Nedavnom presudom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom je poništen Zakon o poljoprivrednom zemljištu u RS-u i kojom je presuđeno da poljoprivredno zemljište, uglavnom zaostavština bivših velikih privrednih kombinata, pripada državi, bio je povod vladajućoj garnituri iz RS-a koju predvodi Milorad Dodik da producira krizu i blokira državne institucije.

Pitanje zemljišta u BiH nije samo političko pitanje. Ono ima simbolički značaj, i više od stoljeća i po predmet je sporenja i donošenja različitih zakonskih rješenja. Pitanje zemljišta usko je vezano i za nacionalne interese svakog od bosanskohercegovačkih etnosa.

Milorad Ekmečić u svojoj glasovitoj knjizi "Ustanak u Bosni 1875 - 1878." za pokret pravoslavnog seljaštva sredinom druge polovine 19. stoljeća rekao je da je "borba za slobodno vlasništvo nad zemljom značilo borbu za nacionalnu državu".

Kompleksnost historijskih procesa u Bosni i hercegovini, i njihova veza sa ostvarivanjem prava vlasništva nad zemljištem, održala se i u kasnijim razdobljima, a povremeno dobivala i značaj prvorazrednog političkog pitanja.

Znao je to dobro i Radovan Karadžić kada je u osvit sukoba i agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu aktualizirao pitanje vlasništva nad gruntom, oživljavajući mitološke slike o historijskom pravu.

Da bi pravilno sagledali zašto u našoj zemlji pitanje zemljišta tako osjetljivo političko i nacionalno pitanje, zamolili smo profesora Husniju Kamberovića, vrsnog poznavatelja historije agrarnih odnosa u BiH, za retrospektivu pravnih rješenja kojima su nastojani biti zadovoljeni zahtjevi u oblasti agrara, još od posljednjih desetljeća osmanske uprave u BiH pa sve do okončanja tog procesa u prvim godinama "druge Jugoslavije".

Posljednjih decenija osmanske vlasti dešavaju se pobune hrišćanskog (i katolika i pravoslavaca) stanovništva sa zahtjevima za novim regulisanjem agrarnih odnosa. Šta je na tom planu Osmanska država uradila i kako su se doneseni propisi odrazili na posjedovno pravo nad zemljištem?

Kamberović: Pobune hrišćanskih seljaka u Bosni, posebno tokom 19. stoljeća, imale su ne samo socijalnu nego i važnu političku dimenziju, budući da se motivirane ne samo željom seljaka da poboljšaju svoj ekonomski položaj nego su i podsticane iz Austrije i Srbije, kako bi se destabilizirala osmanska uprava i time stvorile pretpostavke za izbacivanje Osmanskog carstva ne samo iz Bosne nego i sa Balkana, što je bio cilj Austrije, odnosno priključenje Bosne Srbiji, što je bio cilj zvanične politike kneževine Srbije. Zbog toga je i Osmansko carstvo pokušavalo unijeti više reda u agrarne odnose i smanjiti nezadovoljstvo seljaka. Urađeno je to u „doba reformi“ nizom reformskih zakona, od kojih su ključni bili Ramazanski zakon iz 1858. i Zakon o čiflucima, poznatiji kao Saferska naredba iz 1859. godine. Ovi zakoni su bitni, jer su njima definirani odnosi između čifluk sahibija, kao zemljoposjednika, i čifčija, kao obrađivača čifluka. Čifčije su bile zaštićene ovim zakonima, i čifluk sahibija ih nije mogao odstraniti sa posjeda kojeg su obrađivali ukoliko su davali zemljoposjedniku (čifluk sahibiji) ugovorene obaveze. Ali, ovdje je važno razjasniti pitanje vlasništva nad zemljom u osmansko doba. S obzirom na pravnu narav postojale su tri kategorije zemljišta: mulk, erazi-mirija i vakuf. Većina zemljišta su bili erazi-mirije, odnosno državno zemljište, dok su mulk, kao privatni posjedi, i vakufi bili znatno manji. No, zemljoposjednici, a u osmansko doba su to najvećim dijelom bili muslimani,  mada je bilo zemljoposjednika i hrišćana, gazdovali su kako mulkom tako i najvećim erazi-mirijom. Ako bismo malo pojednostavili ovo objašnjenje, mogli bismo reći da čifluk sahibije nisu bili pravi vlasnici (pravi vlasnik je bila država), nego posjednici zemlje, a obrađivači (čifčije) su zemljoposjednicima davali ugovoreni iznos prihoda sa čifluka. Saferskom naredbom, koja je usvojena kao rezultat niza konferencija na kojima su sudjelovali i čifluk sahibije i čifčije, onemogućeno je samovoljno odstranjivanje čifčija sa čifluka, i od tada su se čifluk sahibije i čifčije nadmetali oko toga čije pravo će nadjačati: da li će se posjedovno pravo čifluk sahibija pretvoriti u vlasničko pravo, ili će pravo čifčija da slobodno obrađuju čifluke prerasti u njihovo vlasniško pravo. Iako su, dakle, dobili zakonske garancije da mogu biti mirni na čiflucima koje su obrađivali, naravno pod uvjetom da valjano obrađuju čifluke, seljaci su se i poslije toga bunili, žaleći se na visinu raznih davanja koja su morali plaćati i slično. Sve to je rezultiralo odlukom velikih sila da se Osmansko carstvo protjera iz Bosne 1878. uz obrazloženje da nije u stanju riješiti agrarno pitanje i umiriti seljake, nakon čega je BiH ušla u sastav Habsburškog carstva.

Hrišćansko stanovništvo je očekivalo da će Austro-Ugarska monarhija riješiti agrarne odnose naslijeđene od Osmanske države. Kako se Monarhija odnosila prema tom pitanju, kojim zakonskim rješenjima je tretirala agrarne odnose, da li su zadovoljena očekivanja hrišćanskog stanovništva i kako se to odrazilo na posjednike zemljišta i njihove posjede?

Kamberović: Seljaci su vjerovali da će Haburška monarhija riješiti agrarno pitanje u njihovu korist, ali je Monarhija odmah na početku svoje uprave samo potvrdila osmanske zakone i odlučila dosljedno ih provoditi. Drugim riječima, odnosi između zemljoposjednika i obrađivača (koji se sada sve češće nazivaju kmetovima) ostali su isti, ali je država vremenom donosila i nove zakona kako bi olakšala položaj kmetova. Donijela je Zakon o fakultativnom otkupu kmetova, kojim je kmetovima omogućila da, uz povoljne kredite, ali u sporazumu sa zemljoposjednicima, kupe kmetska selišta (čifluke iz osmanskoga doba).

Zanimljivo je obrazloženja koje su neki iznosili zašto je bilo u interesu Monarhije da olakša položaj kmetova i omogući im da postanu vlasnici selišta: na taj je način trebalo položaj seljaka u Bosni učiniti boljim od položaja seljaka u Srbiji i na ta način oslabiti privlačnu snagu Srbije za pravoslave seljake u Bosni. No, prije nego je otvorila proces „otkupa“ kmetskih selišta, država je napravila detaljnu evidenciju zemljišta, uvela gruntovnice u koje su upisivani zemljoposjednici kao posjednici zemlje (ne samo mulka nego i erazi-mirije, dakle državne zemlje), uz precizno navođenje svake kmetske porodice koja je imala tzv. kmetsko pravo na pojedinim selištu. Monarhija je, dakle, zvanično i dalje zadržala pravnu narav zmljišta (privatno – mulk, i državno – eraz-mirija), s tim da su zemljoposjednici bili pravi vlasnici mulka, a posjednici velikog dijela erazi-mirije, ali je vremenom posjedovno pravo zemljoposjednika faktički pretvarala u vlasničko pravo, s tim da su veliki dijelovi zemljišta, za koje posjednici nisu mogli dokazati da imaju tapije, u gruntovnim knjigama upisivani kao državno zemljište (erazi-mirije). Zbog toga su se mnogi zemljoposjednici žalili kako je Monarhija prilikom sastavljanja gruntovnica čak i njihove mulkovne posjede upisivala kao erazi-mirije, dakle državno zemljište. U ovoj vrlo kompliciranoj šemi odnosi između prava vlasništva (najvećim dijelom državno zemljište), prava posjedovanja (zemljoposjednici) i prava na obrađivanje (seljaci u kmetskom odnosu) najvažnija je slijedeća činjenica: najvećim dijelom je zemljište u Bosni i Hercegovini bilo u državnom vlasništvu, a među zemljoposjednicima su dominirali muslimani. Prema statistikama iz 1910. godine od nešto više od 10.000 zemljoposjednika, njih preko 90% su bili muslimani, dok su većinu kmetova činili pravoslavni (preko 70%). Uprkos činjenici da je država donijela Zakon o fakultativnom otkupu – kraj Prvoga svjetskog rata i stvaranje jugoslavenske države, kada su u pitanju agrani i posjedovni odnosi, nije puno promijenio, budući da je bilo i puno slučajeva da su kmetovi, nakon što bi uz pomoć države otkupili kmetska selišta, zbog dugova ponovo upadali u kmetski odnos. Zna se da je 1911. oko 10% od ukupne teritorije Bosne i Hercegovine imalo status begluka (dakle privatno vlasništvi zemljoposjednika), a ostatak su bila kmetska selišta i državno vlasništvo.

Tokom Kraljevine SHS, a zatim i Kraljevine Jugoslavije, doneseno je nekoliko zakona koji su tretirali pitanje zemljišta. Nedavno je NSRS-a donijela Zakon o uzurpacijama i dobrovoljačkim kompetencijama kojim se regulira pravo na posjedovanje zemljišta dodijeljenog na korištenje solunskim borcima. Koliko je zakona između dva svjetska rata doneseno, kako se njihova primjerna odrazila u BiH, ko je bio najviše pogođen tim zakonskim rješenjima, a ko je najviše „profitirao“?

Kamberović: U razdoblju između dva svjetska rata izglasan je niz je zakona koji su tretirali agrarne odnose. Svi su se temeljili na tzv. Prethodnim odredbama za provedbu agrarne reforme, koje su donesene već 1919, a po kojima su sva kmetska selišta, po automatizmu, u gruntovnicama upisivana ne kao posjedovno zemljište zemljoposjednika, nego kao vlasništvo bivših kmetova, a dotadašnjim zemljoposjednicima su isplaćivane odštete. Također su i begluci, za koje su seljaci mogli dokazati da su ih obrađivali duže od 10 godina u kontinuitetu, postajali vlasništvo tih seljaka, a ranijim vlasnicima su opet isplaćivane odštete. Problem je bio u tome to su te odštete isplaćivane u dugom vremenskom periodu, tako da nisu mogle predstavljati nikakav kapital na temelju kojeg bi zemljoposjednici mogli pokrenuti neki novi biznis, zbog čega su uglavnom ekonomski propadali. Prema statističkim podacima, u razdoblju između dva svjetska rata agrarnom reformom je preko polovice poljoprivrednog zemljišta bilo podvrgnuto promjeni vlasničke strukture. Od zemljoposjednika muslimana (a bilo je ih je preko 10.000) oduzeto je blizu 800.000 hektara kmetskih selišta  i preko 400.000 hektara begluka i prebačeno u vlasništvo novih vlasnika, ranjih kmetova, koji su najvećim dijelom bili pravoslavni seljaci. Također je i oko 4.500 porodica solunskih dobrovoljaca dobilo besplatno zemlju. No, i poslije te reforme – najveći dio poljoprivrednog zemljišta je ostao u državnom vlasništvu. Od preko 5 miliona hektara zemljišta oduzeto je oko 1,2 miliona hektara, a ostatak je i dalje bio vlasništvo države i ranijih zemljoposjednika.

Konačno, i socijalistička Jugoslavija se bavila pitanjem zemljišta. Kako je nakon Drugog svjetskog rata tretirano to pitanje, da li je nastavljena praksa iz perioda Kraljevine sa ciljem da se okonča taj proces u BiH i kako se to odrazilo na ekonomski položaj stanovnika koji su izgubili pravo posjeda?

Kamberović: Da, socijalistička Jugoslavija je nastavila agrarnu reformu uz obrazloženje da zemlja pripada onima koji je obrađuju. Na temelju odredaba Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, kojega je 5. januara 1946. donijela Narodna skupština Bosne i Hercegovine, i kasnijih dopuna, stvoren je zemljišni fond površine 134.513 hektara, a od toga 106.377 hektaraa obradivog i 281.360 dunuma (28.136 ha) šumskog zemljišta. Ta zemlja je podijeljena siromašnim seljacima, borcima, ali i državnim poljoprivrednim dobrima. Zapravo, socijalistička agrarna reforma je definitivno dokusurila velike zemljišne posjede u Bosni i Hercegovini. Ali, uoči rata 1991. godine razvila se debata oko vlasništva nad zemljom, a SDS je počeo širiti mit o tome kako su Srbi vlasnici preko 70% gruntovnog zemljišta u Bosni i Hercegovini. Istina je, međutim, da je većina zemjišta gruntovno bila državno vlasništvo.

(Razgovarao: SAMIR BEGOVIĆ)