezani režiseri i prijatelji , koji su, usput, sudjelovali u nezakonitim poslovima.

Osudili su "hajku" na najistaknutije naše umjetnike u svijetu, Oskarovca Danisa Tanovića i dobitnika Pulitzera Damira Šagolja: hajka se, naime sastojala u tome da je državni organ ustanovio da su nezakonito zaposleni, a mediji to objavili. Umjesto da objasne kako je neko (Damir Šagolj) mogao dobiti diplomu magistra u Londonu bez završenog fakuleta u Sarajevu, pa na osnovu te diplome se zaposliti na ASU, što je samo po sebi skandal, a vjerovatno i krivično djelo, naši nezavisni intelektualci i građanski aktivisti se (metodama i jezikom vlasti!) polomiše objašnjavajući da za Oskarovce i Pultzerovce ne važe ovozemaljski zakoni i moralni adeti. I izvještaji Ministarstva obrazovanja Kantona, te ponovna ekspertiza Inspekcije, potvrdili su da Akademija scenskih umjetnosti posluje i funkcionira kao svojevrsno porodično- jaranski, inteseresno-klijentelistički kartel koji ne poštuje zakone, propise, procedure, jer im se može, jer su oni stupovi duhovnosti! Ono što je dopušteno Jupiteru, nije volu, ali jeste našim svetima kravama! 

MARTINA IZ ZAGREBA, MARTINA U PRAG

Kada je novinar jedne televizije  upitao Emira Hadžihafizbegovića, direktora "Kamernog teatra", predsjednika Upravnog odbora Federalnog fonda za kinematografiju (i člana Predsjedništva Stranke demokratske akcije) treba li davati pare za novi film Pjera Žalice budući da je Žalica već tri puta dobivao novac (preko milion maraka) za filmove koje nije snimio, kad usput isti novinar konstatira da će i on glumiti u Žalicinom filmu, to se čini kao legitmno i zdravorazumsko novinarsko pitanje. Takvo je bilo i drugo pitanje koje se referiralo na to i da je Žalica predsjednik Nadzornog odbora "Kamernog" i da bi tu moglo biti sukoba interesa.  Veliki glumac Emir, poput njegovog imenjaka Režisera iz Andrićgrada, usred razgovora  nazove novinara neznalicom i glupanom,  pa, kad je vidio da je prećerao u primitivizmu,  zatražio je od urednika i šefova televizije da taj njegov bahati intervju  ne bude emitiran!? 

Nedavno  je Hasan Nuhanović, hroničar srebreničkog genocida objelodanio pozadinu i suštinu nesporazuma sa Jasmilom Žbanić  tokom suradnje na njenon filmu  o padu Srebrenice kojem je predložak bila njegova knjiga.  I Hasanova priča u kojoj je opisao iskustvo iz neuspjele suradnje sa Žbanićkom  je još jedno svjedočanstvo o nikada javno istraženim i objelodanjenim producentsko-mešetarskim aferimima, metodama i marifetlucima "naše proslavljene rediteljice“. I Žbanićka, koja se u svojim uglavnom filmovima krije iza teških i traumatičnih tema koje obrađuje (ratna silovanja, vehabije, pokolju u Višegradu, genocid u Srebrenici..) na taj način zatvara postor za kritičko preispitivanje i vrednovnje njenih potonjih  bezličnih, negledljivih, filmova.

P.S.

Još jedna zvijezda takozvanog nenacionalističkog javnog prostora, spisateljica i odskora veleposlanica Martina Mlinarević uhvaćena je posljednjih dana u ozbiljnoj nepodopštini i kompromitantnom zijanu. U službenim informacijama Ministarstva vanjskih poslova BiH koje su došle do medija može se isčitati da postoje stanoviti problemi sa njenim školsko-obrazovnim "papirima", veleposlanica, naime, nema završen fakultet. No, ništa zato, budite bez brige,  umirila je službene osobe  u MIP-u nova veleposlanica, jer je ona sa prijateljima iz ambasade Češke BiH dogovorila da će istodobno dok obnaša ambasadorsku dužnost, privesti kraju studije na Univezitetu u Pragu.

Bit će veleposlanica i studentica istodobno, sve u skoro 40-oj godini života,  što, koliko je meni znano, nije pošlo za rukom nikom u smiješnoj povijesti bosanskohercegovačke diplomacije. Osim zluradih komentara na nekoliko hercegovačkih zmijolikih portala skoro nijedan medij u "političkom Sarajevu" nije posvetio ni mrvu prostora ovom "nemilom događaju". Valjda da se ne bi pokazalo kako nismo svi isti, uprkos tome što se vrlo često tako ponašamo, govorimo i radimo. Možda i nije toliko šteta i blamaža da ambsadorica ide studirati u zemlju u kojoj je imenovana, grozno je to što će se pokazati da je njen nesuđen prethodnik, Ivan Šušnjar, napokon došao na svoje i što je, na žalost, uveliko u pravu...   

 

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...