Piše: Sinan Gudžević

Evo me u samoizolaciji. Bio sam u Novom Pazaru, radi radova na mojoj ogradi zubnoj. Uzet otisak, da dođem za sedam dana, e da se sve dovrši. Odlučio sam da do tog vremena odem do brata u Zürichu. Čim sam odletio iz Beograda, u Srbiji je uvedeno vanredno stanje i otkazani su svi letovi. Htio sam da se vratim u Pazar, ali sam se morao vratiti u Zagreb. Na aerodromu mi je rečeno da moram u samoizolaciju. Nije išlo da ljubaznom graničnom policajcu obrazlažem kako to što mi propisuje može biti samo izolacija, a samoizolacija ne može biti.

U samoizolaciji živim evo trideset godina, sad se nalazim u izolaciji, koju drugi zovu samoizolacija. Ali, onaj što tiganj drži za dršku tiganjom vlada, rekli bi na Siciliji. Od prošlog četvrtka ja tiganj ne držim za dršku, te me evo gdje me evo. Samoizolacija mi inače nije teret, ali ovakva mi jeste teret: moram se odreći šest kilometara svakodnevnog hodanja Savskim nasipom, tako najmanje četrnaest dana. Na treći dan samoizolacije zemljotres mi je cijelu kuću dognao na rečeni nasip. Zemljotresom protiv samoizolacije.

Nakon tri sata i kusur hodanja, dođemo kući ja i životna drugarica moja. Pokupimo knjige s poda, krnjatke razbijene vaze. Sjednemo, i meni, eto šta zemljotres počini po čovjeku, meni na um padne, pa iz ograde zubne izleti da je senicid riječ mjeseca, sa dobrim izgledima da postane riječ godine. Ta riječ, više od pola stoljeća starija od genocida, vraća se u naše živote preko naših smrti.

Senicid je novolatinska složenica od senex i od caedere. Ubijanje staraca. Složenica je zamalo ušla u zakone, možda je negdje i bila ušla. U običaj je ušla davno, običaji su jači od zakona, i senicid je kao običaj bio običavan u različitim kulturama. Čuo sam da je ruski mislilac Nikolaj Karamzin smatrao kako je neotuđivo pravo djece da ubijaju stare rođake, jer su ovi teret za porodicu i skupi za društvenu zajednicu. Rado bih ovdje naveo mjesto gdje ta tvrdnja stoji, ali nije mi uspjelo, biblioteke zatvorene, online motori mi nisu bili skloni.

Senicid ovoga mjeseca izvršava virus nazvan zanosnim imenom Corona. Vijenac, kruna, stephanos. Već smo je ponašili, svuda piše korona, prema koroni čak i mrgodni hrvatski državotvorni lingvisti i lektori pokazuju zavidnu krotkost, sa rekordno kratkim inkubacijskim periodom. Tvar na granici između živog i neživog, a useli se u pluća i tamo podivlja. Kad umre onaj u čijim je plućima divljala, tada umre i korona, ona oživljava ubijajući, a ubivši valjda umre ondje gdje je ubila. Tako bi bilo logično, naglas mislim, jer kad opaka boljka po imenu rak dovede nekoga do smrti, onda i sebe boljka dovede do smrti. Tu me jedan prijatelj ljekar ispravi: rak umre zajedno s onim koga je umorio, ali korona još ne umire. Korona se lakše gnijezdi u starim, u vremešnim tijelima i načetim organizmima. Tijelu u koje se nastani, podigne temperaturu, pokrene u njemu kašljeve i tako dalje. Kašalj starih ljudi, suhi, sa grčevima i gušenjima. Čovjek koronu unosi vlastitom rukom, te se za mnoge ubijene koronom može reći i da su umrli od vlastite ruke. Corona je senicida, ubojica staraca, ubica načetih.

Ubija svuda, ubijala je po Kini, sada ubija najviše po Italiji. Lijepi grad Bergamo, Bergamo alta i Bergamo bassa, sliči Ateni pod kugom iz Tukididove druge knjige. (Bergamo kao Zagreb: donji i gornji grad.) Bergamo je, po nekim tumačenjima, etimološka svojta sa Pergamom. U velikoj pjesmarici srednjovjekovnoj ‘Carmina Burana’ ima pjesma od 45 elegijskih distiha sa leoninskom rimom, pod brojem 101, prvi distih joj glasi:

Pergama flere volo, fato Danais data solo

Solo capta dolo, capta redacta solo.

Pergamon hoću da plačem, što grčkom je nogom potlačen

Prevarom bačen u plač, skrhan, ni koplje ni mač.

Pergam je ovdje ime za Troju, a meni već danima zvoni Bergama flere volo...

Doživio sam jednu epidemiju, bio u njenom centru. Velike boginje u Novom Pazaru, prije 48 godina, u mjesecima martu i aprilu. Ali je ta pošast bila, kako da kažem, pravičnije distribuirana: napadala je i unakazivala i staro i mlado, kao Maksima Crnojevića, kojega su kraste napanule i bijelo mu išarale lice. Strah je trajao dvadesetak dana, umrli od tih boginja su bili svi iz Srbije ili Kosova. Vakcinacija je bila masovna, u autobus se ulazilo s kartom u lijevoj šaci, a desna je zasukivala rukav na ljevici ruci da otkrije ožiljak od cijepljenja. Kondukteri su više gledali u taj ožiljak nego u voznu kartu.

Ovo sada je drukčije, svjetska pošast. Neoliberalni koncept zdravstva puca i po suknu i po šavu, kineski socijalizam je riješio i problem gladi i epidemiju koronavirusom, američki, britanski i indijski liberalizam nije riješio ni jedno ni drugo. Zdravstvenu zaštitu stanovništva ne spominjati, da te ne prokažu za komunistički defetizam. A stari umiru, najviše oni, mnogo više od drugih. Umiru po hodnicima, kao Sarajlije u pjesmi Izeta Sarajlića ‘Oproštaj sa Željkom Marjanovićem’:

Umiremo.

Umiremo strašno brzo

i strašno ružno

u ovom gradu

na kraju vijeka,

na kraju ljubavi.

Mladići barem ginu

što je njihova stravična privilegija

u svakom ratu,

ali kad se sjetimo kako su umirali starci

u romanima Džona Golsvordija –

smrt staraca

u ratnom Sarajevu je strašna.

Umiremo

u ledenim bolnicama

čijim hodnicima otiče krv naših iskasapljenih sugrađana,

u tuđim kuhinjama i sobama bez ijednog prozora,

umorni i poniženi,

mnogi bez ikog svog u blizini.

Nekadašnji Don Žuani

koji ni do poštanskog sandučeta nisu htjeli sići bez kravate

(šta ako u liftu nabasaju na ljepoticu

sa četrnaestog sprata!)

umiru prljavih ruku,

zapuštenih noktiju,

u poderanim košuljama

i progorjelim džemperima

s posljednjom čašom šampanjca

popijenoj na dočeku nove 1992. godine...

Riječ senicid bi ove godine mogla masovno zaposjesti ograde zubne. Kao što ih je jedne godine zaposjela kolateralna šteta. Pomor staraca kašljem.

Kašalj je uvijek ubijao ljude, često više djecu nego starce. Moga brata, jednojajčanog sa mnom blizanca, s ovoga svijeta je odnio kašalj, onaj koji se, možda iz uroka, zove veliki. Taj brat je boravio na ovom svijetu koliko i u majčinoj utrobi. I mene je zamalo ubio veliki kašalj. Svjedoci kažu da sam kašljao dvije pune godine, i pretekao jedva.

Moram se opet podsjetiti Izeta Sarajlića. Jednom sam ga, u vozu iz Rima za Anconu, prozvao bivšim ubicom staraca. On se smijao, dodavši da se za svoja nedjela kaje. A za sve je povod bila njegova pjesma ‘Jednom biću star’:

Jednom biću star, stariji i od Hamze Huma.

Star kao zajedno Kranjčević i Milutin Bojić.

Kao svim starcima, radost će mi se sklanjati s druma.

Mila moja, zar me se već sada ne bojiš?

Jednom biću star, Rabindranat Tagore!

A nekad sam ti posvećivao svoje oči, svoje zube, svoje usne.

Eto kako s vremenom svijetle pjesme sagore,

Kako postanu glupe i gnusne.

Jednom biću star i tako – moja pjesma klonuće.

Služiću za podsmijeh djeci i vrapcima.

Ja, koji sam nekad na zidu svake kuće

Pisao (sjećaš se?): Smrt starcima! Smrt starcima! Smrt starcima!

Ovih dana u nečemu i sam ličim na Izeta Sarajlića. U samoizolaciji šetam očima. Više puta mi je Izet pričao kako je, za vrijeme svoje izolacije, u opsjednutom Sarajevu, s prozora stana svoje sestre, izvodio u šetnju očima svoga unuka Vladimira, po svjetlarniku: ‘A sad, hajmo, Vladimire od one cigle do one kante, ali polako, ti si brži, nemoj da mi pobjegneš!’

(Portal Novosti)