Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović poručio je da je velikosrpski nacionalizam morao malo utihnuti nakon 2006. godine, ali nikada se nije pomirio sa crnogorskom nezavisnošću.

Velikosrpski nacionalizam i dalje sanja svoj san, da se prekomponuje Balkan, da se napravi velika Srbija, Albanija, Hrvatska, a da ostali nestanu.

- To je otprilike taj plan koji je oduvijek postojao i devedesetih godina i koji je koštao naše prostore velikog broja žrtava. Dakle, niti može biti velike Srbije, niti velike Albanije, može biti samo velike tragedije. I umjesto da su se te lekcije dobrano naučile u 90-tim, umjesto da se od toga odustalo i duboko zakopalo, kao što vidimo, nepunih 30 godina nakon toga, se vraćaju stare ideje na sto i sastavni dio tih ideja jeste velikosrpski nacionalizam koji koristeći se SPC pokušava da Crna Gora i dalje predstavlja, da utječe na njen život kao na život druge srpske države. To je nešto sa čim se ne slažemo i prema čemu pokazujemo, rekao bih, veoma nepokolebljiv i čvrst otpor i to je nešto što nikada nećemo dozvoliti da prođe u Crnoj Gori - poručio je Đukanović

Posljednja dešavanja u Crnoj Gori, uzrokovana usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, pokazala su da Srbija nema dobre odnose niti sa jednom zemljem u regionu: Sjevernom Makedonijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, a ni sa Kosovom čiju nezavisnost ne želi da prizna. Također, pokazala su da se zvanični Beograd nije, a kako stvari stoje, neće ni pomiriti sa nezavisnošću Crne Gore.

Ministar unutrašnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović nije želio komentarisati da li je BIA tražila podatke crnogorskih agencija o sinoćnjem incidentu u Podgorici, kada je Srbin pretučen jer je dizao tri prsta. Stefanović je poručio da će "država uraditi svoj posao u skladu sa politikom Aleksandra Vučića, odnosno politikom mira i stabilnosti“.

A kakva je to zaista politika koju vodi Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije? Riječ je o politici zamrznutog konflikta, koja zbog njegovih poteza vrlo lako može zapaliti cijeli region. Vučić ima ušminkanu retoriku za uši Zapada i Evropske unije, a stvarna retorika je ona koju javnosti plasiraju tabloidi pod njegovom apsolutnom kontrolom i čija je zadaća stalno podgrijavanje atmosfere.

Kada priča evropskim i svjetskim zvaničnicima Vučić kontinuirano govori o evropskoj budućnosti Srbije, o EU, dok istovremeno mediji objavljuju njegove stvarne namjere nemilice se služeći ranohuškačkom politikom, kakva je bila svojestvena režimu Slobodana Miloševića.

Proglašenjem nezavisnosti Crne Gore u maju 2006. godine, raspad bivše Jugoslavije ušao je u posljednju fazu, a odlukom o nezavisnosti Kosova, koja je uslijedila dvije godine kasnije, taj je proces potpuno okončan. Time je i velikosrpski projekt doživio konačan slom. No, Vučić ne želi da se pomiri s tim. Ne želi, ne samo da prizna nezavisno Kosovo, već mu smeta i nezavisnost Crne Gore i Bosne i Hercegovine, država u kojima pod svaku cijenu želi da nametne plan velike Srbije izazivajući incidente.

Recept koji se nastavlja i do danas, prvi puta Miloševićev režim primjenio je 1998. godine, pokušavajući da spriječi inauguraciju netom izabranog predsjednika Mila Đukanovića koji je proglašen izdajnikom.

Beograd je tada organizirao krvave proteste u Podgorici, u kojima je povrijeđeno više od 50 ljudi. Bio je to prvi Miloševićev pokušaj discipliniranja Đukanovića, koji je bio ujedno i njegova velika greška, jer je ujedinio Đukanovića i njegove saradnike, do te mjere da proces proglašenja nezavisnosti Crne Gore više nije bilo moguće zaustaviti.

Beograd se umiješao i 2015. godine, kada je Crna Gora dobila poziv NATO-a da im se pridruži. Prosrpski orjentirana opozicija u Crnoj Gori pod direktnom kontrolom beogradskog režima, danima je demonstrirala u blizini crnogorskog parlamenta, žestoko se sukobljavajući s crnogorskom policijom i specijalcima.

Đukanoviću su tada prijetili i građanskim ratom ako ne odustane od ulaska u NATO. Članstvo Crne Gore u Alijansi zadalo je tada Beogradu udarac, od kojeg se nikada neće oporaviti. Ova je država izabrala put Zapada, čime je ozvaničen izlazak iz srpske i ruske sfere utjecaja.

Godinu kasnije, u Crnoj Gori je organiziran državni udar. Na dan održavanja parlamentarnih izbora, u oktobru 2016. godine crnogorski prosrpski političari na čelu sa Andrijom Mandićem, uz pomoć ruskih obavještajaca pokušali su izvesti upad u Skupštinu Crne Gore i likvidaciju crnogorskih funkcionera, među kojima je bio i Milo Đukanović, što su uspjele spriječiti crnogorske sigurnosne službe.

Danas, taj isti Andrija Mandić, četnički vojvoda koji se borio u ratovima u Hrvatskoj i BiH, osuđen nepravosnažno na pet godina za učešće u državnom udaru, iz skupštinskih klupa poziva na novi rat, nova krvoprolića, sukobe.

Kako tada, tako i sada iza prosrpskog bloka, naravno, stajala je i stoji Srbija.

Kao i u Bosni i Hercegovini, koju Vučić svako malo pohodi, ali obilazi samo entitet Republika Srpska, za koji je svojevremeno Dobrica Ćosić kazao da je "prva srpska država preko Drine“.

Dolasci u RS, u skladu su sa jednom od uputa Memoranduma SANU II.

-Političari i državni funkcioneri Srbije će ubuduće zaobilaziti političare i institucije BiH što je god više moguće. Političari i državni funkcioneri Srbije trebaju što češće imati sastanke sa političarima iz RS-a po protokolu definisanom za međudržavne susrete.

Beogradskom režimu, na čijem je čelu sada Vučić, a koji je kopija onog kojeg je predvodio Milošević, nije "mrsko“ ni u BiH napraviti incident, a onda tražiti krivce. Potočari 2015. godine, "napad na Vučića“, koji su odradile BIA i ostale srbijanske sigurnosne službe, a što su poslije svojim izjavama potvrdili i policajci koji su nelegalno boravili u Srebrenici, i danas kada mu to zatreba posluži za dizanje tenzija.