Jordanov stabilan porodični život nastavio se i nakon što se njegova uža porodica preselila u grad Wilmington krajem 60-ih godina. Njegovi roditelji James i Deloris postavili su visoke akademske standarde i kruta pravila kako bi svoje petero djece sačuvali od problema, o najboljem košarkašu u povijesti piše web stranica biography.com.

Michaelov otac James, koji je radio na održavanju, a kasnije kao nadzornik u General Electricu, upoznao je buduću NBA zvijezdu s njegovom prvom sportskom ljubavi bejzbolom, a potom je dvorištu napravio košarkaško igralište. Navodno je James svojim grimasama potaknuo i Jordanovo poznato plaženje jezika za vrijeme igre.

Ipak, Michaelovi prijatelji prisjećaju se da je Deloris, bankovna službenica, imala veći utjecaj od svoga supruga. Njena snažna volja kasnije će se odraziti kroz poznati poriv svog sina za uspjehom.

Suparništvo s bratom potaknulo je njegovu želju da bude bolji igrač

Ako je teren u dvorištu omogućio Jordanu da razvije svoj košarkaški genij tada je nazočnost njegova brata oslobodila zvijer njegova kompetitivna duha. Larry Jordan je bio godinu stariji. Iako je Michael bio viši, Larry je bio snažniji i sportski nastrojen i nije bio sklon gubiti od mlađeg brata. Njih dvojica svakog su dana išli punom snagom jedan protiv drugoga sve do večeri, a Deloris je uskakala i smirivala dječake kad bi se situacija zakuhala.

Jordan je na kraju uspio smisliti kako redovito pobjeđivati i jaz između njih je nastavio rasti, ali sve do tog trenutka nije bilo jasno tko je superiorniji sportaš. Njihov je srednjoškolski košarkaški trener Pop Herring primijetio: „Larry je bio tako motiviran i konkurentan da bismo Michaela poznavali kao Larryjeva brata, a ne obrnuto, samo da je Larry bio visok 188 cm umjesto 170“.

Štoviše, u početku je Larry bio zvijezda Laney High Schoola, a ne Michael. Čak je i tata James priznao da je Larry imao pravi košarkaški talent, dok Michael nije bio najbolji ni u svome domu. Tako se nakon dokumentarca „The Last Dance“ pojavio video Team Flight Brothersa, koji pokazuje Larryjevo košarkaško umijeće. U njemu se vidi kako Larry igra protiv Michaela, koji je tada već bio vrhunski košarkaš. Stariji brat čak je uspio zakucati iznad Michaela.

Michael je u tom video rekao je da je izvorni Air Jordan bio Larry: „On je Air Jordan. Ja sam broj 2, Larry je broj 1“.

Iako nikad nije zaigrao u NBA ligi, Larry je uvijek bio nadareni sportist i košarkaš koji je Michaela naučio mnogo o njegovu sportu i pomogao mu razviti kompetitivnost za cijelu NBA karijeru. Iako je postao najveća košarkaška, pa i sportska zvijezda svijeta, Michael je uvijek biranim riječima govorio o bratu, rekavši kako bi volio biti barem upola igrač kakav je bio Larry.

David Hart radio je za univerzitetsku košarkašku momčad Sjeverne Karoline i odnos braće Jordan opisuje tako što kaže da bi Michael zaboravio da je superzvijezda kad god bi Larry bio u blizini.

„Michael je zaista volio Larry i stalno je govorio o njemu, stvarno ga je obožavao. Iako je kao sportist otišao mnogo dalje od Larryja, nikad nije dopuštao da to utječe na njegove osjećaje prema Larryju. Njegova emocionalna povezanost i poštovanje prema bratu bili su vrlo snažni. Kad bi Larry bio u blizini, odbacio bi svoju slavu i svoja postignuća i postao tek pažljivi i brižni mlađi brat“, objasnio je Hart.

Jordan isprva nije upao u prvu srednjoškolsku momčad

Jordan je često ponavljao popularnu legendu da je u drugom razredu bio izbačen iz prve košarkaške momčadi Laney High Schoola, što ga je nadahnulo da radi još napornije kako bi bio bolji, ali to baš i nije sasvim točno. Sve košarkaške nade testirao je u jesen 1978. godine trener Herring i Jordan je zajedno s većinom ostalih mlađih talenata završio u juniorskoj momčadi. Primljen je samo njegov kolega iz razreda i rival Leroy Smith.

Teško je osporiti takvu odluku. U momčadi je ostalo 14 od 15 igrača od prošle sezone i većina je igrala na poziciji niskih bekova, kao i Jordan koji je tada bio visok 175 cm. S obzirom na to da je Buccanersima trebao visoki igrač koji će blokirati i skakati, bilo je savršeno logično da su 200 cm visokom Smithu dodijelili posljednje mjesto u momčadi.

Osim dodatne motivacije, ova odluka pomogla je Jordanu da se razvije u igračkog vođu s redovitom minutažom i srednjoškolske su utakmice uskoro postale glavna atrakcija u gradu. Osim toga, trener Herring pokazao je da mu je itekako bilo stalo do Jordana tako što je svakog dana u trećem razredu pojedinačno radio s njim. Naporan rad i skok u rastu pretvorili su nezgrapnog tinejdžera u zvijezdu Laneya.

Bio je izvanredan u košarkaškom kampu

Ako je postojalo vrijeme kad je legenda o Michaelu Jordanu počela puštati korijenje, kad su njegovi suigrači i promatrači počeli shvaćati da svjedoče razvoju povijesnog talenta, onda je to bilo u ljeto 1980. godine.

Dean Smith, glavni trener košarkaške momčadi Sveučilišta Sjeverne Karoline, pozvao je Michaela u svog godišnji kamp. Bila je to izložba najbolji košarkaša te savezne države i momak iz Wilmingtona brzo se istaknuo. Pomoćni trener Roy Williams bio je zadivljen Jordanovom kombinacijom atletizma, brzine, intenziteta i instinkta.

Već nakon prvog dana treninga, Williams je svom trenerskom kolegi Eddieju Fogleru rekao: „Mislim da sam upravo vidio najboljeg srednjoškolskog košarkaša sa 193 cm ikad“. Williams je tada napravio početničku pogrešku i dogovorio da Jordan uđe u prvoklasni kamp u Pittsburghu u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. Iako su u ovom kampu bili najbolji košarkaški talenti iz cijele zemlje, 17-godišnji Jordan ponovno je konkurenciju tretirao poput boksačke vreće i na sebe privukao pažnju mnogih sveučilišta.

Srećom po Sjevernu Karolinu, James i Deloris priklonili su se Williamsu i Deanu Smithu, te utjecali na odluku svoga sina da se pridruži tom univerzitetu.

Jordan nije imao poseban tretman na UNC-u, što ga je održalo poniznim

Nakon što je posljednje sezone u Laneyu tijesno ostao bez divizijske titule, ali je kao najbolji igrač prosječno postigao triple-double, Jordan je nastavio blistati s 30 poena u McDonald's All-American utakmici. Uskoro se, međutim, morao prizemljiti jer je ušao u program Dean Smitha u UNC-u. Smith je zajedništvo momčadi stvarao ravnopravnim tretmanom zvijezda i pričuva, a Jordan je bio zadovoljan što se mogao posvetiti treninzima gotovo vojničkom disciplinom.

„Smith je bio savršeni čovjek za mene. Držao me poniznim, ali me izazivao da budem bolji“, rekao je kasnije Jordan.

Pokazalo se to savršenim za obojicu. Kad je Jordan hladnokrvno ubacio skok-šut 15 sekundi prije kraja utakmice za NCAA titulu 1982. godine protiv Sveučilišta Georgetown, svome je treneru podario njegov prvi NCAA naslov.

Tim prvim velikim trijumfom kojeg je prenosila televizija, Jordan se nametnuo kao mlada američka sportska zvijezda, spremna za sljedeće korake u karijeri koja će ga dovesti do nezabilježenih uspjeha i slave. 

(Index.hr/SB)