GENIJALNI TUZLAK BIO JE JEDAN OD NAJVEĆIH: Obilježio je jednu eru, u Beogradu su ulicu nazvali po njemu, ali rijetki znaju da je bio je i major, KOMANDANT…

„Slobodna Bosna“ donosi novu zanimljivu priču iz povijesti

  • Jeste li znali

  • 02. Dec. 2019  

  • 0

Glavni junak naše današnje priče je Ismet Mujezinović, jedan od najznačajnijih umjetnika u ovom dijelu Evrope.

Ismet se rodio u Tuzli, na današnji dan 1907. godine, kao jedino dijete oca Saliha i majke Sadije. U ranom djetinjstvu ostaje bez oca, a majka se nakon izvjesnog vremena preudaje. Očuh Salko Varešaković daje ga na fotografski zanat s namjerom da mu otvori fotografsku radnju. Ismet završava zanat, ali njegovi tutori smatraju da treba nastaviti dalje školovanje, te ga šalju na gimnaziju u Sarajevu gdje profesori otkrivaju njegov neobičan slikarski talenat. Nakon završetka gimnazije i po preporuci Nike Andrijaševića, poznatog sarajevskog advokata, književnika, kolekcionara umjetnina i njegovog budućeg mecene, Ismet Mujezinović upisuje Likovnu akademiju u Zagrebu.

Na akademiji dobija stipendiju Ivana Meštrovića kao izniman talenat, koji nastavlja razvijati i graditi uz profesore poput Valdeca, Kovačevića, Hoekera, Ivekovića, Iblera, Vanku, Csikosa, Šenou, Šulentića, Kljakovića, Krizmana, Babića, Becića. Nakon završene akademije specijalizira fresko-slikarstvo kod Joze Kljakovića, i zajedno sa nekoliko drugih odabranih postdiplomaca pomaže na izvedbi freski u zagrebačkoj crkvi Svetog Marka.

Nakon završetka studija seli se na određeno vrijeme u Beograd, gdje većinu vremena provodi radeći u Centralnom pres-birou i u radionici slikara Valerijana Krekovića. Za vrijeme svog beogradskog boravka takođe piše scenarij i režira dokumentarni film „Sveslavenski sokolski slet“.

Hodine 1931. Ismet Mujezinović napušta Beograd i odlazi u Beč, a potom i u Pariz, gdje kao statista sa zadatkom radi u pozorištima „Théâtr-Fonten“ i „Théâtr- Pigalle“. U Parizu pohađa kurseve jezika i uporedne književnosti, a kreće se uglavnom u filmskim i pozorišnim krugovima.

Na pariškoj Sorboni upisuje historiju umjetnosti, ali taj studij nikada ne privodi kraju jer se 1933. odlučuje vratiti u Jugoslaviju.

Po povratku u domovinu, u Bijeljini postavlja na scenu „Jegora Buličova“, gdje igra i jednu od uloga. U Splitu pomaže na izvođenju karijatida za spomenik na Avali, koje su za Meštrovića klesali Grga Antunac i Ivo Lozica. Potom se vraća u Sarajevo, gdje sa grupom istomišljenika učestvuje u formiranju „Collegium artisticuma“, pandan zagrebačkoj grupi umjetnika „Zemlja“. U to doba radi scenografije i izlaže slike sa socijalnom tematikom.

U Splitu, gdje slika za porodicu Zrnčić, upoznaje Sarajku Mariju Sisarić s kojom se ženi 1939. godine.

Godine 1941. biva mobiliziran, da bi nakon kratkog boravka u vojsci prešao u partizane. U partizanima ostaje do kraja rata, iz kojeg izlazi u činu majora. Nosilac je spomenice kao prvoborac, a bio je i komandant prvog partizanskog aerodroma, za što je dobio i priznanje. U partizanima, uz stalno crtanje, bilježenje događaja, slikanje, oslikava i Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću. Napravio je veliki broj crteža koji su u jednoj od ofanziva bili zakopani, i nikada poslije nisu nađeni.

Uz uređivanje različitih časopisa, organiziranje filmske sekcije kao jezgre budućeg Jugoslavenskog filma, kreiranje plakata i naslovnih stranica, bavi se i drugim kulturno-umjetničkim djelatnostima. Koautor je partizanske drame „Kafanski stratezi“, u kojoj igra lik Mujage. Osnivač je i prvi urednik armijskog mjesečnika „Front“. Sudjeluje u osnivanju „Oslobođenja“, „Fronta slobode“, „Bosna filma“ i Škole primjenjenih umjetnosti, gdje kraće vrijeme radi i kao profesor. U tom periodu ga okupira tematika iz Narodno-oslobodilačke borbe (NOB-a). Kao jedan od predstavnika Jugoslavije, 1950. izlaže na XXV bijenalu u Veneciji.

Nakon što je dobio dvije savezne nagrade za slikarstvo i dobru kritiku na venecijanskom bijenalu za sliku „Prelaz preko Neretve“, dobija i narudžbu za četiri slike velikog formata za Dom armije u Sarajevu. Tada donosi odluku da postane slobodni umjetnik kako bi se više posvetio slikanju velikih kompozicija sa ratnom tematikom. Nakon završene prve slike „Ustanak“, zbog nedostatka radnog prostora, iz Sarajeva prelazi u Tuzlu. U Tuzli završava „Prelaz preko Neretve“ i počinje treću sliku za Dom Armije - „U slavu borca Sutjeske“. Ponovo se vraća u Sarajevo, gdje počinje rad na pripremi za freske unutar spomenika na Šehitlucima. Kako ne uspijeva dobiti obećani atelje, vraća se u Tuzlu, gdje završava treću od četri slike za Dom armije.

Tokom šezdesetih godina najzad uspijeva realizirati gradnju ateljea u Tuzli, i tamo završava četvrtu sliku „Oslobođenje Jajca“, koju će poslije napraviti i u većoj varijanti za vilu Pantovčak u Zagrebu. Za svoj stvaralački rad Ismet je nagrađen sa više republičkih nagrada. Dobitnik je AVNOJ-ske nagrade, kao i niza ostalih nagrada i priznanja. Povodom stogodišnjice Lenjinovog rođenja u SSSR-u mu je dodijeljena Lenjinova medalja. Bio je dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kao i redovni član Akademije znanosti i umjetnosti BiH. Nosilac je spomenice NOB-a, ordena za hrabrost i brojnih drugih državnih priznanja.

U njegovu čast, jedna ulica na Novom Beogradu dobila je ime po njemu.

Veliki Ismet Mujezinović umro je u Tuzli, 7. januara 1984. godine.

(SB)

loading...

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...