Piše: Danijal Hadžović

1. Na Bleiburgu je ubijen veliki broj pripadnika poraženih fašističkih formacija koje su položile oružje. Ubijen je i određen broj civila. Ukupan broj žrtava: prema ustaškim izvorima 80 hiljada, prema uglednom hrvatskom historičaru Slavku Goldsteinu oko 20 hiljada, velikom većinom vojnika. Gledano prema pravnim i moralnim standardima današnjice, niko se ne smije ubijati bez suđenja niti bi se uopšte iko više smio ubijati s obzirom na to da je većina civilizovanih država odavno ukinula smrtnu kaznu. No, to je ako govorimo o današnjim standardima, a Bleiburg se baš zbog toga ne može posmatrati mimo konteksta vremena u kojem se desio. Četiri godine postojanja Nezavisne države Hrvatske bile su četiri godine genocida, logora smrti, masovnog terora širom zemlje i iza sebe su ostavile, vjerovatno, najmonstruozniji zločin na tlu Evropu. Dok su Nijemci svoje žrtve ubijali industrijski, u plinskim komorama, ustaše su iskazivale nepatvoreni dinarski sadizam, preferirajući kame, testere, maljeve i ostale alate koji bi im došli pod ruku. Režim NDH od početka svoje genocidne namjere nije ni krio i provodio ga je sistemski i temeljito. Ustaška vojnica bila je direktna partijska vojska (za razliku od domobrana, koji su bili regularna državna vojska), zadužena da odrađuje onaj suštinski, najprljaviji posao za režim: vodi specijalne vojne operacije, upravlja logorima i provodi genocid s ciljem stvaranja etnički čiste Hrvatske. Ako je neko 1941. ponesen nacionalnim osjećajima možda i mogao biti naivan pa vjerovati da se bori za tisućljetni san ostvarenja hrvatske države, 1945. više nije bilo ni najmanje dileme da su ustaše ništa do bande umobolnih, monstruoznih, sadističkih koljača. Ko je u toj uniformi ostao i 1945., nikakav moralni argument nije imao na svojoj strani. Ko je kao civil i odlučio bježati zajedno s koljačima, svjesno ili ne, svoju je sudbinu poistovijetio sa sudbinom koljača. Ta civilna žrtva je, također, žrtva, ali nije i ne može imati istu moralnu težinu kao dijete s Kozare poslano u Jasenovac i zaklano kamom od nekog od Ljuboša ili Majstorovića.

2. Katolička crkva unutar svojih prostorija ima pravo da održi misu za šta god hoće. Suvereni su gospodari svog prostora. Država ne smije da im uskraćuje to pravo. Svako je suveren nad svojim životom i svojim imovinom i ima pravo činiti šta mu je volja sve dok ne vrši prisilu nad drugim pojedincem. Nažalost, pojedini tu slobodu koriste za rehabilitaciju ili veličanje zločinačkih pokreta i odurnih ideologija. Ali, to je cijena slobode. Katolička crkva nije se sjetila održati misu za brojne žrtve ustaških zločina, pa ni 10.000 žrtava fašističkog terora samo u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata, ali obilježava stradanje ustaške vojnice, koja je iz zemlje bježala, vodeći i nemal broj stanovnika nakon što je po načinu vršenja zločina ostavila možda i najmonstruozniji genocid na tlu Evrope. No, to neka ide na obraz i čast Katoličkoj crkvi.

3. Kao što Katolička crkva ima pravo obilježavati žrtve Bleiburga, tako i građani Sarajeva imaju puno pravo reći da u njihovom gradu pokušaj rehabilitacije fašizma i pokušaj švercovanja njegovih bojovnika u žrtve nisu dobrodošli. A cijeli grad govorio je skoro u jedan glas: od političkih stranaka, preko umjetnika, nevladinih organizacija, Jevrejske opštine do medija. Ovom horu pridružili su se i Ambasada Izraela, Ambasada Sjedinjenih Država, Centar "Simon Wiesenthal", bivši visoki predstavnik Schwartz-Schilling.... Drugim riječima, Sarajevo je još odlučno izrazilo svoj antifašizam te potvrdilo pripadnost civiliziranom i kosmopolitskom svijetu. Čak je i SDA u ovom slučaju osudila održavanje mise te pozvala na čuvanje vrijednosti antifašizma. Šteta je samo što se tih vrijednosti ne sjete i dok javnim institucijama i ulicama daju imena po Busuladžiću, Đozi i drugim kolaborantima te tako, bez ikakve potrebe, bošnjački narod dovode u kontekst rehabilitacije fašizma.

4. Iako građani Sarajeva i antifašistička javnost opravdano osjećaju bijes zbog navedene mise, sa političke strane ona čak može i koristiti probosanskoj opciji. Nakon slavljenja UZP-a i haških osuđenika, otvorenog stavljanja sebe pod rusku kontrolu, slavljenja 9. januara, poziranja s Kordićem, blokiranja rada institucija itd., HDZ i HNS su otvoreno podržali misu Katoličke crkve. Na ovaj način ta stranka u  svom očajničkom gnjevu i rapidnom gubljenju moći nastavlja ispaljivati rafale samoj sebi u nogu i tonuti u potpuni moralni i idejni bankrot. Probosanskoj politici, ukoliko bude mudra i razborita, ovakve manifestacije mogu doći samo kao poklon u ruke za idejno i taktičko slamanje HDZ-ove šovinističke i destruktivne politike u BiH. Uzaludni su pokušaji HDZ-a i njegovih trabanata da glas antifašističke javnosti ispinuju sa pričom o tobožnjem napadu na sve katolike i Hrvate, totalitarizmu bošnjačke elite, itd. Naravno, ovakvi jalovi pokušaji nisu ništa drugo nego izraz nemoći koji više ne može imati odjek dalji od Livna. Na drugoj strani stoji cijeli civiliziran svijet, osjetljiv na bilo kakvo manifestiranje simpatija prema zločinačkoj strani, posebno onoj u Drugom svjetskom ratu.

5. Iako sa političke strane ovakvi samoubilački potezi HDZ-ove mašinerije protiv same sebe jesu potencijalno korisni, oni s one sociološke ni najmanje nisu razlog za likovanje. U područjima pod kontrolom ove stranke prosječnom čovjeku danas je nejasno šta bi neko mogao imati protiv mise za stradalu vojsku krvoloka. Javni protagonisti s ovog područja danas, u svojim tekstualnim uracima, osude sarajevske antifašističke javnosti u kojima dominiraju sekularni ljevičari izjednačavaju s nekakvim islamističkim militantima iz Nigerije, koji žele silom svima da nametnu islam kao vjerovanje. Kakve tačno veze imaju islamski militanti sa sarajevskim ljevičarima? Nikakve, osim što autor u svom skučeno i neukom umu zna da i u Sarajevu žive muslimani, a ako su muslimani, onda to znači da oni hoće silom da nametnu Šerijat, jer to hoće i ovi u Nigeriji, koji su, isto, muslimani.

Naravno, u detaljniju elaboraciju ovakvih budalaština svakako je besmisleno ulaziti, ali one govore mnogo toga o stanju svijesti koje vlada u prostorima pod HDZ-ovom suverenom vlašću. To su prostori u kojima se hoda po ulicama Jure Francetića i Mile Budaka, u kojima su crkve ukrašene muralima Rafaela Bobana, gdje se u udžbenicima historije uči da je NDH ostvarenje tisućljetne težnje hrvatskog naroda, a Bleiburg ničim izazvan zločin, gdje se ljudi straše vlastitim sugrađanima Bošnjacima kao stranom i nepoznatom kulturom koja im želi zlo i nestanak... Na ovakvom mentalitetu straha, primitivizma i mržnje, HDZ održava svoju vladavinu i plebiscitarnu podršku u hrvatskom narodu. Ni njihovim dugogodišnjim partnerima iz SDA to nije naročit problem s obzirom na nepisanu, ali utabanu praksu da svako zaglupljuje svoj narod u svojoj vjeri, na svojoj zemlji.

Ipak, i ono što je sačuvano od kosmopolitskog i antifašističkog Sarajeva, zadovoljno je svojim udobnim životom na relaciji Opera - Delikatesna i činilo je malo ili gotovo ništa da u druge krajeve proširi nešto od svog duha. I dok se milioni maraka suludo troše na beskorisne konferencije i jalove aktivizme po Sarajevu radi borbe protiv raznih šovinizama, nacionalizama, fašizama, mizoginizama i drugih "izama", ona područja u kojima je takva borba i emancipacija najneophodnija, prepuštena su na milost i nemilost mračnim ideologijama njihovih političkih moćnika da bi se, onda, ista ta sarajevska kosmopolitska javnost svako malo brecnula i duboko zgrozila kad im iz tih i takvih sredina dođu mise za Bleiburg, četnička marširanja ili, pak, kad iz njih odu ratnici za Siriju.

Ova i slične maligne ideologije možda će se politički uspjeti poraziti i gurnuti negdje na marginu, ali dok god budu postojali temelji koji će pogodovati razvoju i multipliciranu tog zla, dok god mnogim mladim ljudima širom zemlje to bude hrana na kojoj se doje i odrastaju, bh. društvo ostat će dubinski bolesno. A za spašavanje buduće djece bit će potrebno mnogo više od rijetkih protestnih šetnji po Sarajevu.