PRVI PUT ISPRIČANA ŽIVOTNA PRIČA; SARAJEVO U DOBA NDH: Čuveni sarajevski odvjetnik za „SB“ otkriva sramnu ulogu nadbiskupa Šarića, zločine Maksa Luburića, život u vrijeme ustaša…

„Većeg Vlaha, a boljeg muslimana od njega nema“, kazao nam je u šali vlasnik lokalnog restorana u koji čuveni odvjetnik Mladen Šutej već godinama zalazi…

  • Društvo

  • 16. Maj 2020  16. Maj 2020

  • 0

Čuveni sarajevski odvjetnik Mladen Šutej u ekskluzivnoj životnoj ispovijesti za „Slobodnu Bosnu“ otkrio je filmske detalje iz osobnog života; kako su izgledali njegov život i odrastanje u vrijeme vladavine NDH, bogatu obiteljsku povijest, zbog čega više nikada neće ući u jednu sarajevsku crkvu, sjećanja na društveni i kulturni život Sarajlija…

Ovo je njegova životna priča

PORODIČNO STABLO

- Moj djed, koga nikad nisam upoznao, bio je građevinski preduzimač, a gradio je prvi tunel Ivan, a onda dolazi u Sarajevo. Moj stric, doktor Milan Šutej, rođen je u Bradini, kao i Ante Pavelić, i njegov otac je, također, bio preduzimač i na tom poslu su bili u Bradini. Stric je rođen u Bradini, a moj otac u Sarajevu. Stric i otac su diplomirali po „rigorozi“, bili su doktori prava, a ne pravnih nauka. Moj drugi stric Juraj Šutej bio je istaknuti političar, a otac Zdravko Šutej je bio, kao što je Miljenko Jergović napisao, „bonvivan“. On je donio tenis u Sarajevo, a tenisom se, također, amaterski bavila i moja mater. No, stric je bio i osnivač "Napretka", bio je postavljen za ministra finansija u vladi Kraljevine Jugoslavije. Značajno je napomenuti da je njegova žena Sava bila Srpkinja. Imali su sina Zlatana, koji je, također, bio doktor prava. Međutim, kada je došla 1941. godina, on je, skupa s kraljem, otišao prvo u Egipat, pa onda u London. Iz Londona je vraćen po sporazumu Tito - Subašić.

Nakon toga je ušao u Titovu vladu kao nekompromitovani kadar. Radilo se o tome da je zlato Kraljevine Jugoslavije deponovano u Fort Knoxu u Americi i nisu ga htjeli isplatiti bez potpisa ministra koji ga je tamo položio, a to je bio upravo moj stric. I sa potpisom mog strica Jure Šuteja vraćeno je sve zlato Bosni i Hercegovini. U to vrijeme Subašić je bio potpredsjednik Vlade i oni su bili zaslužni što je Jugoslavija primljena u Dumbarton Oaks, u Ujedinjene nacije. Nakon toga je stric dao ostavku i živio u Zagrebu kao penzioner. Otac je bio predsjednik jednog teniskog kluba 1936. godine i tu je bilo dosta problema. Bila su dva teniska igrališta, pijesak za terene je dovozio neki seljak iz Kijeva, a svaki put kada se igralo, donosile su se teške teniske mreže, a na kraju meča su se sklanjale. Majka je bila djevojačkog prezimena Hirschler, njena familija je bila porijeklom iz Osijeka.

Moja majka je bila školovana na preparandiji, kao domaćica, govorila je njemački jezik, igrala tenis, svirala klavir i odgojila troje djece. Njen otac je bio vrlo cijenjen vodoinstaleter. A i njegov sin je, isto, bio vodoinstalater, imao je radnju u današnjoj ulici Kulovića, i u izlogu radnje je imao klozetsku šolju. Zanimljivo, otac današnjeg gradonačelnika Sarajeva je bio brico, sunetio je djecu, a u izlog je stavio vagu…

Otac je govorio na otvorenju crkve na Marindvoru, bio je i ktitor te crkve, a baba s očeve strane Marija Šutej bila je ktitorka crkve na Banjskom brijegu. Također, bila je odlikovana ordenom od samog Pape. Moga oca ustaše nisu puno dirale, ali ga nisu dobro ni gledale zbog njegovog brata.

Dva dana prije oslobođenja Sarajeva, otac nije spavao u kući, jer mu je jedan agent Maksa Luburića rekao da imaju još vremena da ga objese. Kad je došlo oslobođenje, dobio je kaznu od godinu dana ukidanja građanskih prava, to je bila teška mjera, jer nije smio raditi godinu dana. Advokat ne zna ništa drugo raditi nego svoj posao. U presudi je stajalo da, iako je imao simpatije prema partizanima, ide na „hlađenje“ godinu dana. Odmah su nas nakon toga izbacili iz stana. Stan je imao dvije kancelarije i sedam soba. Htjeli su da idemo u dvije sobe kod nekog advokata, da skupa s njim dijelimo stan.

SARAJEVO ISPOD TREBEVIĆA

- Spretni ljudi su u doba NDH išli u takozvanu promidžbu. To znači da su išli vani, kupovali robu i prodavali je skupo. A, moj otac je bio na onoj strani koja je robu skupo morala plaćati, jer on nije išao u „promidžbu“. Hoću da naglasim da je kod nas kod kuće prije rata, 1936 - 1937. dolazio nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić čestitati Božić. Onda je odjednom prestao dolaziti. Ja sam bio mali, nisam znao za te podjele, a Ivan Evanđelist se priklonio ustašama i nakon toga su prekinuti svi odnosi s njim.

Nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić

RADNE AKCIJE

- Godine 1946. ja sam bio kao neki predsjednik razreda i kada je došlo vrijeme da se ide na radnu akciju Brčko - Banovići, ja sam otišao. Kao šesnaestogodišnjak. Poslije sam bio i na radnoj akciji Šamac - Sarajevo. Onda si morao biti „partijaš“. Poslije sam bio na autoputu kad je trebalo ići na studij. Tada je postojao Komitet za visoke škole i naučne ustanove koji je dijelio upise i oni su rekli, nakon osmog razreda, hajde na prugu, a brigada će slati aplikacije. Ja sam otišao na treću radnu akciju, na autoput, i kada sam se vratio, ne daju mi ništa. Sreo sam na ulici mog kolegu Bakira Tanovića, koji me je pitao šta ću ja raditi, a ja mu rekao da mi se mati zaposlila u fotooptiku i da traže neke snimatelje i asistente pa sam ga zamolio da to pogleda i da mi javi. Onda je on otišao kod kinooperatera. Tada je oformljen „Bosnafilm“ na Ilidži i njega su primili i rekli da dođem i ja i donesem svoje papire. I taman sam se spremao da idem na Ilidžu, kad je došao poštar i donio telegram. Javlja mi rođak iz Beograda da me je tamo upisao vanredno na pravo.

Tada je bio problem za hranu, a ja sam bio kao mačevalac, vrhunski sportista, i dobivao sam R1 kartu. Bilo je to teško vrijeme. Brat studira u Zagrebu, otac leži u Zenici, a sestra i mater su ovdje. Pošalji nešto bratu u Zagreb, ocu u Zenicu i nešto nama ovdje. A, otac je bio suđen tako što je tužilac tražio da mu daju jednu rečenicu i da će on napisati optužnicu. Oca su držali pod istragom dugo, ali nisu otkrili nijednu rečenicu protiv njega. Onda su ga optužili da je primio jedno pismo koje je poderano. A, dobio je tako „blagu“ kaznu od 10 godina strogog zatvora. Od toga je malo manje od 6 godina odležao. Tada sam se vrlo loše osjećao. Onda sam se iz Beograda prepisao u Sarajevo kao redovan student, ali nisam primljen u omladinu. Onda me zovu u Sekretarijat, kao, treba da se ide na prugu Konjic - Jablanica, put se pravi, i to mi je bila životna šansa da izvadim tri legitimacije s radnih akcija. Rekao sam im da me ne mogu izbaciti, jer sam jedini bio na tri akcije i da ću studirati. To je bila jedna epizoda iz života…

Došlo je vrijeme da se ide u vojsku. Poslali su me u Kučevu, valjda niko iz Sarajeva nikad tamo nije otišao. Kada sam položio pravosudni ispit, umjesto da dobijem godinu dana prakse na sudu, nisu mi dali, nego sam bio pet godina pripravnik. Jedini ja sam bio pripravnik tri godine sa položenim ispitom. Kada je otac pušten iz zatvora, neće niko da ga primi na posao, neće Komora da ga primi, i tek kada je rekao Vladi Šegrtu da nema od čega živjeti, kao doktor prava, dobio je namještenje u nekom malom mesarskom preduzeću. Poslije je primljen u advokaturu, ali tad je već bio pred penziju.

ŠUTEJI, RASUTI PO SVIJETU

- Meni je sada 90 godina i već mi je vrijeme za umiranje, a ostao sam jedini Šutej u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini. Moja sestra je bila advokat u Sarajevu, Banjaluci i Zagrebu, brat je diplomirani pravnik, bio je sekretar atomske elektrane Krško, živi u Krškom, ima 92 godine i vozi auto. Ja sam u životu dobio zlatnu plaketu u advokaturi, kao jahač sam proglašen vrhunskim sportistom…

SARAJEVO U  DOBA NDH

- Jedne godine, bilo je to oko 1938., brat i ja znali smo sve aute u Sarajevu, jer ih je bilo malo. Stanovali smo tamo gdje gori guma (kod današnje Vječne vatre, op. „SB“), i tada je u banku dolazio Berković. On je bio vlasnik vile koju je kasnije uzeo Luburić. On je u banku kao direktor dolazio fijakerom, ali kako je postalo komplikovano dolaziti fijakerom, počeo je dolaziti autom. Ali, potom je prolazio Opel Admiral, neki, roze boje, kabriolet. Bio je to daleko najbolji auto koji sam vidio u gradu. I vozi ga zlatar po zanimanju, Zlatar po prezimenu, a inače gradonačelnik Sarajeva. Ja pitam oca je li to službeni auto, ima li gradonačelnik plaću? On kaže da to baš ne zna reći, ali misli da je to honorarna funkcija. Upoređujem to s današnjim gradonačelnikom Skakom, eto, on je inženjer, neka bude počasni…

Ali, to je bilo Sarajevo nekad.

U vrijeme prije uspostave NDH, uopće nije bilo međunacionalnih sporova. Prvo, muslimani nisu bili nacionalno osviješteni. Jedni su se izjašnjavali kao Srbi, a drugi kao Hrvati. Društveni život se u Sarajevu odvijao na visokom nivou. Sve što je bilo u Beču, bilo je i u Sarajevu. Bilo je oficirskih balova, izlazilo se u hotele "Europa", "Sarajevo", bilo je viđenih kafana. Osim toga, u Sarajevu je bilo sedam-osam konzulata, a konzulati su pravili svoja dva prijema, slavili su rođendan šefa države i rođendan države…

Mladen Šutej (Foto: Arhiv)

IVAN EVANĐELIST

- Kad su ustaše ušle u Sarajevo, mi smo se sklonili na nekoliko dana izvan grada. Oslonac ustaša su činile tri-četiri porodice. To je bila porodica Zubić, imali su prodavnicu metalnih dijelova prekoputa slastičarne "Egipat". Ustaše su Jevreje odmah deportovale u Jasenovac, a ni Srbima nije bilo baš sjajno, i oni su završavali u Jasenovcu. Jevrejima su uzimali stanove, a Hrvati nisu znali šta će, nisu znali razliku između Franka i Mačeka. Ja u to vrijeme pripadam HSS-u, Mačeku, to je bila jedina politička organizacija Hrvata. Otac je u to vrijeme osnivao čitaonice na Alipašinom Mostu, Stupu…

Tada je išao voz do Ilidže, bilo je pet stanica.

Kao što sam i rekao, nabiskup Ivan Evanđelist Šarić se priklonio ustašama, a s njim je bio i neki pop Bralo. Kada je došla 1945., Ivan Evanđelist je pobjegao iz Sarajeva, a Božidar Bralo sačekao partizane, a oni njemu spremili suđenje u auli Suda. Okolo narod, viče: „Na vješala!"

Ja sam nakon ovog posljednjeg rata, kao član Komisije za ratne zločine, otišao kod kardinala Puljića. Sjedili smo u njegovoj kancelariji, na jednoj strani slika biskupa Stadlera, a na drugoj Ivana Evanđeliste Šarića. Upitah ga, je li ono Šarić, a on kaže da jeste. I sad mi je krivo što se nisam digao i otišao. Trebao sam mu reći da je njemu red da visi, samo ne na zidu nego na vješalima. Nadbiskup Šarić je umro u Španiji, tu je i sahranjen. Onda je, ne znam kojim povodom i ne znam iz kog agensa, neko se sjetio i dovukao ga mučki u Sarajevo, bez pompe, bez ičega, i sahranio ga u kripti crkve na Marindvoru. To je sramotno! To je ta crkva kojoj je moj otac bio ktitor i govorio na otvorenju. Ja sam to progutao, misleći, hajde, umri s mirom. A, onda sam pročitao da se otvara jedan dom za starije svećenike i da će se zvati „Ivan Evanđelist Šarić“. Onda sam otišao doktoru Mati Zovkiću i pitao ga kakav je to način. Rekao sam mu: „Čega se pametan stidi, time se budala ponosi.“ On je rekao da je učestvovao u tome da se Šarić sahrani u Sarajevu, a ja više nikada nisam ušao u tu crkvu, niti ću ikada ući. Ne treba kardinala Puljića prozivati sada za Bleiburg. Naklonost prema ustašama počinje s Ivanom Evanđelistom Šarićem, koga su dovukli ovdje i koga hoće veličati. Očajan sam zbog toga.

U Sarajevu je svaka vlast mijenjala imena ulica. Moja ulica se zvala Kralja Aleksandra Karađorđevića, pa je bila ulica Ante Pavelića, pa onda Titova.

MAKS LUBURIĆ

- Sjećam se Maksa Luburića onoliko koliko se Sarajlija može sjećati. On je došao iz Ljubuškog, bio je mesar po profesiji. Ovdje je došao kao kaznena ekspedicija i znalo se za zločine koje je činio u Berkovića vili. Niko nije očekivao da će 55 Sarajlija visiti na Mariindvoru. Ja sam ih obišao. Oni su bili zvjerski mučeni. Hodao sam među njima, imali su ljubičaste i prevraćene jezike, što je dokaz da su negdje drugo bili obješeni, pa doneseni…

Luburić se po Sarajevu malo kretao, bojao se za život, ovdje je bio dva mjeseca.

U naselju Švrakino Selo podignute su tipske prizemne kuće i taj dio nazvan je Pavelićevo.

SUSRET S WIESELOM

- Poznati jevrejski aktivist Elie Wiesel došao je u Sarajevo i bio je neki sastanak u Predsjedništvu BiH. S njim je sjedio Alija Izetbegović, a onda je on upitao ima li iko prisutan iz Komisije za ratne zločine. Ja sam se javio i rekao da mislim da nisam toliko prepotentan da mislim da mogu u pet minuta vremena reći šta Komisija radi i kako radi nego, ako gospodin Wiesel ima vremena, neka dođe u Komisiju. 

GRAĐANIN SVIJETA

- Obišao sam cijeli svijet osim Australije, o svom duhu, o svom kruhu. Nije me niko tjerao iz Sarajeva, ali su me takvi postupci, poput onoga što mi se u životu dešavalo, nagnali na razmišljanje da idem iz Sarajeva. Onda su me ubjeđivali, govorili: „Pa, nemoj…“ Moja porodica nije valjala ni Kraljevini Jugoslaviji, ni ustašama, ni partizanima.

Ja sam lokal-patriot, ja volim ovaj je*eni grad, i mene niko nije tjerao ni dozivao nego su me trpjeli…

(Razgovarali: M. ILIČIĆ i S. AVDIĆ)

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...