MILJENKO JERGOVIĆ: Uloga Mehmedage Pruščanina u vukovarskim komemorativima

Nije najveći problem ni u tome što se za prigodnu parolu krivotvori stih iz pjesme Antuna Šoljana, nego je najveći problem taj što se sama pjesma čita na tragično pogrešan način

  • Kultura

  • 15. Dec. 2019  15. Dec. 2019

  • 0

Svakoga studenog, za vrijeme trajanja vukovarskih komemorativnih svečanosti, kada se na pročeljima Lisinskog, Gradskog poglavarstva i nekih okolnih zgrada izvjese prigodne parole, meni na um padne Mehmed aga Pruščanin, bosanski i turski graničar iz 18. stoljeća, koji je u teška doba opadanja carstva čuvao kod Duvna granice prema vascijelom kršćanluku. 

I dok se tako zlopatio nakraj civiliziranog i uljuđenog svijeta, koji je iz njegove perspektive, te iz perspektiva njegove kulture završavao tu na krajnjoj tački Istoka a na pragu Zapada, daleko i od ljudskih i od Božjih očiju, Mehmedaga je od svoga jada i zora, duhovit i darovit kakvim ga je Bog stvorio, ispisao predstavku, da ne kažemo memorandum, bezbeli u stihovima, jer je civiliziran čovjek u ta doba sve doista važno izricao u stihovima, u kojoj, kobajagi od svojih nadređenih traži da ga pod hitno vrate kući, jer mu tu gdje jest ništa ne valja. Dobro je njemu jasno da od njegove molbe neće biti ništa, uostalom on je niti ne šalje, jer kad bi je takvu poslao u Stambol ili veziru u Travnik, za glavu bi ga po hitnom postupku skratili. Nego je on svoj arzuhal - kako se jezikom njegova svijeta naziva predstavka - napisao od muke, a zabave radi, tako da olakša i donekle razvedri one oko sebe, koji istu nevolju s Mehmedagom dijele.

Pa ovako pjeva i zapijeva: “Stjeraše nas u Duvno/ Kano konje u guvno,/ Neka znate ufano:/ Pogibosmo, gospodo!” I kuka: “Teska je ovo krajina/ I krvava haljina,/ Ali nas je malina/ Neka znate, gospodo!” Pa dokukava i tanači razloge i razmjere graničarske čamotinje: “Ni čaršije ni hana,/ A nestade duhana,/ Već pijemo smrdana,/ Razumite, gospodo!” A onda bogami od jada i prijeti: “Jamite nas iz Duvna,/ Jer će biti buna,/ Da je blizu Una,/ Da skočimo, gospodo!/// Nije nami do smiha,/ Nesta nam iz miha,/ Sve lijepo izdiha,/ Pomrijesmo, gospodo!/// A vama je do smiha,/ Nama duša izdiha,/ Pazite se griha,/ Umrićete, gospodo!/// Ovo tuga govori,/ Jer nam veče dogori,/ Niti kopaj ni ori,/ Otkud ćemo, gospodo?”

Pjesnički tekst Mehmeda age Pruščanina, pisan njegovom zavičajnom bosanskom ikavicom i arapskim pismom, srećom je sačuvan, premda se dugo nije znalo čiji je. Tek je Derviš Korkut, čuveni sarajevski bibliotekar i orijentolog, u naša doba potvrdio Pruščaninovo autorstvo “Duvanjskog arzuhala”.

Inače, od vremena kada su se u nas u krvi i ognjici porađale nacije ušlo je u običaj da se bosanska alhamijado književnost, pisana narodnim jezikom, pismom arebicom, u zagrebačkim akademskim krugovima atribuira kao hrvatska alhamijado književnost, pa će se, recimo, tako i po toj logici “Duvanjski arzuhal” naći i u knjizi “Mila si nam ti jedina: hrvatsko rodoljubivo pjesništvo od Baščanske ploče do danas”, veleuglednih sastavljača Stjepana Damjanovića, Vinka Brešića i Josipa Bratulića.

Bilo bi to sasvim u redu, razlike između naših kultura nisu očite, fluidne su, nikad sasvim jasno i tvrdo iscrtane, kao što su i naši identiteti nesigurni, polikromni, dvojni, trojni, ali zašto onda naši akademci i akademici, skupa s ministarstvima kulture i vanjskih poslova, a ponekad i s ministarstvom obrane, dobivaju uzastopne histerične napadaje kada se neki Srbin ili Srpkinja odvaže dubrovačku književnost smatrati i srpskom književnom baštinom?

Pogotovu što su nacionalistički argumenti za hrvatstvo alhamijado književnosti identični nacionalističkim argumentima za srpstvo dubrovačke književnosti. A nenacionalističko pozivanje na širinu vlastite tradicije, koja doista može podrazumijevati i dijelove, ili čak i cjelokupne tradicije, drugih zajednica i kultura, podrazumijeva i svijest o mogućoj širini njihovih tradicija. Što bi onda logično značilo da je alhamijado književnost hrvatska u onoj mjeri u kojoj su se Hrvati njome bavili kao svojom, kao što je i dubrovačka književnost srpska onoliko koliko su se Srbi njome bavili kao svojom. A što je bosansko? Sve što je iz Bosne izvrlo, a toga, vjerujte, nije malo, nego ga je toliko da se rasulo po cijelom svijetu.

U svakom slučaju, bosanska alhamijado književnost više pripada Antunu Šoljanu, nego ijednom suvremenom bosanskom piscu. On je, naime, napisao genijalni palimpsest po “Duvanjskom arzuhalu”, koji glasi ovako:

Vukovarski arzuhal

Miroljubiv čovjek sam,

a pomalo već i star,

al’ vam velim, gospodo,

platit ćete Vukovar.

Satrli ste cijeli grad,

napravili grdan kvar,

stog vam kažem gospodo,

platit ćete Vukovar.

Da u mojoj kući gost

hoće biti gospodar -

ne ide to, gospodo,

platit ćete Vukovar.

Što ste htjeli, zlo ste htjeli,

i bit neće nikadar -

zapamtite gospodo,

platit ćete Vukovar.

Dugo će još Dunav teći

platit će se svaka stvar -

ja vam jamčim, gospodo,

platit ćete Vukovar.

Ova je pjesma prvi put objavljena u zagrebačkim dnevnim novinama koje više ne postoje (ukinuli su ih, neka se pamti, ministar financija u lijevo-liberalnoj hrvatskoj Vladi Slavko Linić i ministrica kulture Andrea Zlatar), u neka drukčija doba od ovih u kojima živimo. Emocija kojom je tad zračio “Vukovarski arzuhal” s emocijom današnjih prigodnih plakata, na kojima se nekad doslovno, a nekad u preradbi i krivotvorini, crnim slovima na bijelom platnu ispisuje Šoljanova inkantacija po Pruščaninovom urneku, nema baš nikakve veze.

Šoljana se krivotvori i lažno predstavlja, jer tako želi politika. Njegova se pjesma svodi na prijetnju, za koju nije jasno kome je upućena. Možda onima koji su srušili Vukovar? Možda Srbima? Ili onima koji će biti primijećeni u okolici Lisinskog, a nekoga, svejedno koga, po bilo kojoj osnovi podsjete na Srbe?

Što god da je, Šoljan nije prijetio. Jer da jest, samom bi sebi, pišući “Vukovarski arzuhal”, bio smiješan. Jer se Pruščaninova “od jada prijetnja” ne može pretvoriti u ono što bi Šoljanovi krivotvoritelji danas htjeli. Pjesnik je, slijedeći matricu svoga prethodnika, poštovao njegovu emociju, pošto drukčije ne bi ni imalo smisla, i u svom je vremenu, o svom jadu, napisao svoj arzuhal, koji je trebao ponijeti i prenijeti sve ono što je bila konotacija Pruščaninova arzuhala.

U čemu se od jada prijetnja razlikuje od prijetnje? Kada prijetimo, eto na primjer Srbima u Zagrebu ili u Hrvatskoj, ili kad od njih tražimo da nešto plate, prijetimo višestruko slabijima i nemoćnijima. Pruščanin i Šoljan od jada su prijetili jačima. Jedan se pozivao na svoje graničarske supatnike, a drugi čak niti na njih, nego je sasvim sam, kao miroljubiv, ali već pomalo i star, prijetio moćnoj i mračnoj, zloj sili koja je Vukovaru učinila grdan kvar. Čime joj je prijetio? Svojim pamćenjem, svojom rimom, ritmom i melodijom, svojim arzuhalom, protiv čijih se argumenata ne može, jer oni, i u Pruščaninovom i u Šoljanovom slučaju, imaju ubitačnu i nepobjedivu snagu rugalice, humora, ironije, cinizma, snagu sličnu onoj snazi koja živi u songovima Bertolta Brechta ili Predraga Lucića.

A sve se to obrće i premeće u svoju suprotnost kada Šoljanov stih kao vlastitu parolu ponesu oni koji ništa ne razumiju, a za Mehmedagu i “Duvanjski arzuhal” nisu ni čuli. I što je najgore i najcrnje, ni iz jednog se OOUR-a zagrebačkog Filozofskog fakulteta, gdje izučavaju i Šoljana i Pruščanina, odakle svojim celomudrenim argumentima dokazuju hrvatstvo alhamijado književnosti, nije u ovih skoro trideset godina čuo glas prosvjeda protiv zloupotrebe jedne doista važne hrvatske pjesme. Premda od književnosti žive, oni ne osjećaju potrebu da je brane.

Posluživši se Pruščaninovom formom, te njegovom melodijom i ritmom, Šoljan je preuzeo i njegov zaziv i adresat za predstavku. Razumite, gospodo; umrićete, gospodo; zapamtite, gospodo; ja vam jamčim, gospodo. I najednom se tako, nekim čudom, do danas neobjašnjenim, tokom dva i pol stoljeća, koliko Mehmedagu dijeli od Antuna, dogodilo da riječ gospoda nije baš nimalo promijenila svoje značenje, nego je ostala gdje je bila i u osamnaestom stoljeću, premda su perspektive njih dvojice sastavljača predstavki i memoranduma svojih očaja najrazličitije što mogu biti.

Na jednoj strani je Mehmed aga Pruščanin, stanovnik tajnovitoga, alimskoga i učenjačkog gradića Prusca, čija civilizacija prestaje tamo gdje počinje Zapad, a na drugoj strani je Antun Šoljan, zagovornik grada Vukovara, čija civilizacija prestaje tamo gdje počinje Istok. Obojica su graničari i obojici veći jad zadaju njihovi, nego oni s druge strane granice.

Najgore je, pak, slušati zagrebačke glumce i glumice kad glasa punog tronuća recitiraju “Vukovarski arzuhal”. Slušatelja tad zatravi sram, proguta ga u jednom zalogaju, kao lav. Ne znaju što čitaju. Misle, pjesma je to patriotskog patosa i osvetničkog gnjeva, pa zvuče kao uvrijeđeni pekinezeri pri susretu s uključenim usisivačem za prašinu. A da bi znali što čitaju, evo im besplatnog i dragocjenog savjeta: najprije neka pročitaju “Duvanjski arzuhal”, i zatim, istim tonom, u istoj emociji, Vukovarski. To će onda biti tačno, dostojno Šoljana i njegove pjesme. Time i Vukovara.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...