Piše: Sinan Gudžević

Čovjek na slici, ovaj sa bijelom kapom na glavi sunedžija je Šaćir. Ova djeca oko njega su njegove sunetlije. Na kapama im piše Mašallah. On je osunetio i mene i moju braću i skoro sve rođake, rođene od rata pa do sedamdesetih godina. Hoću da sačuvam uspomenu na sunedžiju Šaćira.

On je u djetinjstvu muslimanskih dječaka između Pazara, Sjenice i Tutina bio nešto između Kijametskog dana i Karakondžule. Za one koji nisu čuli, karakondžula je utvara, krvopija, kondžahija. Sunedžijom Šaćirom su tetke i tetkovi, a bogme i poneke majke plašile djecu da ih urazume, kad ih uhvati dječačko mahnitilo. Za razliku od vila i svih mogućih prividova, sunedžija Šaćir nije bio nevidljiv niti izmišljen lik: ko je god htio, mogao ga je vidjeti. Ne baš uvijek, već s vremena na vrijeme, kad bi sa svojom crnom kožnom tašnom na konju projahao kroz selo prema drugom selu, ili kako u nekom selu pješice ide iz jedne kuće prema drugoj. U svakom selu je Šaćir sunetio dječake, od onih tek rođenih pa do onih koji su već u dubokom pubertetu ili ispali iz njega. Ove posljednje se tu i tamo zvalo stari konji.

Stari konj sam bio i ja kad me osunetio Šaćir, išao sam već u prvi gimnazije, a osunećen sam za zimskog raspusta. Kao najstariji, zapalo me da budem obaljen prvi. Nekoga obaliti bio je tehnički termin za onoga koji će biti osunećen. Taj onda legne na leđa, na sebi ima košulju, a ispod pojasa ima čaršaf, koji će mu nekoliko dana po obrezivanju služiti kao suknja, e da se ono obrezano mjesto pri hodanju po sobi ne bi povrijedilo gaćama. Particip obaljen ima akcenat kratkouzlazni na o, a dužinu obavezno ima na a.

Tako, svi sunetlije pokunjeni i usplahireni, očevi, amidže i rođaci oko nas, žene u predsoblju, majke plaču i nastoje da im sinovi ne vide suze dok čekaju da Šaćir pristupi poslu. On pak, u bijeloj kecelji, koja je više mantil kratkih rukava, s bijelom kapom na glavi, protrlja ruke nekom vodicom, a onda, leđima okrenut prema obaljenim dječacima iz svoje tašne vadi alat, za koji znamo da ga čine britve, pa mengele, pa belegija i jedna kruškolika pumpa iz koje će na svježu ranu napumpati prašak dermatol. Sav taj alat on reda na bijelu mušemu prostrtu preko sivomaslinastog vojničkog kofera na kojem je pisalo ime moga starijeg brata Hazba. Hazbo je bio osunećen davno, i pričao mi je kako kako mu je sunedžija, prije sunećenja, da ga ohrabri, pjevao:

Oj javore, javore,

Ti si drvo najbolje,

Širi grane na sve strane

Ne daj zori da svane.

I dok Šaćir priprema svoje štipaljke i britve, ja se ponadam da će i meni nešto zapjevati. Ali, on se okrene licem prema nama, podigne dlanove te počne učiti dovu koju nisam nikad čuo. Glas mu je dubok, svečan, nezaboravan, evo i sad ga čujem dok ovo pišem. Moj otac i svi rođaci u sobi, svi podigli ruke i prate Šaćira s povremenim: amin. Kad završi s dovom, Šaćir uzme opet neku vodicu i natrlja dlanove i mengele njome. Mengele su jedna duguljasta stezaljka, štipaljka sa rukohvatom, mislim da je sva od mesinga, služi da se onome koji se suneti prihvati kožica ispred glavića. Njome se određuje komad koji će se odrezati, a to je ono što ‘pretekne’ izvan mengela.

Obaljen sam, dakle, kraj mene su dva moja brata Lutvo i Jakup, a male sinovce Sabahudina i Refika će unijeti kad nas trojicu osuneti. Jakup plače, naš otac i sunedžija mu kažu da to ne boli ništa, kao kad se ubode na trn šipurkov. Stari amidža Huso kleknuo mi je iznad glave i drži mi obadvije ruke čvrsto raširene na dušeku. Sunedžija prilazi, kaže Husu da mi pusti ruke, pa me pita imam li grip ili kakvu kihavicu. Nemam, kažem, a on kaže, ama odlično, to ćemo začas, ada dok dlanom o dlan. Legni mirno, slobodno se opusti, ja mirno, kolikogod mirno mogu, amidža Huso mi opet prikuje ruke uz dušek i s druge strane jastuka nadnese mi se licem nad lice, oči su mu iznad mojih usta, usta su mu iznad moga čela.

Osjetim kako me stisnu mengele, i sekundu kasnije osjetim tanušan, jasan bol. Osjetim kako po rezu sipi prašak, to je svakako iz one kruškolike pumpice, i kako odmah potom Šaćirov glas mašala označi kraj poslu.

Huso mi kaže da ostanem kako ležim, a da glavu okrenem na drugu stranu, da ne gledam kako se sunete drugi. Glavu ne okrenem na drugu stranu, gledam u šašovce, Huso kaže, možeš, blagoš, i u šašovce, u šašovce gleda svaki pravi momak za ženidbu. Tu se uključi Šaćir sunedžija i kaže kako je nedavno na Pešteri osunetio nekog momka kome su već bili isprosili djevojku, a zaboravili da je neosunećen. Sve je bilo u tajnosti, da ne sazna nevjestin rod, i sve je prošlo najbolje, znaju oni što su morali znati, a koji morali nisu, ti nisu ni saznali.

U pola sata, najviše sat, sve je gotovo. Šaćir kupi britve i belegiju i mengele i pumpicu i bočicu sa jodom, moj mu otac zahvaljuje, daje mu nešto, ne mogu da vidim šta, možda pare, za Šaćira se pričalo da ne traži da mu se plati, ako mu dadeš, dao si, ako ne daš, opet dobro. Ulaze žene, neka mu daje kutiju rahatlokuma, neka veliku gurabiju, neka košulju perlonku. Sve mu to slože na slog, pa kad posuneti, Šaćir uzjaše na konja te krene iz sela, a darovi mu se stave u bisage. U cijeloj višemjesečnoj, a bogme i višegodišnjoj predsunetnoj strepnji i tarapani, koju su nam priređivali odrasli, Šaćir je ispao najblaži od svih: opušten, jednostavan, dobar. Meni je odmah bilo žao što je brzo otišao. A toliki su od njega gradili karakondžulu i plašili nas njime.

Pričalo se da će onaj čije kljuse donese sunedžiju u selo ići u dženet, a poneki šaldžija bi znao dodati da kljuse koje je na ovom svijetu donijelo pred nečiju kuću sunedžiju ama i jedan jedini put, na onom svijetu ima da pase u dženetskim livadama. U naše selo je sunedžiju Šaćira triput donijela i triput odnijela kobila Brnja, koja je bila svatovska trkačka kobila, poznata po tome što je voljela sevdalinke i na svirku harmonike i klarineta udarala bi kopitom o zemlju.

Sunedžiju Šaćira su naši stari zvali berber, to je svakako bio eufemizam, ali je Šaćir zaista bio berber, imao je berbersku radnju u strogom centru Novog Pazara, u sklopu čuvene kuće Amiragin han. Ali on Gudževiće uglavnom nije brijao, on ih je sunetio. Samo su dvojica svratili u njegovu brijačnicu na brijanje, pa je šaldžija Eto Gudžević pitao, a što svi kažu da je nekoga osunetio berber, a niko ne kaže da ga je obrijao sunedžija. Šaćir se prezivao Hadžifejzović, rođen je u Prijepolju, pa se preselio u Sjenicu, a iz Sjenice u Pazar. Imao je tri kćeri i četiri sina. Sve sinove je sam osunetio. Tečaj za sunedžiju završio je u Skoplju, a bio je i hafiz, znao je Kur’an napamet. Ovih dana sam se više puta čuo s njegovim najmlađim sinom Ismetom, nekadašnjim odličnim lijevim krilom i polutkom fudbalskog kluba Novi Pazar. Ismetu preko novina zahvaljujem što mi je ustupio nekoliko fotografija Šaćirovih. Zahvaljujem novinaru Senku Župljaninu što je fotografije skenirao i poslao mi ih.

Šaćira sunedžiju sam poslije vidio možda dvaput-triput, u pazarskoj čaršiji, svaki put je bio u društvu. Rado bih mu se bio javio, jer je meni njegova pojava bila radost. Ali mu se nisam javio. A da sam mu se bio javio, možda bih mu ispričao kako sam dva dana nakon što me je osunetio, ustao s postelje, obukao se, u gaće sam, na ono mjesto, stavio malu za tu priliku izrezanu gumenu poluloptu da me štiti pri hodu, uzeo skije i spustio se na njima do na brijeg ispod groblja. Ona se polulopta, dok sam vozio, okrenula i strašno me pozlijedila, pa sam je s mukom izvadio. Do kuće sam se jedva vratio, a zbog svega toga sam neoporavljen krenuo u drugo polugođe. Ali za to mi nije bio kriv Šaćir, već karakondžula u mojoj glavi.

(Portal Novosti)