Na današnji dan 2015. godine u Beogradu je rehabilitiran četnički zločinac Dragoljub Draža Mihailović.

“Dragoljub Mihailović smatra se neosuđivanim”, saopćio je tog dana u prepunoj sudnici Višeg suda u Beogradu sudija Aleksandar Trešnjev, što je propraćeno aplauzom većine u publici, među kojima su bili i bivši prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević, ratni zločinac Vojislav Šešelj, Vučićev savjetnik Oliver Antić, sljedbenici Ravnogorskog pokreta…

Sud je utvrdio da je sporna presuda donesena u protuzakonitom procesu “iz političkih i ideoloških razloga”. Prema obrazloženju odluke, osporena presuda Vrhovnog suda nekadašnje FNRJ, u dijelu koji se odnosi na Mihailovića, proglašena je ništavnom pa time i sve njene pravne posljedice, uključujući i one o oduzimanju imovine i građanskih prava. Na ovu odluku Višeg suda, u skladu sa Zakonuom o rehabilitiranju, ne postoji pravo žalbe pa je ona konačna.

Nakon sramne odluke, velike kritike na rehabilitaciju stigle su i iz Bosne i Hercegovine, gdje su četnici tokom Drugog svjetskog rata činili teške zločine.

Ta je odluka, prema ocjenama pravnih stručnjaka, omogućila porodici Mihailović povrat svih građanskih prava i dala im pravo na odštetu, stvorila uvjete da se u Srbiji i službeno uvaže dva priznata antifašistička pokreta u Drugom svjetskom ratu te da ulice, škole, sportski klubovi i druge ustanove mogu nositi ime Dragoljuba Mihailovića.

Strašni pokolji

Ako je i postojala bilo kakva nejasnoća, onda je ona nestala “instrukcijom” koju je 20. decembra 1941. Draža odaslao svojim podređenim komandantima i u kojoj otvoreno govori o stvaranju buduće, na zločinima zasnovane velikonacionalne tvorevine. Zadržao bi državni okvir, veliku Jugoslaviju, u kojoj bi bila velika Srbija, etnički čista i “u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke”. Srpska jedinica bi u tome imala “neposredne zajedničke granice” sa Slovenijom i prostorom sebi integrirane Crne Gore.

To je značilo da bi se od hrvatskog i muslimanskog stanovništva “očistio” cjelovit prostor Bosne i Hercegovine, uključujući i hrvatski Kordun i Baniju, sjevernu Dalmaciju, kao i područje Sandžaka. Tokom rata baš su se tu događali i najveći četnički zločini.

Prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića, četnici su minimalno pobili, mahom klanjem, 33.000 muslimana i 32.000 Hrvata, ali su ubijali i Srbe.

Činjenica je da su neki od tih pokolja, poput onih u Foči, Goraždu, Vlasenici, Rogatici, Višegradu, Pljevljima s hiljadama ubijenih, koji većinom nisu ni pružali otpor, spadali u najstrašnije epizode srbijanske ratne povijesti. Mihailović je o svemu tome, što je, također, nesporno, dobio izvještaje s terena i nikad to nije pokušavao spriječiti nego je pohvaljivao svoje “najrevnije” vojvode.

Sačuvana je i njegova poruka da se nikad neće otvoreno sukobljavati s Nijemcima s obzirom na to da je svjestan odnosa snaga. Hitler mu, ipak, nikad nije vjerovao, svjestan da bi se četnici, u slučaju savezničkog iskrcavanja, odmah okrenuli protiv njega. Bio je to razlog što su njemačke jedinice u nekoliko slučajeva razoružavale Dražine sljedbenike, neke i privremeno držale zatočenima. Italijani su ih naoružavali, jer su na području NDH imali pouzdanog saveznika.

(SB)