Određeni analitičari smatraju da bi ovo mogla biti najveća kriza u BiH od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Očekujete li da će Međunarodna zajednica konačno oštrije reagovati na Dodikovo ponašanje, imajući u vidu reakcije ambasadora Nelsona i Matthewa Palmera?

Ovo je kulminacija krize u kontinuitetu i najveća kriza u postdejtonskom periodu. Blokada funkcioniranja državnih institucija, zapravo države, se prvi put koristi kao sredstvo postizanja političkih ciljeva. Izvori te krize prevazilaze okvire Bosne i Hercegovine i prema mom uvjerenju dio su jedinstvene političke strategije vladajućih struktura u Beogradu koje Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu dugoročno vide kao potencijalni prostor realizacije velikodržavnih projekata ili kao kompenzaciju za Kosovo. Bosna i Hercegovina je pri tome u znatno nepovoljnijem položaju od Crne Gore. Jedinstvenu reakciju međunarodne zajednice ne možemo očekivati. Nadu da neće doći do eskalacije krize ili ugrožavanja mira vidim u odlučnom stavu predstavnika američke administracije prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, kao američkom vanjsko-političkom projektu. Vjerujem da su Dodik i Vučić u tom pogledu dobili jasne poruke.

Posljednja informacija je izjava bivšeg visokog predstavnika u BiH, Wolfganga Petricha da se razmatra zabrana ulaska Dodiku na teritoriju Evropske unije. Kako bi se takav scenario odrazio na samu državu, imajući u vidu da je Dodik član Predsjedništva BiH?

Politički kredibilitet Milorada Dodika je njegovim uvrštavanjem na “Crnu listu” američkog Ministarstva finansija 2018. godine u euroatlanskom političkom prostoru blago rečeno narušen. Njegov odnos prema državi se i nakon sankcija nije promjenio iz prostog razloga što Dodik ne vodi autentičnu politiku. Instrument je relizacije vanjskopolitičkih interesa Beograda i Moskve, koji njemu i njegovoj stranci donose političku korist. Drugo pitanje je kako bi se ponašao da nije pod sankcijama? Vjerujem da je Wolfgang Petritsch tu izjavu dao na temelju ozbiljnih informacija. Ako se i ostvare, država ne bi imala posebne posljedice, jer je ključni problem njegove politike odnos prema državi, koju kao član njenog kolektivnog šefa osporava. Otvorenim političkim pitanjima u Bosni i Hercegovini, koja se bez sumnje trebaju rješavati, svjesno pristupa ultimativno i isključivo. To se u politici radi onda kada zapravo i ne želite rješenje, već konzerviranje postojećeg stanja ili ako je to dio strategije dokazivanja da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna država, pa je njena disolucija historijska nužnost. Svesti taj narativ na potrebu izborog uspjeha je naivno i neodgovorno.

Zadnjih dana opozicija u RS-u se distancira od Dodika problematizirajući dodjeljivanje poljoprivrednog zemljištva, koje je tretirano u ukinutom Zakonu, tajkunima bliskim SNSD-u. Može li se opozicija u RS-u abolirati odgovornosti za krizu u BiH?

Suštinske ideološke razlike između pozicije i opozicije u RS ne postoje, to ne treba zanemariti, iako treba priznati da čelni ljudi opozicije imaju umjerenije stavove u pogledu važnih političkih pitanja. To je važno za relaksaciju političkih i međunacionalnih odnosa. U opoziciji trenutno ne vidim politički kapacitet za promjenu vlasti u RS iz više razloga. Dodik je nacionalizam kao sredstvo političke mobilizacije apsolutno monopolizirao. U opoziciji je očigledan nedostatak liderstva ili lidera koji bi mogao mobilizirati biračko tijelo na nekom drugom osnovu, ako je to u Bosni i Hercegovini uopće i moguće. Naravno u društvu u kome je nacionalizam prevladajuća ideologija u slučaju RS ne trebamo zaboraviti direktnu podršku zvaničnog Beograda i Rusije politici Milorada Dodika. U takvim okolnostima opozicija nema izgleda za ozbiljan politički uspjeh.

Nedavno je Dragan Čović boravio u Rusiji na poziv Valentine Matviyenko, treće najmoćnije političke ličnosti Rusije. Kako gledate na približavanje politike HDZ-a Rusiji, i u Hrvatskoj i u BiH? Radi li se o ekonomskim interesima ili Čović slijedi Dodika i nastoji li sada dobiti političku podršku za svoje ciljeve u Moskvi umjesto u Briselu?

Ne vjerujem da ekonomski interesi imaju primarnu ulogu, ako i da radi o interesima određenih otuđenih strukura moći. Vjerujem da je Dragan Čović lično frustriran izborom Željka Komšića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i da je to izvor iracionalnih pokušaja artikulacije interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini posredovanjem Dodika, Srbije ili Rusije. Ti interesi su nespojivi. Poseban problem je u tome što Republika Hrvatska zapravo i nema definiran jedinstven politički pristup prema Bosni i Hercegovini kao državi. Taj pristup je, nažalost, etniciziran, površan i često indiferentan. Smatram da bi Hrvatska, pa i sa pozicije interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini trebala biti najveći zagovornik integracije Bosne i Hercegovine u EU i NATO savez i situiranja evropskih vrijednosti u bosanskohercegovački politički sistem na tom putu.

Matthew Palmer je za “Glas Amerike” izjavio da svako ko se pridruži anti-dejtonskim stavovima Milorada Dodika rizikuje da se pokrene takav odgovor Sjedinjenih Država. Je li to direktna prijetnja i Draganu Čoviću, a ne samo opoziciji u RS-u?

Mislim da je ta poruka prevashodno usmjerena prema Draganu Čoviću.

Kriza u Crnoj Gori se ne stišava. Koliko je činjenica da je Crna Gora članica NATO saveza bila presudna da situacija ne eskalira?

Ta činjenica je svakako važna. Siguran sam da je Milo Đukanović prije donošenja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, u procjeni rizika, svjestan mogućih posljedica konsultirao ključne partnere u NATO – savezu i da je dobio podršku. Pored toga, Crna Gora je konsolidirana država sa funkcionalnim institucijama. To smo mogli vidjeti na primjeru pokušaja državnog udara 16. oktobra 2016. godine. Vjerujem da će situacija nakon izbora u Srbiji u aprilu postepeno smirivati.

Kako gledate na najavu da će Miroslav Lajčak biti izabran za specijalnog izaslanika EU za dijalog Srbije i Kosova i njegovu ambiciju, kako je otkrio Bodo Weber za “Slobodnu Bosnu”, da njegov mandat obuhvati i BiH? Šta se krije iza takvog zahtjeva, ukoliko je tačan?

Pitanje je da li je ta informacija tačna. O tome će odlučiti institucije EU. Ako i jeste bilo bi opasno i pogrešno rješavanje odnosa Beograda i Prištine na taj način vezivati sa Bosnom i Hercegovinom. Ne vjerujem u mogućnost takvog pristupa EU.

(Razgovarao: SAMIR BEGOVIĆ)