Od skromnih početaka do rasprodanih arena, koncerata na piramidama, utrkama Formule 1 ili umjetnom otoku u Abu Dhabiju, Peppersi su postali nezaobilazno mjesto rock povijesti.

Međutim, u njegovoj se knjizi ne pojavljuju sve do 375. stranice. I to bi možda bilo u redu da kompletna knjiga nema 383 stranice. Drugim riječima, Flea je proživio mnogo toga prije nego što su Peppersi, ili Tony Flow and the Miraculously Majestic Masters of Mayhem održali svoj prvi koncert, 1983. pred samo 27 posjetitelja.

"Acid for the Children" je priča o njegovu životu prije Peppersa, a to je splet priča o teškom odrastanju, čežnjom za obiteljskom sigurnošću i upoznavanja s drogama. Knjiga u kojoj nailazite na rečenice kao što su: "Anđeoski prah je kao pušenje smrti".

Michael Balzary rođen je 1962. u Melbourneu. Četiri godine kasnije, njegov otac Mick, koji je radio na carini, prihvatio je posao u australskom veleposlanstvu u Manhattanu i s obitelji preselio u predgrađe New Yorka.

Njegov se otac na novom radnom mjestu trebao zadržati samo četiri godine, ali sreću njihovih fanova, to se nije dogodilo. Otac je želio da Michael postane inženjer, ali umjesto toga, postao je jedan od najpoznatijih basista na svijetu.

"Da smo se vratili u Melbourne, vjerojatno bih se pobunio i završio svirajući za Birthday Party (prvi bend Nicka Cavea) ili nešto slično. No, velika je šansa da bih danas sjedio negdje u Australiji, pio Fosters i radio u nekoj tvornici", govori Flea.

No, njegova majka Patricia odlučila je naučiti svirati gitaru i zaljubila se u svog učitelja, Waltera Urbana. Roditelji su se razveli, otac se vratio u Australiju, a Flea i njegova sestra Karyn ostali su živjeti u New Yorku, s majkom i jazz basistom Walterom.

Početkom sedamdesetih preselili su u Los Angeles gdje je Walter počeo ganjati novu karijeru, a Flea je otkrio sve prednosti slobodnijeg odgoja: "Cijelu sam noć radio što sam god htio. Počeo sam se drogirati s 12, a Hollywood u sedamdesetima je bio divlje mjesto".

Ostajao je vani do četiri ujutro i upoznavao gomilu čudaka, ali se u isto vrijeme zaljubio i u glazbu, košarku i knjige u kojima je pronašao strukturu i sigurnost koja mu je nedostajala u ostalim dijelovima života.

Očuh je bio ovisnik i alkoholičar, sklon ispadima bijesa, ali volio ga je, a njegova umjetnička crta bila je presudna za mladog Michaela: "Sjećam se da sam ga gledao kako svira i koliko je intenzivan bio. Energično je svirao gitaru, zatvorio oči, znojio se i potpuno izgubio u glazbi. Svjesno ili ne, tjerao je demone iz sebe i patnju svog života koristio kao gorivo nečeg uistinu predivnog. Iako je uzrok mnogih trauma u mojoj obitelji, dao mi je darove koji su tako velik dio onoga što jesam".

Kod pisanja autobiografije pomogao mu je iskusni David Ritz koji je skupio iskustvo pišući priče o životima Arethe Franklin, Marvina Gayea i Raya Charlesa, ali nije pisao ovu knjigu, već samo pomogao da je Flea ne razvuče na 1200 stranica.

Godinama je odbijao napisati autobiografiju jer je smatrao da to rade arogantne rock zvijezde, ali 2015. doživio je nesreću tijekom snowboardanja i slomio ruku na pet mjesta.

No, pokazalo se da ideja da se bavi svojim životom do 1983. nije knjigu učinila ništa manje zabavnom i šokantnom. Upravo suprotno. Sve je prepuno priča o drogi, a čak je i naslovnica fotografija (pre)mladog Flea kako puši džoint na nudističkoj plaži.

"Nikada nisam posao ovisnik. Imao bih periode kada bih uzimao heroin, ali onda sam prestao i zaključio da je to odvratno i slušao Minor Threat, a onda bih ponovno počeo", govori Flea.

Slovak je od posljedica predoziranja umro 1988., a Flea se potpuno skinuo s droge do 1993. Kiedis je svoje ovisnosti, prekide, povratke drogama i nategnuti odnos s Fleaom opisao u autobiografiji "Scar Tissue", ali Flea kaže da nikada nije pročitao njegovu knjigu: "Previše smo toga dijelili. Ne želim znati što je napisao jer znam da će biti potpuno drugačije od onoga što sam mislio".

No, prijateljstvo s Kiedisom je u knjizi. Naravno, radi se o periodu prije Peppersa pa nema priče o prijateljstvu narušenom ovisnošću, ali mogu se vidjeti tragovi problema koji će se pojaviti u budućnosti: "Bio je to bolni uzorak koji se ponavljao godinama nakon svega. Meni je strašno trebala stabilna podrška, a njemu je trebala stabilnost koju donosi kontrola. Simptomatično je to za moju krhkost, moju čežnju za obiteljskom utjehom. Svjetlo ne postoji bez tame. Sjenovita strana našeg prijateljstva".

Knjiga završava najavom da će doći i drugi dio knjige, ali nije siguran hoće li je napisati ili ne.

"Postao sam opsjednut idejom o pisanju romana", priznaje.