Piše: PETER KUZMIČ

Sudski nepobitno utvrđene činjenice se ignoriraju ili čak negiraju, a od predsjednika Vučića kontrolirani mediji namjerno stvaraju iskrivljenu sliku o nedavnoj ekspanzionističkoj ratnoj prošlosti te zemlje.

Srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin smišljeno radi na tome da generali i visoki časnici vojske bivše Jugoslavije, koji su po zapovjednoj odgovornosti osuđeni za zločine počinjene u ratnim pohodima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, a posebice na Kosovu i Metohiji, budu nagrađeni profesurama i predavanjima na državnoj Vojnoj akademiji u Beogradu i drugim privilegijama.

Proces pretvaranja međunarodno osuđenih zločinaca u narodne heroje je još vidljiviji njihovim sudjelovanjem u brojnim javnim nastupima, panelima i konferencijama te od države sponzoriranim tiskanjem njihovih ratnih sjećanja i dubioznih interpretacija.

Odvažna Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava, već neko vrijeme upozorava na opasnost situacije u kojoj će ”ratni zločinci biti moralna vertikala u društvu” s vrijednosno i smjerodavno pogubnim utjecajem na mlade kadrove u vojsci i šire u društvenoj zajednici.

Prošle sam jeseni osobno bio šokiran u vrijeme obilaska inače vrlo uglednog beogradskog Sajma knjiga. S jedne strane su dominirali šešelj(evci) neprekidnim i bučnim predstavljanjem djela i ideja Miloševićevog glavnog pobočnika u projektu velikosrpskih ciljeva.

S druge strane se sajam, kako je ocijenio Fond za humanitarno pravo (FHP), ”pretvorio u mjesto promocije ratnih zločinaca”.

Na štandu Izdavačkog centra srpskog ministarstva obrane, uz mnogo reklamiranja, predstavljena je knjiga ”Miris baruta i smrti na Kosovu i Metohiji 1998. godine”, autora, haaškog osuđenika Nebojše Pavkovića.

General Pavković je za razne teške zločine osuđen na 22 godine zatvora. Predstavljanju je slijedila tribina na kojoj je tema bila bombardiranje Srbije, a glavni govornici haaški osuđenici Vladimir Lazarević i Vinko Pandurević.

Na tribini ”Iskustva iz djelovanja tijekom NATO agresije – pamtimo knjigom” apologetsko-propagandistički se istaknuo general Vladimir Lazarević, kojeg je Haaški tribunal osudio na 14 godina zatvora zbog deportacija i prisilnog premještanja albanskog stanovništva tijekom sukoba na Kosovu.

Na tribini su nastupili i umirovljeni zapovjednici Vojske Jugoslavije Božidar Delić i Ljubiša Diković, na čijim područjima odgovornosti je ubijeno više od 3.500 albanskih civila.

Osobno sam na štandu Ministarstva obrane prelistao i neke druge naslove Izdavačkog centra iz serije ”Ratnik”, u kojoj su objavljena sabrana sjećanja ratnih zapovjednika kao doprinosi istini o borbi tijekom NATO bombardiranja.

Radi se o djelima koja afirmativno i nekritički demonstriraju privrženost velikosrpskoj politici koja je dovela do brojnih zločina. Istovremeno se radi o knjigama koje se otvoreno rugaju žrtvama zločinaca.

Ta suvremena vojna memoaristika zapravo ništa ili vrlo malo kaže o uzrocima te je sasvim usredotočena isključivo na posljedice NATO agresije.

Ministarstvo navodi da su o Srbiji ”drugi predugo pisali povijest i odlučivali što je istina, a što ne”, pa je ovo jedini način da se kaže istina o ratovima koje Srbija ”nije tražila ni izazivala”.

Upravo u tome je glavni problem: službena Srbija inzistira na laži kako nikome ništa nije skrivila nego je nedužna žrtva međunarodne zavjere i agresije.

To se ponavlja i ovih dana u kontekstu 21. obljetnice NATO-vih zračnih udara.

Srbija se nikada nije suočila sa zločinima koje su njezina vojska, policija i paravojne postrojbe počinile devedesetih godina. Nema rasprava o tome tko je te ratove pokrenuo i što je Srbija u tim ratovima htjela i tražila.

Na djelu je proces povijesnog revizionizma najgore vrste i širenje slike o slavnom narodu koji je vječna žrtva. Neprestance se govori i piše o posljedicama NATO agresije, a izostaje analiza uzroka bombardiranja.

Prije nekoliko godina čak je oformljeno posebno ”Zajedničko telo za utvrđivanje posledica NATO bombardovanja” koje su pokrenula četiri ministarstva vlade Srbije (obrane, zdravstva, prosvete i ekologije).

Srpskoj se javnosti servira jedna i jedina nacionalna ”istina”, nametnut im je službeni narativ o tome da je Srbija bila žrtva.

”Iznose se brojke koje nemaju veze s činjenicama, a potpuno je potisnuto koliko je ljudi ubijeno i to krivicom i odgovornošću srpskih snaga”, kaže hrabra Nataša Kandić.

Kandić nadalje podcrtava ono najbitnije: ”Zaboravlja se zašto je i otkuda je došla ta intervencija NATO-a. Što je njoj prethodilo i kakva je u tome bila uloga Srbije. Intervencija NATO-a je bila drastična mjera, ali jedini način da se srpska vojska i policija zaustave.”

Svijet se nakon mnogobrojnih bezuspješnih diplomatskih pokušaja našao pred konačnim pitanjem kako obuzdati Miloševića?

Vojna opcija, koliko god nepoželjna i višestruko odgađana, pokazala se posljednjim i jedinim efikasnim odgovorom.

Bombardiranje Srbije se može registrirati, prema jednom međunarodnom dokumentu, kao ”zadnja ratna avantura ratnog zločinca Slobodana Miloševića, koji je odgovoran za razaranje i smrt tisuća nevinih na području bivše Jugoslavije”.

Nekoliko puta sam bio u humanitarnoj misiji na Kosovu u vrijeme najvećih stradanja i etničkog čišćenja te sam osobno svjedok patnje velikog broja nevinih Albanaca.

Ne mogu zaboraviti to što sam vidio izbliza: nepregledne kolone dezorijentiranih izbjeglica koji su s vrećicama u rukama, a neki i malom djecom u naručju, bježali od smrtne opasnosti. Na pitanje kamo idu najviše njih je odgovaralo kako im je naređeno da idu u Albaniju.

Svijet je to predugo tolerirao te se stoga dobivao dojam da nema nikoga tko će zaustaviti tu vojsku i policiju koja je bezobzirno ubijala, palila i progonila.

Bombardiranje je, koliko god užasno i neželjeno, na kraju ipak postiglo svoj cilj, najjasnije izražen povratkom 750.000 protjeranih Albanaca.

Nažalost, istovremeno je Kosovo napustilo više od 100.000 Srba koji su bježali od osvetničkog albanskog vala.

Pravde i istine radi, treba prije posljedica razmotriti uzroke užasnog i dugotrajnog bombardiranja. U Srbiji se mora prekinuti s još uvijek prisutnom mantrom Miloševićevog režima prema kojoj je Srbija nevina žrtva Zapada i NATO-a.

Vučića, koji s jedne strane pokušava šarmirati zapadne lidere, dok ih istovremeno demonizira zbog ”NATO agresije” (to je službeni srpski naziv za intervenciju bombardiranjem), treba podsjetiti na njegovu četničku prošlost (i još uvijek prisutnu mentalnu orijentaciju) te na neprihvatljivost njegova neprestanog isticanja kako je Srbija ”danas jača nego ikad” i manipulaciju onime što se zbivalo 1999. godine.

Istodobno se Miloradu Dodiku mora ukazati na neprihvatljivost njegove grube jednostrane retorike kada govori o NATO bombardiranju kao ”stravičnom zločinu agresije”, a prešućuje stravičnije velikosrpske zločine.

Takva retorika lidera omogućuje njihovim skandaloznim suradnicima da se na društvenim mrežama raduju požaru u pariškoj katedrali Notre Dame kao pravednoj (Božjoj?) odmazdi zbog francuskog sudjelovanja u zračnim napadima.

”Neka izgori, tko god je bombardirao Srbe, nevine i bespomoćne, Srpsku i Srbiju”, napisao je član glavnog odbora Nezavisnih socijaldemokrata Rajko Vasić na svom Twitter profilu uz fotografiju znamenite pariške crkve u plamenu.

Vrijeme je da se Srbija ugleda na Njemačku te da jednim nacionalnim pokajanjem zbog zločinačke ratne politike devedesetih, krene u bolju, pravedniju i istinoljubiviju europsku budućnost.

Imperativ tog puta je da prestane s rehabilitacijom i promocijom osuđenih ratnih zločinaca te otvoreno prihvati sudski utvrđene činjenice.

(Prenosimo s portala Autograf)