BOJAN TONČIĆ O PRVORAZREDNOM SKANDALU: Evo kako Vlada Srbije novim zakonom želi nagraditi vojnike koji su ratovali u BiH za “odbranu otadžbine”

Slava iz ratova koji se nisu mogli dobiti jedina je, bedna nadoknada invalidima i obolelima – nema obeštećenja za žrtve. Mora da se plati. Državna je to obaveza, da prizna nasleđe zločina i kaže da od nje više niko ne treba da strepi. Da neće više, a ne da se igra ratnim pretnjama i latentnom agresijom. Da obešteti žrtve, porodice ubijenih civila, silovane žene i njihove porodice, ranjene, osakaćene, opljačkane. I svoje građane, naravno, da ih leči i rehabilituje. Država, ako nastoji da bude iole ozbiljna, treba da isplaćuje boračke naknade, ali istinske, ne sa ciljem predizbornog izmišljanja i otvaranjem prostora za busanje u patriotska prsa.

  • Regija

  • 03. Mar. 2020  

  • 0

Piše: BOJAN TONČIĆ

Nepravda je suština Predloga zakona o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica i biće u konačnom zakonskom tekstu kakav god bude donet nakon skupštinske rasprave koja dobija karikaturalni karakter. Jer, zapravo je nepravda to što će novac iz srbijanskog budžeta, sada po novim pravilima i drugačijim kriterijumima, dobijati kao mesečnu naknadu oni koji su, boreći se u ratovima na strani Srbije, bili, zapravo, na strani surove nepravde, a za nju se u novijoj istoriji, pa i u presudama, koristi niz eufemizama – da prikriju suštinu velikosrpskog projekta i zločine počinjene u to ime. Bili su to, često, odnosno uglavnom bez svoje krivice, vojnici JNA i, docnije, njenih sledbenica u različitim misijama zla; danas ratnici bez zaposlenja, nesposobni za rad, invalidi bez lekarske pomoći, vlasnici naizgled zatomljenog posttraumatskog stresnog poremećaja, kojima je godinama navlačena hemijska ludačka košulja, umesto da dobiju ljudski tretman i lečenje.

Poniženi građani drugog reda, deklasirane glave nesrećnih porodica, žitelji društva koje od njih zazire, strahujući od sakrivenih automatskih pušaka i odšrafljenih bombi u praznim ostavama.

Gde te pozivala “otadžbina”

Razmere cinizma mogu se naslutiti i samom činjenicom da je predloženim tekstom tretiran i položaj partizana, četnika i njihovih porodica, te da su poslanici vladajuće stranke uglavnom imali primedbe vezane za tobožnju antifašističku prirodu kvislinških formacija Draže Mihajlovića. Borci novih sukoba, sa Srbijom u glavnoj ulozi, učesnici agresije i etničkog čišćenja, bili su u drugom planu. Njihovih žrtava nije bilo.

Eufemizmi, dakle: imamo respektabilnu zbirku u zakonskom predlogu, imamo laži, prevaru, krivotvorenje istorije. Te spasonosne reči iz vokabulara političara i vojnika od karijere služe i tome da državu aboliraju, i anesteziraju savest njenih podanika koji su osetili obavezu, čitajući poruku na poleđini mobilizacijskih poziva “Otadžbina te zove!”. Da daju za pravo onima koje nije ni trebalo pozivati, nego su se, vođeni tobožnjim patriotizmom, odnosno mogućnošću da nekažnjeno obavljaju posao za koji su se kvalifikovali na ulicama i na robiji, samoorganizovali u grupe odvažnih desperadosa ili prikaza bez identiteta. Model verbalno upućene poruke da nije sve gotovo. Mobilizacijskog poziva sa odloženim dejstvom, da se vodi i, nakon svih izgubljenih, jedan rat i dobije.

Zasluženo ništa – po novoj skali

Poruka upućena zakonom, onima koji bi trebalo da budu obeštećeni za nametnuti patriotizam prekrajanja granica, što su platili vlastitim angažmanom, rizikom, bolešću, invaliditetom, genitalijama, kako je, beše za neverovati, opisao njihov gubitak resorni ministar Zoran Đorđević. I nadoknada bi trebalo da bude postupak države koja priznaje da je baštinica tragičnih avantura političke oligarhije u jednom dužem vremenskom periodu. Države odlučne da u istoriji ostavi katastrofalne promašaje koji su preskupo koštali susedne napadnute narode i njene podanike, prinuđene da budu pogonsko gorivo ratova. Nikad u Srbiji nije bilo tako.

Obeštećenje učesnika rata ostalo je prioritet, zapravo, ratnička slava iz izgubljenih ratova, kako god fingirana, zamaskirana svečanim uniformama, tim vražjim poklonjenim identitetom, kao i bezvrednim legitimacijama, nekakvim vaučerima ni za šta. Ispostavlja se da su ratni veterani, gledano sa pozicije vlasti, dobili zasluženo ništa, samo po novoj skali, a država nije pomahnitala da pominje vlastite žrtve, pale pod kišom patriotskih kuršuma, silovane žene, decu – siročad, opljačkana i spaljena sela. O kosovskoj epopeji ovde je reč, a oni sa dužim pamćenjem setiće se i 1992, rata koji je otpočela državna formacija belosvetskog kriminalca Srpska dobrovoljačka garda, etničkim čišćenjem u Bijeljini. Ali i sarajevskog debakla u pokušaju da se, preko glavnog grada, osvoji Bosna i Hercegovina. I protagonisti ovih sumanutih epizoda imaće po novom zakonu mogućnost da se obrate državi na nekom šalteru. Ne i njihove žrtve.

Tekst novog zakona pripisuje im “odbranu otadžbine”, kao da je reč o epskoj poeziji, pa će tako, poetsko – pravnu pravdu uživati i dobrovoljci čije su zloglasne jedinice pripojene jedinicama JNA, a po toj logici, novi će zakon omogućiti budžetsku skrb i pripadnicima jedinica koje srbijansko pravosuđe, štiteći zlikovačko nasleđe države, te njen budžet, pokušava da nazove paravojnim, iako su od države dobili oružje i opremu, pre svega zadatke. Nije bilo paravojski.

U kampu kod Skupštine

Suštinski, ovo je istorijski zakon koji treba da rasvetli ko je u ime Srbije ratovao, koje su to ratne akcije bile odbrana države. A predlagač, Vlada Srbije, tvrdi da je reč o “afirmaciji trajne vrednosti borbe za odbranu nezavisnosti, suverenosti i ustavnog poretka naše zemlje”. Predlog zakona, smatra resorni ministar Zoran Đorđević, prvi put jedinstveno uređuje boračko-invalidsku zaštitu i zaštitu civilnih invalida rata. Borački dodatak vezuje se za najnižu penziju, uvodi se nova kategorija korisnika – borci u ratovima devedesetih i 1999, koji će imati pravo na borački dodatak, na poseban penzijski staž, rešavanje stambenih potreba, na boračku legitimaciju, boračku spomenicu, prioritet u zapošljavanju, pravo na uniformu i naknadu pogrebnih troškova.

Od oktobra prošle godine ratni veterani kampuju u Pionirskom parku i traže da im se ispune zahtevi, a primio ih je i predsednik Srbije Aleksandar Vučić od koga su dobili obećanje da će se njihovi zahtevi naći u Predlogu zakona. Posttraumatski stresni poremećaj će, ako se ostvari rečeno i prihvaćeno u skupštinskoj raspravi, biti izuzet iz vremenskog ograničenja koje predviđa zakon (za sve ostale bolesti), ali ima još paragrafskih avantura, budući da će se ustanoviti Dan veterana, Vidovdan, uvesti borački dodatak za sve ratne veterane do 60 godine života, bez obzira na materijalni status, a za ratne veterane starije od 60 godina, uvećani borački dodatak, bez obzira na materijalni i socijalni status. Sad, videćemo i pod kojim uslovima, u prevodu teško, ili nikako.

Ne verujte televiziji, ne idite u rat

Borcima je obećano formiranje boračkog ministarstva na čijem će čelu biti ratni veteran, a tražili su i to da se dokazanim dezerterima zabrani obavljanje bilo koje javne funkcije. Tu, naravno, dolazimo i do veličanja patriotizma, po principu “neka puknu svi naši dušmani”, jer, kako da sreća veterana bude kompletna, ako neko nije kažnjen – dezerteri, naravno. Kako dokazati da si bio u pravu, kad onaj što nije išao na Kosovo, nije kažnjen.

Uostalom, da čujemo i na tu temu ratnog veterana Željka Vukelića iz Udruženja učesnika oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, koji je, dan po početku rasprave o predloženom zakonskom tekstu u Skupštini Srbije, govorio za Remarker: “Dva puta su dosad vlasti donosile zakone o amnestiji dezertera; oni nisu snosili posledice za neodazivanje pozivima, čak su se, po povratku iz bekstva, ponovo zapošljavali u državnim službama, a neki su i tužili državu i naplatili obeštećenje”. Veterani su, kaže Vukelić, stoga, motivisani da takvi ljudi budu onemogućeni da odlučuju o njihovim sudbinama.

Tačno, ali, zašto se država – to već nije za ovaj zakon, a nije ni realno – ne bi odužila i dezerterima; zamislimo da se 90 odsto pozvanih odazvalo daleke 1991. godine, da nije bilo pozivarskog lova, pa JNA bi ušla u Zagreb. Ili, pođimo drugačijom logikom, da niko nije verovao državnoj televiziji i da se niko nije odazvao, ne bi bilo rata, pa ni ratnih invalida, ranjenih, obolelih, ne bi bilo naknada. Ovako, krajnji je ishod da bi učesnici besmislenog sukoba trebalo da odlučuju o pravima onih koji to nisu želeli da budu.

Pogled prevarenih veterana

Vukelić ocenjuje raspravu i kao nameru da veterani ne dobiju ništa, a resornog ministra naziva pogrdnim imenima (zbog toga što je u emisiji TV Pink izgovorio “To su ljudi koji su zbog posledica rata ostali bez određenih genitalija, ne mogu da rade…”)

“Zna ministar Đorđević da ne dobijamo ništa osim statusa, legitimaciju, uniforme; na nekoliko sastanaka sam mu rekao da pokuša da se stavi u položaj ratnog invalida. Govore hvalospeve tom predloženom zakonu, a naknadu veterani mogu dobiti samo ako nemaju nikakva primanja, a nema ih ni njihova žena, nemaju ih deca. I ako nemaju imovinu. Dakle, ako spavaju ispod mosta. A prva kategorija boraca mora da ima 60 dana na Kosovu i 200 dana na drugim delovima. Takvih je malo, uglavnom je reč o policajcima i o komandnom kadru”, kaže Vukelić.
On na konstataciju da su dobrovoljci tretirani kao vojnici, ako su bili u sastavu JNA, kaže da tu nema ničeg novog: “Svi su inače bili pod direktnom kontrolom JNA, od njenog komandnog kadra dobijali su zapovesti”.

Komentariše i činjenicu da se ne priznaje učešće u ratu onima koji su učestvovali posle aprila, odnosno maja 1992. godine, zapravo ljudima iz takozvane Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. “Oni sada u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mogu biti proglašeni teroristima”, tvrdi Vukelić. Zakonom bi, smatraju Fond za humanitarno pravo, Žene u crnom i Autonomni ženski centar, trebalo da budu sagledana i prava žrtava seksualnog nasilja, a predloženim zakonskim tekstom žrtvama ratnog silovanja ne daje se status civilnih žrtava rata. Zato su ove nevladine organizacije apelovale na Žensku parlamentarnu mrežu da glasaju protiv njega.

Žrtve patriotskog terora

“Predlaganjem ovog zakona, u koji nije uvršten ni jedan predlog organizacija civilnog društva koje se bave položajem i prepoznavanjem civilnih žrtava rata, i to posebno žena žrtava ratnog silovanja, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja nastavlja sa ranije ustanovljenom praksom predlaganja zakona kojima se diskriminišu žene, deca i ostale ranjive kategorije stanovništva. Naime, definicija civilnih žrtava rata koja je navedena u Nacrtu zakona isključuje širok krug žrtava rata koja nisu pretrpela telesno oštećenje od 50 odsto, pre svega osobe koje su preživele ratno silovanje, s obzirom na to da su najčešće posledice ovog zločina prevashodno psihološke prirode”, ukazuju nevladine organizacije.

Usvajanjem teksta kojim se ne prepoznaju civilne žrtve seksualnog nasilja u ratu, Srbija bi ostala jedna od malo zemalja u okruženju sa takvim zakonskim rešenjem. A to je u suprotnosti sa brojnim dokumentima Ujedinjenih nacija i preporukama koje je Evropska komisija dala Srbiji u okviru pristupnih pregovora.

U predviđenom tekstu nema – možda nije reč o istoj materiji – ni prava za pobijene žrtve državnog terora, recimo za ubijene nakon otmica u Sjeverinu i Štrpcima, za porodice Beriša i Bogujevci, za žrtve neke državne formacije iz kafea “Panda” u Peći…

Zakon o rasvetljavanju istorije

Kako sad to, Srbija da plaća invalidnine ženama žrtvama silovanja, ko je tu koga silovao? Nije jednostavno, ali pokušajmo da razumemo: oni što su tretirani kao ratni veterani, u jednom od paragrafa zakona, silovali su one što nisu tretirane ni u jednom članu. A nevladine organizacije traže prava za silovane Albanke, koliko god to vređalo patriotska osećanja etničkih čistača i glancača. Jer, ako je pravo na naknadu priznato ratnim veteranima, zašto ne bi bilo i njihovim žrtvama. Ako je to važno, a nije, državljankama Srbije. Naravno da nisu svi ratni veterani napasnici, ogromna većina ne bi počinila bilo kakav ratni zločin, učestvovali su u nečemu što nisu podržavali, mnogi u akcijama etničkog čišćenja, u njima i postali invalidi i teški psihijatrijski bolesnici.

Mora da se plati. Državna je to obaveza, da prizna nasleđe zločina i kaže da od nje više niko ne treba da strepi. Da neće više, a ne da se igra ratnim pretnjama i latentnom agresijom. Da obešteti žrtve, porodice ubijenih civila, silovane žene i njihove porodice, ranjene, osakaćene, opljačkane.

I svoje građane, naravno, da ih leči i rehabilituje. Država, ako nastoji da bude iole ozbiljna, treba da isplaćuje boračke naknade, ali istinske, ne sa ciljem predizbornog izmišljanja i otvaranjem prostora za busanje u patriotska prsa.

Gospodo borci, prevareni ste, kao i toliko puta dosad, nisu vam krivi dezerteri, naseli ste na propagandu, teško je prihvatiti, ali mnogi su, na desetine hiljada sličnih. Bili ste odazivači, postali zaokruživači, negujući vlastitu propast kao nadu u bolje sutra. Dobićete svečane uniforme, lekove i proteze možda, budžetski, ne lekarski dozirano. Imaćete legitimacije, svedočanstva sunovrata, nekom će možda biti i uteha.

Neki od vas shvatiće koliko je sve to tužno. Možda se i pobune.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...