Naša današnja priča odigrala se 6. marta 1882. godine, na dan kada je Srbija iz ranga kneževine uzdignuta na rang kraljevstva.

Srpski vladar Milan Obrenović, koji je prethodno bio knez, postao je kralj. U to je doba na Balkanu nastajao je svojevrstan trend uzdizanja država u kraljevine. Naime, još je godinu dana prije Srbije uzdignuta Rumunjska u kraljevinu, pri čemu je rumunjski vladar Karlo iz dinastije Hohenzollern-Sigmaringen postao kralj Carol I. Susjedna Bugarska postala je kraljevina 1908. godine, a Crna Gora 1910. godine. Zanimljivo je kako je Grčka bila kraljevina još od 1832. godine.

Za razliku od Grčke, Rumunjske i Bugarske, čiji su kraljevi bili iz njemačkih dinastija, Srbija i Crna Gora imale su domaće vladarske dinastije. Srbija i Crna Gora bile su prije Prvog svjetskog rata jedine države na Balkanu koje su imale vladare iz domaćih dinastija (čak je i Albanija imala kneza iz njemačke dinastije Wied).

Srpski kralj Milan Obrenović bio je uvelike pod utjecajem Austro-Ugarske. Vladao je kao kralj sedam godina, a zatim je abdicirao u korist svog sina Aleksandra Obrenovića i povukao se u privatni život.

PRVI KRALJ SRBIJE

Milan Obrenović rođen je u Mărăşeştiu, nedaleko grada Iaşija u Rumunjskoj na posjedu svoga oca Miloša, sina Jevrema Obrenovića, brata kneza Miloša Obrenovića. Otac Milana Obrenovića je kao strani najamnik služio u rumunjskoj vojsci i poginuo u borbi s Turcima kod Bukurešta  1861. godine.

Milanova majka, Elena Maria Catargiu bila je kćer rumunjskog grofa Costina Catargiua. Nakon Milanova rođenja, Miloš i Elena Marija su se razveli. Milan je bio njihov jedini sin i imao je jednu sestru, Tomaniju. Nakon pogibije oca, brigu o mladom Milanu preuzeo je njegov rođak, knez Mihailo Obrenović.

Jedan od glavnih odojitelja mladog Milana Obrenovića bio je i dubrovački pjesnik Medo Pucić.

Nakon ubojstva kneza Mihaila Obrenovića na Košutnjaku, na prijedlog ministra Milivoja Blaznavca za novog nasljednika proglašen je Milan Obrenović, tada četrnaestogodišnjak. Zbog toga što je bio maloljetan u vrijeme izbora, umjesto njega sve do 1872. godine vladalo je namjesništvo.

Prva mjera namjesništva bila je donošenja Ustava 1869. godine kojim je predviđeno da srpsko prijestolje, ako bi izumrla zakonita muška linija Obrenovića, mogu naslijediti potomci kneza Miloša po ženskoj liniji.

Napunivši 18 godina, knez Milan Obrenović 1872. godine preuzeo je vlast od namjesništva. Na početku svoje vladavine oslanjao se uglavnom na vojsku, pa je radio na njenom jačanju. U vanjskoj politici oslanjao se sve više na Rusiju. U njegovo vrijeme zbilo se je nekoliko važnih događaja. Kada je u Nevesinju izbio ustanak, tzv. Nevesinjska puška, 1875. godine, knez Milan odbio je sudjelovati u ustanku te ga je osuđivao. U ustanku se pod pseudonimom Petar Mrkonjić borio i budući kralj Srbije Petar Karađorđević.

Pod pritiskom javnosti Milan Obrenović je objavio rat Turskoj 1876. godine, ali je on završen porazom Srbije godinu dana kasnije. Iste godine na inzistiranje Rusije, ponovno stupio je u rat. Vojska Kneza Milana kretala se prema Nišu, Pirotu i Vranju. Nakon potpisivanja San Stefanskog ugovora došlo je do preokreta u politici kneza Milana. Rusi su forsirali Bugare u stvaranju San Stefanske Bugarske, na uštrb srpskih područja, pa se knez sve više okretao Austro-Ugarskoj.

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine Kneževina Srbija dobila je neovisnost.

Knez Milan bio je uvrijeđen držanjem Rusije prema Srbiji. Godine 1881. otišao je u službeni posjet Petrogradu, kod ruskoga cara Aleksandra III. Romanova. U Petrogradu primljen je dosta hladno, gotovo s odbacivanjem. Rusija je potvrdila svoju politiku s Berlinskoga kongresa. Po povratku iz Petrograda, knez Milan svratio je do Beča i utanačio politički ugovor s Austro-Ugarskom.

Taj dokument bila je tzv. Tajna konvencija, a podrazumjevala je uzajamnu i prijateljsku politiku Srbije i Austro-Ugarske, gdje se Srbija obavezala da na svom području neće dozvoliti politička spletkarenja protiv Austro-Ugarske monarhije, a za uzvrat Austro-Ugarska obvezala se je lobirati za proglašenje Srbije kraljevinom. Nakon ovoga sporazuma, predsjednik ministarskoga savjeta Mihailo Piroćanac podnio je ostavku zajedno s vladom, koja nije prihvaćena.

Sljedeći čin bilo je proglašenje Srbije kraljevinom, 6. marta 1882. godine. Car Franjo Josip I. osobno je čestitao Kralju Milanu Obrenoviću.

Odmah po proglašenju Milana Obrenovića kraljem Srbije, počeo se je naglo mijenjati politički život u zemlji. U to vrijeme počele su se stvarati političke stranke u Srbiji. Stvorene su: Radikalna stranka 1831., čiji je vođa bio Nikola Pašić, Liberalna stranka sa vođom Jovanom Ristićem i Naprednjačka stranka kao vlastita stranka kralja Milana.

Današnji presjednik Srbije Aleksandar Vučić upravo je lider naprednjaka, stranke koju je osnovao prvi kralj Srbije.

No, narod je bio nezadovoljan vladavinom kralja Milana. Bojeći se narodnog nezadovoljstva, kralj Milan se pozvao na pravo osnivanja rezervnog sastava vojske i naredio prikupljanje oružja od naroda. Radikali su poveli žestoku borbu protiv režima kralja Milana. Seljaci Timočke krajine pružili su otpor sakupljanju oružja i po nagovoru radikalne stranke odbili su predati oružje.

U okolini Zaječara i Knjaževca, 1883. godine, izbila je Timočka buna koju su kralj Milan i vojska ugušili. Tada je kralj Milan ukinuo narodnu vojsku i počeo stvarati redovnu vojsku, koja će mu biti odana. Nakon gušenja bune kralj je počeo progoniti radikale zbog čega je njihov vođa Nikola Pašić pobjegao u Bugarsku gdje je nastavio s radom.

Neposredno nakon završetaka Srpsko-bugarskoga rata, koji je Srbija izgubila, izvršen je pokušaj atentata na kralja Milana.

Urotnici su se uspjeli uvući u kraljev dvor i prepilati grede njegove kupaonice. Zahvaljujući budnosti stražara kralj Milan Obrenović uspio se spasiti.

Dana 22. februara 1889. godine na proslavi Dana Kraljevine, kralj Milan objavio je svoju abdikaciju. Odredio je tri namjesnika koji su trebali vladati do punoljetnosti kralja Aleksandra.

Kralj Milan Obrenović umro je u Beču 11. februara 1901. u 47. godini života.

(SB)