Za portal “Buka” ste nedavno istakli da se “opozicionari u Republici Srpskoj, posebno oni najglasniji, sa polja ekonomije i borbe protiv korupcije, sve češće prebacuju na nacionalne teme”. Ti najglasniji su ujedno i “mlade nade” opozicije, dok je u polju ekonomije najaktivniji bio dugogodišnji političar Mirko Šarović. Da li je to možda namjerno urađeno i kakvu poruku tom “raspodjelom” šalje opozicija građanima?

Ovdje postoji teza koju zastupaju mnogi posmatrači politčkih prilika da opozicija mora iskazivati svoj patriotizam i bildati nacionalne mišiće, jer samo na taj način može pratiti politički dominantan kurs u Republici Srpskoj. Donekle su pobornici ove teze u pravu, jer ako se ne prikažete dovoljno zagriženim borcem za Republiku Srpsku uzalud vam svi odlični ekonomski programi i vizije. U biti se izbori i ne dobijaju na programima, izaberete lako zapaljivu misao na koju će se sljedbenici zalijepiti i završili ste posao. Međutim, mislim da je to pogrešan pristup, posebno ako se uzme u obzir veliki broj onih koji na izbore ne izlaze. Te ljude se treba mobilizati sasvim sigurno na potpuno drugačijoj retorici. Nacionalni naboj u političkom  prostoru odavno je osvojen i njime se suvereno vlada od strane vladajućih partija u entitetu. Koliko god se opozicija busala u nacionalna prsa, ona taj prostor ne može preuzeti. Opozicija je nudila na izborima 2014. godine borbu protiv korupcije i kriminala, rekla bih prilično naivno, jer oni ne mogu procesuirati i presuđivati, a kad su rezultati izostali, u dijelu građana se stvorio utisak da su svi političari isti i da uglavnom iza njih ostaju prazna obećanja. Sasvim je sigurno da mlade nade iz opozicije namjerno izraženije iskazuju svoj nacionalni stav i osjećanja, da bi dijelom skinuli oreol izdajnika koji ih prati, a dijelom jer smatraju da bi to mogao biti trend i u kampanji za lokalne izbore. Možda bi više trebalo riskirati u smislu tematiziranja onog što život znači u jednoj lokalnoj sredini. Opoziciji nedostaje hrabrosti da preuzme taj rizik.

Sa druge strane Milorad Dodik mnogo truda ulaže u stavljanje koalicionih partnera pod potpunu kontrolu njemu odanih ljudi. Da li se ti politički manevri mogu dovoditi u vezu sa njegovim mogućim strahom o ove “podmlađene opozicije”?

Ono što je vidljivo na političkoj sceni u RS-u je da vladajuće prilično iritira djelovanje i aktivnost mladih opozicionara. Oni im idu na živce do te mjere da ih fizički napadaju, čemu smo svjedočili prilikom udara ministra unutrašnjih poslova na obraz Draška Stanivukovića.  Ovi mladi ljudi komuniciraju politiku na sasvim drugačiji način od onog na koji smo navikli sa starom plejadom političara. Dijelom su zbunjeni i misle da samo čvrstom rukom mogu tu neobuzdanu mladež dovesti u red. Primijeti se da im djelovanje mladih opozicionara stvara nervozu, jer ih ne drže pod kontrolom na način na koji drže neke od starijih političara što iz reda vladajućih što iz dijela opozicije. Dakle, nije im svejedno.

Mladen Ivanić je nedavno rekao da su novi ministri iz Republike Srpske “druga liga”? Kako biste Vi ocijenili novi saziv?

Ja sam navikla da ništa ne očekujem od brojnih saziva na različitim nivoima. Uvijek sam skeptična prema velikim riječima, jer njih uglavnom prate tanka djela. U ovoj fazi vidimo da se mnogo trguje oko pozicija, prihvatljiva su neka imena, na koja se do jučer gledalo s gađenjem. Trgovina na koju smo navikli, a koja nikad nije bila otvorenija i direktnija malo zateže i koči proces, i kvari političku idilu.

Poražavajuće je da se pojedina mjesta popunjavaju ljudima iz rodbinskih krugova, ljudima koji imaju presude za određena djela, a mi sve to smatramo normalnim i prihvatljivim, jer je dio političkog džentlmenskog sporazuma. Aplauz koji očekuju od mene nemaju, iz prostog razloga što smo kao građani bili taoci njihovog dogovaranja, pregovaranja i lažnog optimizma decenijama, što nas je dovelo u red 20 najsiromašnjih zemalja svijeta. To su rezultati o kojima malo ko govori.

U ponedjeljak je obilježeno simboličnih 666 dana od ubistva Davida Dragičevića. Da li je iluzorno očekivati da će sud i policija RS-a nešto više učiniti na tom polju nakon skoro dvije godine od ubistva?

Ovaj slučaj je razgolitio stvarnost u Republici Srpskoj - pokazao je kako su građani gubili povjerenje u institucije sistema, kako smo daleko od pravne države, kako postoje privilegovani prema kojima se ove institucije odnose sa strahopoštovanjem, I oni koji se batinaju ukoliko traže svoja prava, ili makar istinu. Tako da je, zapravo, velika iluzija vjerovati da će ovakve institucije riješiti ubistvo ovog mladića. Ali, kao što bi rekao Milan Tegeltija, to je stvar percepcije.

Mnogi smatraju da će velikog utjecaja na naredne izborne rezultate i podršku među biračima imati odgovor iz Brisela na “Program reformi”. Smatrate li prenaglašenim to pitanje i da li je realno očekivati značajniji pad podrške SNSD-u u slučaju da navedeni dokument u NATO-u bude razumijevan jednako kao i ANP?

Oko ovog pitanja će se sasvim sigurno lomiti politička koplja u Republici Srpskoj. Očekivano je da je riječ o temi koja je podigla i podizat će političku temperaturu. Opozicija ovdje vidi priliku da Milorada Dodika udara njegovim oružjem, i nije za zanemariti da, u slučaju da Program reformi bude prihvaćen kao ANP, SNSD ostane bez dijela glasova nacionalno i patriotski usmjerenih glasača. Ne smijemo zaboraviti da dobar dio glasača glasa po inerciji i da su mu čak i na lokalnim izborima prioriteti etnički.

Otuda i zaokret u politici SNSD-a, nisu prioritet političke teme koje potiču emocije, već se veliča investicijski ciklus i ekonomski preporod. Znači, i u SNSD-u su svjesni bila javnosti i „štete“ koju bi mogli imati od prihvatanja Programa reformi, pa blagovremeno čine zaokret u pravcu ekonomskog populizma. Koliko taj zaokret može donijeti profita vladajućima koji su suvereno vladali ekonomskim i socijalnim prostorom, te uvjeriti sve više rezignirane građane sa odškrinutim vratima ka Zapadu, da će im napokon nakon decenijskih muka, procvjetati ruže, ostaje da vidimo.

Veliki broj reakcija izazvao je Zakon o uzurpacijama i dobrovoljačkim kompetencijama. Zašto je vlasti u RS u trenutnim okolnostima bilo potrebno donošenje takvog zakona koji predstavnici Bošnjaka a posebno Hrvata smatraju ugrožavanjem nacionalnih interesa?

Ne znam koje su bile namjere za donošenje ovog zakona u trenutnim okolnostima, ali svakako nisu časne i ugrožavaju nacionalne interese Hrvata i Bošnjaka u Republici Srpskoj i pokazuju ono što dugo prati sve vlasti ovdje – nedostatak senzibiliteta prema ne – Srbima. Dijelom se pristupilo usvajanju ovog zakona kako bi se “išlo u kost” donošenju zakona o državnoj imovini na nivou Bosne I Hercegovine.

Mislim da se ovim zakonom ugrožava ljudsko pravo na imovinu, pri čemu je nevjerovatan cinizam obrazloženje da zakon omogućava sudsku zaštitu “svakom licu koje smatra da su mu narušena određena vlasnička prava, nezavisno o nacionalnoj pripadnosti”. Kažem cinizam, a opet ću se pozvati na Milana Tegeltiju, koji izvještaj Reinharda Pribea svodi na percepciju, što u svakodnevnoj intepretaciji znači da građani u našoj zemlji bez izuzetka stanje u pravosuđu ocjenjuju katastrofalnim. Mislim da je mnogo građana, koji nisu u Republici Srpskoj, da će im promaći (vremenski i da uopšte o svemu pojma nemaju) ovaj postupak dokazivanja prava pred nadležnim sudovima, te će izgubiti nekretnine.

U praksi smo vidjeli i da je dio imovine izgubila Banjalučka biskupija. Ali u kontekstu ovog zakona meni su zanimljive dvije stvari: jedna je otvoreno pitanje zašto se politički predstavnici Hrvata mlako i gotovo nikako ne suprotstavljaju ovom procesu i proceduri (istina Klub delegata Hrvata u Vijeću naroda pokrenuo je pitanje zaštite nacionalnog interesa), ali bilo je za očekivati da HDZ BiH bude glasniji u traženju zaštite Hrvata u Republici Srpskoj. Istovremeno imamo veoma snažnu akciju političke podrške iz Republike Srpske svima koji se protive crnogorskom zakonu o slobodi vjeroispovijesti, u kojem se također problematizira pitanje prava na imovinu. Za njegovo rušenje u Crnoj Gori su većim dijelom oni vlastodršci koji u svom zakonodavstvu isto to prave osporavaju i ruše građanima druge vjeroispovijesti i etničke pripadnosti.

(Razgovarao: S. BEGOVIĆ)