Na teritoriju Osmanskog Carstva organizirali su više terorističkih akcija, a upravo pod njihovim pritiskom Srbija je ušla u dva Balkanska rata (1912. – 1913.) u kojima je izvojevala pobjedu i teritorijalno se proširila.

Srpski oficiri, koji su 1903. godine ubili kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu, 9. maja 1911. godine osnovali su tajnu organizaciju „Ujedinjenje ili smrt“. Glavni organizator bio je pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, a skupina je u povijesti ostala poznata kao „Crna ruka“.

Na pečatu organizacije bila je prikazana ruka koja drži razvijenu zastavu s mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima, nož, bomba, bočica s otrovom i natpis “Ujedinjenje ili smrt”.

Iako je bila tajna, grupa je imala prešutnu potporu srpskih vlasti, naročito u krugu oko prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića.

Kako je tadašnji kralj Petar Karađorđević Apisu i društvu oko njega dugovao dolazak na prijestolje, osigurao im je mjesta na dvoru i u kraljevskoj gardi. Također, imali su odlučujući utjecaj u premještanju, unapređivanju i umirovljenju oficira.

„Crna ruka“ u suštini je bila teroristička i militaristička organizacija, a glavni cilj bio joj je ujedinjenje Srba u jednu državu. Kako stoji u njihovom programu, taj cilj mogao se postići jedino revolucionarnom borbom protiv Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva.

Još prije osnivanja organizacije skupina oficira predvođenih Apisom ubacivala je operativce na jug Srbije i u Makedoniju koji su tada bili pod osmanskom vlašću. Također, razvili su mrežu doušnika u Austro-Ugarskoj i uspostavili blisku suradnju s revolucionarnom organizacijom Mlada Bosna.

„Crna ruka“ djelovala je i na potkopavanju Crne Gore, no atentatori i ustanici te organizacije tamo su spriječeni hapšenjima, suđenjima i strijeljanjima. Djelovanjem na teritoriju Osmanskog Carstva organizirali su više terorističkih akcija, a upravo pod njihovim pritiskom Srbija je ušla u dva Balkanska rata (1912.-1913.) u kojima je izvojevala pobjedu i teritorijalno se proširila.

Članovi „Crne ruke“ čak su pokušali ubiti i grčkog kralja koji je bio pronjemački orijentiran.

Apis i njegovi saučesnici odgovorni su i za atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu, jer su ubojice iz Mlade Bosne naoružali i prebacili na teritorij BiH. Cilj im je bio gurnuti Austro-Ugarsku u rat u kojem su očekivali pobjedu uz potporu Rusije, Francuske i Velike Britanije. Ipak, stvari su krenule drugim tokom te je srpska vojska poražena od združenih austro-ugarskih i njemačkih snaga, pa se morala povlačiti prema jugu.

Nakon što se srpska vojska s kraljem, prijestolonasljednikom i političkim vodstvom, povukla na otok Krf, dolazi do preokreta. Naime, princ Aleksandar i predsjednik vlade Nikola Pašić uvidjeli su opasnost od sve veće moći „Crne ruke“, te su je odlučili neutralizirati. Godine 1917. organizirano je namješteno suđenje, u povijesti poznato kao Solunski proces, nakon kojeg su Apis i dvojica njegovih najbližih suradnika osuđena na smrt strijeljanjem. Ostalim urotnicima određene su zatvorske kazne.

Apis, Malobabić i Vulović strijeljani su 26. juna 1917. godine, a organizacija "Ujedinjenje ili smrt" zvanično je tada prestala postojati iako priča o njenom obnavljanju i djelovanju seže do događaja u novijoj srpskoj povijesti.

Na obnovljenom sudskom procesu, poslije Drugog svjetskog rata, 1953. godine u Beogradu, Dragutin Dimitrijević Apis je rehabilitiran.

Povijesna je činjenica da je ideologija i djelovanje „Crne ruke“ imala odlučan utjecaj na razvoj srpskog šovinizma i kasnijeg četničkog pokreta te ideje o Velikoj Srbiji, uz poznati slogan: “Svi Srbi u jednoj državi”.

(SB)