PROFESOR VAHIDIN PRELJEVIĆ ZA "SB": "Peter Handke zloupotrebljava i izdaje književnost"

U utorak, 10. decembra, održat će se svečanost dodjele Nobelove nagrade u Stockholmu u Švedskoj, kao uspomena na datum smrti Alfreda Nobela. Ove godine odluka Nobelovog komiteta da nagradu za književnost dodijeli austrijskom piscu Peteru Handkeu uzburkala je duhove širom Evrope. Gotovo da nema medija koji nije dao svoj doprinos ovoj aferi na kulturnoj sceni Evrope. Tim povodom razgovarali smo sa prof. dr. Vahidinom Preljevićem, vrsnim germanistom i dugogodišnjim istraživačem lika i djela Petera Handkea.

  • Kultura

  • 07. Dec. 2019  07. Dec. 2019

  • 0

- Nakon odluke Nobelovog komiteta temeljito ste pristupili razotkrivanju svih kontroverzi oko ličnosti Petera Handkea. Kako ste doživljavali cijeli taj rad? Kao profesionalni, kao patriotski ili kao etički zadatak?

-Kao profesionalni u prvom redu, mada on sigurno ima i jak etički poriv. Mislim da je to u tom slučaju svakako neodvojivo. Smatrao sam se pozvanim jer sam ipak germanista, koji je Handkea čitao još kao student, još i prije kontroverze koja je potom uslijedila objavljivanjem Zimskog putovanja u januaru 1996.godine. Tada sam studirao u Njemačkoj, neposredno prije toga završivši svoj prvi ozbiljniji seminarski rad, upravo o Handkeu odnosno o njegovom pozorišnom komadu Kaspar. Iskreno, još se živo sjećam trenutka kad sam otvorio Süddeutsche Zeitung i počeo čitati taj tekst. Bilo je to veliko razočarenje za mene, jer Handkeovo književno djelo iz sedamdesetih godina – za razliku od mnogih kolega -  jako cijenim. Naravno, osjećao sam se i pozvanim stoga što pripadam generaciji koja je doživjela sve ono o čemu Handke – kako bi rekao Saša Stanišić – ne govori.

- Koji je vaš ukupni utisak, da li je Komitet nagradio Handkea iz neznanja, naivne vjere o razlici Handkeove književnosti i političkog angažmana, ili su pak to učinili sa svjesnom namjerom?

-Više ne znam šta da mislim. Poznato je da je sastav Komiteta potpuno gotovo potpuno promijenjen zbog seksualnog skandala od prošle godine, te da su tu došli neki novi ljudi, kojima očito novija historija Evrope, pogotovo Balkana nije dovoljno poznata. Moguće je i to da su procijenili da Handkeov diskurs o ratovima u ovom kraju svijeta nije dovoljno problematičan da ugrozi njegovu reputaciju kao književnika. U tome bi se – ako je tako – dao prepoznati stanoviti rasizam prema Balkanu i Bosni i Hercegovini posebno. Što debata duže traje, ispostavlja se i to da su članovi Komiteta povjerovali nekim autorima, odnosno interpretatorima Handkea, koji su Handkeove knjige o Jugoslaviji branili pozivajući se na raznorazne teorije zavjere o tome da su zapadni mediji manipulirali sliku o ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Ti autori, kao što su Thomas Deichmann, Kurt Gritsch ili Lothar Struck, naročito Deichmann, pripadaju krugu bivših ljevičara koji su se prestrojili udesno i koji zastupaju izrazito antievropske i antizapadne stavove. Na takve interpretatore se pozivaju i članovi Nobelovog komiteta, što je skandal po sebi. O tome je nedavno pisao i Peter Maass.

- Slavoj Žižek, dugogodišnji kritičar Handkea, podsjetio je javnost da je i sam Handke 2014. godine pozvao na ukidanje Nobelove nagrade sa argumentom da je ta nagrada predstavlja “lažnu kanonizaciju” literature jer se dodjeljuje zbog političkih, a ne književnih kriterija. Možemo li reći da je sada Handke "kanoniziran", ne kao književnik, već kao politički apologeta zločinaca i da je time najveći gubitnik afere?

-On je više puta pozivao na ukidanje Nobelove nagrade. Jednom je u intervjuu Politici doslovno poručio Švedskoj akademiji: „neka me zaborave“. Naravno, on je očito izrazito sujetan čovjek, i nakon što je objavljeno da je on ovogodišnji laureat, poručio je da se sad osjeća „očišćen od svih optužbi“. Što se tiče kanonizacije, treba reći da je Handkeovo djelo sedamdesetih godina i prije Nobelove nagrade bilo kanonizirano, barem u njemačkom govornom području. A sa Nobelovom nagradom upravo se pojavljuje opasnost da budu kanonizirane i legitimirane i one knjige koje relativiziraju zločine, iskazuju simpatiju prema diktatoru Miloševiću, te proturaju jednu lažnu i fatalnu sliku Balkana i novije historije. Samo jedan primjer: njegova slika Srbije je slika jedne zaostale, anticivilizacijske zemlje, koju on proglašava jedinom istinskom Evropom. On samo takvu Srbiju prihvata. On nije imao ništa protiv da mu nagrade uručuju notorni likovi poput Rajka Petrova Noge ili Gojka Đoge, ali mu smeta, recimo, Bora Ćosić. Primijetili ste sigurno koliki je otpor u liberalnom intelektualnom miljeu u Srbiji ovogodišnjoj Nobelovoj nagradi: oni znaju da ih je Handke kao taoca zarobio u svoju predstavu o njima. Teofil Pančić ga je jednom zbog toga čak nazvao „parazitom srpske nesreće“.

- Da li je Handke prihvatanjem Nobelove nagrade i svojim revizionističkim političkim programom definitivno pokvario svoj (neo)avangardni imidž koji je godinama gajio?

       Pokvario ga je još i prije toga. Možda to i nije bio pravi avangardizam. Handke je otpočetka očito bio sklon mistificiranju autora kao pjesnika-proroka, koji vidi bolje i dalje od ostalih. Takav stav je ipak više karakterističan za neke ranije epohe. Ova njegova pozicija je eskalirala osamdesetih godina, da bi svoj vrhunac dosegla u angažmanu na Balkanu. On sebe tu inscenira kao profetskog subjekta koji svojim, „alternativnim činjenicama“, da upotrijebim ovu sintagmu iz novodesničarskog registra, dovodi u pitanje navodno manipulirane medijske istine. Isti će postupak primijeniti i u slučaju relativiziranja sudski ovjerenih činjenica iz presuda u Den Haagu.

- Određeni autori su nagrađivanje Handkea nastojali povezati sa orijentalističkim i islamofobnim diskursom. Koliko je to utemeljena tvrdnja i koliko je uopće Handkeovo književno djelo, drame, romani, zaraženi njegovim političkim programom i tim balkanističkim opštim mjestima?

      Za orijentalistički diskurs kod Handkea definitivno postoji utemeljenje, naročito ako ga proširimo na diskurs o „imaginarnom Balkanu“ kao njegovu inačicu, koji je svojevremeno analizirala Maria Todorova. Njegovo idealiziranje izopćene Srbije, poetiziranje bijede, švercovane robe, u scenama iz Zimskog putovanja, svakako je paradigmatično. Kao, recimo, i njegova dosjetka da ćemo možda za pedesetak godina pripadnike bosansko-srpske vojske koja je opsjedala Sarajevo zvati „Indijancima“. Zapravo, on na cijeli jedan narod projicira figuru plemenitog divljaka, poznatog kao motiv u znanstvenom istraživanju stereotipa. Slično to radi u drugom pravcu, samo s drugačijim predznakom, kad govori o Bošnjacima, Hrvatima, Albancima, onda je to uvijek negativna semantika. Ali je ključ da on u svojoj radikalnoj formi etnocentričnog diskursa lijepi kolektivna obilježja cijelim narodima. Ima još jedna zanimljiva stvar: on za Bošnjake, koji po njemu i nisu narod, još u tom prvom tekstu koristi njemački izraz „Muselman“, umjesto uobičajenog njemačkog „Moslem“ ili „Muslime“, očito aludirajući na jedno drugo značenje koje je ovaj izraz dobio u Drugom svjetskom ratu, a kojim su se u nacističkim koncentracionim logorima posprdno nazivali ljudi koji su već bili na samrti, toliko izgladnjeli i oronuli da su jedva mogli hodati. O tome su pisali Primo Levi, a čitao sam i jedan esej Slavoja Žižeka o tome. Korištenje ovog izraza, na posprdan način, u kontekstu opkoljenog Sarajeva, logoraša iz Keraterma ili Omarske, Srebrenice, cinična je perverzija.

- U članku za Oslobođenje ste rekli da su debate oko nagrađivanja Handkea ujedno i debate o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Čiji je glas jači trenutno u međunarodnoj javnosti, u tom kontekstu: onih koji podržavaju Handkea ili onih koji ga kritikuju?

      Mislim da je jači glas kritičara. Nakon što im je ponestalo argumenata, Handkeovi branitelji, izuzimajući one već spomenute radikalne revizioniste, povukli su se na tezu o radikalnom razdvajanju autora i djela. Na tom stanovištu je trenutno i Švedska akademija. Međutim, upravo ta teza je na klimavim nogama, jer prvo: Handke i sam tu granicu poništava, a drugo i važnije: nije toliko u ovom kontekstu bitan njegov privatni život, koji nikoga ne zanima, već ono što je pisao ili govorio. Dakle, njegovo javno djelovanje. On četvrt stoljeća godina kontinuirano komentira događanja u bivšoj Jugoslaviji. To je, naravno, dio njegovog djela. Moram dodati i ovo: upravo u putopisima Zimsko putovanje i Ljetni dodatak zimskom putovanju, ili u knjigama Oko Velikog tribunala ili Tablas de Daimiel kao faktualnim tekstovima Handke koristi književna sredstva da bi negirao zločine ili se izrugivao žrtvama. Upravo zbog toga on čini najveći grijeh koji književnik može počiniti: on zloupotrebljava i, konačno, izdaje književnost.

- Kako je u njemačkoj javnosti i među kritičarima recipiran govor Saše Stanišića na dodjeli Njemačke nagrade za knjigu godine, u kojem se osvrnuo na Handkeov angažman u kontekstu ratova na Balkanu 90-tih?

       Saša Stanišić je sjajan njemački pisac bosanskog porijekla koji je već u prvom romanu  pokazao kako se autobiografski utemeljena, doživljena historija može ispričati uz distancu prema samom sebi, i uz visoku razinu autoironične refleksije. Sličnu intenciju, premda uz drugačije književne postupke, Stanišić slijedi i u svom novom romanu, za koji je dobio nagradu. Zašto ovo govorim: zato što njegov govor povodom primanja nagrade u Frankfurtu nije tek reakcija na Handkea kao povijesnog falsifikatora, autora koji je propagandistički iskrivljavao povijesne činjenice koje su izravno pogađale Stanišića i njegovu porodicu, izbjeglu iz Višegrada. To je jedna bitna, ali nije jedina dimenzija. Riječ je i o dva različita koncepta književnosti i dva razumijevanja identiteta. Handke čezne za čvrstim osloncem, utvrđenom semantikom, imaginirajući neko svoje neprikosnoveno Ja u koje nema sumnje. Otuda i Handkeove simpatije za nacionalizam. Stanišić pak zna da je svako Ja puno pitanja i neizvjesnosti. Drugim riječima: Handke posljednjih tridesetak godina sebe doživljava kao svećenika, Stanišić je naprosto književnik i dijete svog vremena. I da: njegov govor je već postao antologijski i znatno je doprinio rasplamsavanju debate o opravdanosti dodjele Nobelove nagrade.
 

- Prema Vašem uvidu, koja perspektiva odnosi prevlast među kritičarima i novinarima na prostoru njemačkog jezika, ona koja pravda ili koja osporava Handkeov balkanski angažman, pogotovo u kontekstu Nobelove nagrade? Koliko je među njemačkim intelektualcima uopšte jak taj revizionistički talas kad je u pitanju rat u BiH?

       Djelimično sam već odgovorio na to pitanje. Većina njegovih advokata nastoji zanemariti taj dio njegovog djela. Oni koji još i podržavaju njegov politički angažman na Balkanu jesu malena, ali veoma glasna skupina ideološki ostrašćenih publicista i blogera, koji ne objavljuju u velikim medijima. Mislim da se stoga ne može govoriti o “revizionističkom talasu”. Nobelova nagrada je takvima sigurno dala krila, ali je upravo i smisao angažmana Handkeovih kritičara u tome da ne dozvole da ti ideolozi nametnu svoj narativ. To je borba, i ona još traje.

- Austrijski predsjednik je čestitao Handkeu. Učinila je to i Austrijska ambasada u Sarajevu. S obzirom na veliki značaj Austrije za BiH, koja je pozicija Handkea u Austriji, da li je on u svojoj domovini već neupitni mainstream?

       Pa dobro, političari i diplomate su čestitali po nekoj inerciji, jer je ipak njihov državljanin dobio Nobelovu nagradu za književnost. Nakon što su vidjeli kontroverzne reakcije kulturne javnosti, nisu se više oglašavali. Pozicija Handkea u Austriji nije neupitna, upravo zbog njegovog političkog angažmana. Naravno, postoje književni kritičari, pa i kolege germanisti, koji često nekritički i neprofesionalno, oko svog autora grade neku vrstu kulta ličnosti, pa ponekad stječem dojam da je riječ o nekakvoj paraknjiževnoj sekti, s prorokom u središtu, apostolima i svećenicima koji čuvaju sveto pismo. Ipak, postoje i jaki austrijski mediji, naročito liberalne orijentacije, koji objavljuju kritičke tekstove o Handkeu i čije redakcije imaju, u najmanju ruku, ambivalentan stav o ovogodišnjoj Nobelovoj nagradi. U Njemačkoj pak situacija je još diferenciranija. Gotovo sve velike njemačke novine, njemački državni radio, državna televizija redovno objavljuju veoma kritičke priloge. Nedavno je tim TTT-a, najgledanije emisije za kulturu na njemačkoj televiziji, tim povodom boravio u Sarajevu i snimio izuzetno dobar prilog o sarajevskim reakcijama na Nobelovu nagradu. Jako je bitno da se čuje i glas ljudi odavde, a ne samo da se u kolonijalističkom maniru govori o ovoj zemlji.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...