DA LI JE KONAKOVIĆ BOŠNJAČKI VUČIĆ? Kako je jalova, zavađena, nesposobna ljevica od bivšeg SDA-ovca napravila jedinu alternativu SDA-u!

Zahvaljujući neorganiziranosti, političkoj nedostojnosti i nedostatku liderstva u SDP-u i NS-u, kao i Komšićevom pristajanju na to da postane politički privjesak SDA, probosanska scena danas ide u susret scenariju po kome će vlast na kraju da se bira između tamno zelene i svijetlo zelene koalicije, između dvije društvene strukture proistekle iz istog korijena, s istim ideološkim pogledima i istim ciljevima, ali sa sukobljenim interesima. Rano je davati procjene ko će iz te borbe u konačnici izaći kao pobjednik, ali već sada  posve je jasno ko će na kraju završiti kao gubitnik – ideja otvorene, kosmopolitske, građanske Bosne i Hercegovine.

  • Mini market

  • 14. Jun. 2020  14. Jun. 2020

  • 12

Piše: Danijal Hadžović

Rađanje lidera

Izbori održani u maju 2012. bili su svojevrsna prekretnica u historiji Srbije. Nakon sukoba između Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića, rebrendirana ekstremno nacionalistička, antievropska i proruska Srpska radikalna stranka  postala je, i dalje nacionalistička, ali sada proevropska Srpska napredna stranka. Ovaj ideološki zaokret i spajanje nacionalizma sa pro-EU retorikom bio je, ispostavit će se, pun pogadak, pa je SNS već  na svojim prvim izborima postao najjača stranka u Srbiji, osvojivši 24% glasova . Na drugom mjestu, sa samo 2% zaostatka našla se Demokratska stranka Borisa Tadića, predstavnica one pristojne građanske Srbije koja je prethodnih nekoliko godina vladala zemljom.  Ko će biti nova vlast u Srbiji zavisilo je od treće najjače opcije u zemlji sa 15% glasova, Socijalističke partije Srbije, stranke Slobodana Miloševića koju je vodio njegov bivši miljenik Ivica Dačić. SPS je prethodne četiri godine vladao u koaliciji sa DS-om, i kada su svi bili sigurni da će zemljom nastaviti vladati savez demokrata i socijalista, naprednjaci su, taktički mudro, odlučili Dačiću dati ponudu koja se ne odbija – mjesto premijera Srbije. Tako je DS poslan u opoziciju, a radikali u novom ruhu su po prvi put došli na vlast.

Ipak, Dačić se nije dugo zadržao na mjestu premijera. Ubrzo se ispostavilo da je stvarni vladar i alfa i omega u novoj vlasti ne on, nego „prvi potpredsjednik Vlade“ Aleksandar Vučić,  kako su mu već tada pruzeti mediji počeli tepati.  S daleko većim organizacionim sposobnostima, izgrađenom infrastrukturom i odličnim PR-om, Vučić je u svega nekoliko mjeseci, i bez formalno najviše funkcije,  postao najmoćnija politička figura u Srbiji. Prepuštanje pozicije premijera Dačiću bio je samo manevar da se DS izbaci iz vlasti, da bi već 2014. predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, koji je na ovom mjestu zamijenio Borisa Tadića, raspisao vanredne izbore na kojem je SNS osvojio natpolovičnu većinu zastupnika u Skupštini Srbije. Novi predsjednik vlade postao je, naravno, Aleksandar Vučić. No ni sam Nikolić nije bio pošteđen. Nakon jednog odsluženog mandata, Vučić se obračunao i s unutarstranačkom konkurencijom, pa je 2017. s mjesta premijera uskočio u fotelju predsjednika, poslavši Tomislava Nikolića u političku penziju. Ivica Dačić, shativši svoju realnu moć tj. nemoć, zadovoljio se u međuvremenu s pozicijom manjinskog i suštinski nebitnog koalicionog partnera koji garantuje sigurnu vladvinu naprednjaka.

Gdje su bili Vućić i Dačić kad je Slobo pao s vlasti? | Express

(Veliki Aco i mali Ivica, Foto: Arhiv)

Srbija je danas zemlja u kojoj neprikosnovenu vlast ima Vučić. Danas predsjednik, a nekoći premijer (kao da je i bitno),  naciji se svakodnevno po nekoliko puta obraća s televizijskih ekrana, mediji, koji su u međuvremenu stavljeni pod njegovu čvrstu kontrolu, međusobno se utrkuju u iskazivanju hvalospjeva velikom vođi, SNS suvereno dominira političkom scenom s podrškom koja prelazi 50% glasova, dok građanske slobode strmaglalov idu ka dole.

 A Demokratska stranka? Pa najprije se, nakon gubitka vlasti, raspala na unutrašnjem planu, podijelila na nekoliko stranaka, izgubila naklonost medija koji su je nekoć svesrdno podržavali te se, od nekadašnjeg lidera u Srbiji, svela na stranku od nekih 5,6% glasova, utopljenu u karikaturalnu kakofoniju opozicije, sastavljene od „ljotićevca“ Obradovića preko „suvereniste“ i teoretičara zavjere Radulovića do neurotičnog i apsurdnog glumca Trifunovića.

Rađanje bošnjačkog Vučića

Na izborima u BiH 2018. tri stranke ljevice, SDP, DF i NS osvojile su gotovo 300.000 glasova u FBiH. Potom su formirale i lijevi Bh. blok, koji je kao koalicija imao najviše mandata u federalnom Parlamentu. No, umjesto da postanu predvodnici političkih procesa u zemlji,sujete, pomiješane sa suprotstavljanim političkim pogledima,  učinili su svoje. Bh. blok se raspao, a njegove članice krenule su odvojenim putevima – DF u ideološku koaliciji sa SDA, a Naša stranka i SDP u čvrstvo savezništvo sa Konakovićevim NiP-om, s kojim su odlučili graditi „Republiku Sarajevo“ i u ime nje bataliti vlast na svim drugim nivoima. Iako su, po logici stvari, s obzirom na ukupan broj glasova u državi, infrastrukturu, pa na kraju krajeva i historiju i tradiciju, stranke ljevice, u prvom redu SDP i NS čiji je  Edin Forto postao i premijer sarajevskog eksperimenta, trebali biti predvodnici u novoj vladi, ubrzo je postalo jasno ko je stvarna i vrhovna vlast u kantonu.  Dino Konaković je ( doduše ne s mjesta „prvog potpredsjednika Vlade“ nego s pozicije predsjednika Skupštine KS) u konačnici postao taj koji vuče ključne konce u kantonalnoj šestorki, postrojava ministre, samouvjereno istupa u javnosti kao lider,  oblikuje politike... Drugim riječima, nametnuo se kao neprikosnoveni vođa tog antisda-ovskog političkog poduhvata, dok se sam premijer Forto zadovoljavao s tim da mu na press konferencijama stoji iza leđa.

Predsjedavajući Skupštine KS Elmedin Konaković i mandatar Vlade ...

Vladavine šestorke u konačnici nije bila dugog vijeka, jedva godinu dana, nakon što je Radončić od SDA, uprskog debaklu na izborima, sebi istrgovao unosne političke pozicije u zamjenu za rušenje kantonalne vlasti, a Komšić ionako prihvatio ulogu njihovog lijevog priljepka.

 NiP, Naša stranka, SDP i Hadžibajrić sada samouvjereno najavljuju zajednički izlazak na lokalne izbore u novembru i preuzimanje vlasti nad sarajevskim opštinama. Iako antisdaovska koalicija djeluje snažno, uloge unutar nje u međuvremenu su dodatno promijenjene. Za razliku od federalno snažne ljevice i kantonalno solidnog Konakovića nakon izbora 2018., SDP je u međuvremenu doživio svojevrsni kadrovski, moralni i politički bankrot. Unutrašnji sukobi, izlazak niza istaknutih kadrova, nedostojno rukovodstvo koje je više predmet satiričnih doskočica nego ozbiljnih političkih analiza te niz bezumnih političkih poteza, poput posljednjeg odbijanja da podrže probosanskog kandidata u utrci za načelnika Srebrenice, garant su daljeg pada i slabljenja SDP-a. Tek nešto manje loša situacija je u Našoj stranci, koja se također suočava s osipanjem ionako malobrojnog članstva te problemom  vrlo slabe stranačke infrastrukture, čiji dometi uglavnom ne prelazi prostor Kantona Sarajeva. Za to vrijeme Konaković polako i predano radi na jačanju vlastite stranačke  infrastrukture te se medijski sve više nameće kao jedina istinska liderska alternativa SDA-u.  Ovo potvrđuju i posljednje ankete koje pokazuju da su u Kantonu Sarajevo SDA i NiP po broju glasova gotovo izjednačeni. S druge strane Naša stranka stagnira, dok SDP, DF i SBB imaju pad.

Drugim riječima, antagonizam prema SDA i svoje liderske i političke vještine Konaković je savršeno iskoristio da, interesnim savezom sa SDP-om i NS-a, sebe nametne kao lidera šireg društvenog pokreta i koalicije te obezbijedi sebi  glasove i onih lijevo orijentiranih građana o čijoj podršci bi, s obzirom na vlastite političke poglede i stranačku historiju, u drugačijim političkim okolnostima mogao samo sanjati.  No, šta to znači za dalju sudbinu ljevice u ovoj zemlji?



Ideologija je važna

Držeći se strateškog saveza s Našom strankom i SDP-om, Konaković  u nastupima uglavnom izbjegava forsirati  ideološke teme, skoncentrišući energiju prije svega na narodno nezadovoljstvo korupcijom i javašlukom SDA-ovske vladavine.  Antagonizam prema SDA, međutim, neće moći vječno ostati temelj djelovanja „ četvorke“. Prije ili kasnije na površinu će izaći i konkretna ideološka ubjeđenja i programski ciljevi. I možda će se odluka SDP-a i Naše stranke da prepuste liderstvo Konakoviću kao vještijem i organizovanijem političaru uistinu pokazati kao pametan potez. Možda će Konaković svoju karizmu, politički talenat i energiju koji protagonistima SDP-a i Naše stranke u izobilju nedostaju, zbilja upotrijebiti  za stvaranje jednog poštenijeg, transparentnijeg i funkcionalnijeg državnog sistema po mjeri svih.

Problem je , međutim što, gledajući njegovo dosadašnje djelovanje,  nemamo pretjeranog razloga za onu vrstu optimizma koju prema Konakoviću pokazuje ekipa u SDP-u i Našoj stranci. Čak i ako se zaborave svi njegovi aferimi s mjesta jednog od vodećih kantonalnih lica SDA, Konakovića stranka, slično kao i nekoć  SNS u Srbiji,  svojevrstan je protestni pokret usmjeren protiv trenutnih bošnjačkih elita, koji uključuje široliko društvo, od prekaljenih obavještajaca preko sarajevskih uličnih kriminalaca do bivši sivih eminencija SDA i Islamske zajednice poput Hasana Čengića i Muamera Zukorlića. U slučaju potonjih,  ideološki i vrijednosni pogledi nikada nisu bili tajna i sasvim sigurno ne uključuju liberalno, otvoreno i kosmpolitsko društvo.

Drugi problem je što ni tokom samog obnašanja vlasti Konaković nije pretjerano krio svoje političke afinitete niti je previše odmakao od manira upravljanja iz najboljih dana vođenja Vlade KS kao kadar SDA. Svoj lični budžet kao predsjedavajući Skupštine je udesetorostručio, milijarda iz kantonalnog budžeta dijelila se šakom i kapom za Zukorlićeve nevladine organizacije i kupovinu stanova hodžama, škola i ulica nazvane po Mustafi Busuladžiću ostale su žive i zdrave, a poslije prve Parade ponosa u Sarajevu, čijem održavanju se NiP i javno usprotivio, simbolično je poslana cisterna KJKP Rad da opere ulice kojima je povorka prošla.

Ako ni klimava kantonalna vlasti  Konakovića nije zaustavljala u demonstriranju autokratskih sklonosti i stvarnih ideoloških uvjerenja, koliko će to tek biti slučaj ukoliko nastavi politički jačati i nametne se kao jedina istinska opozicija SDA-u? Hoće li u tom slučaju SDP i Naša stranka odigrati tek ulogu „korisnih idiota“ koji će, nakon što pruže neophodnu podršku za ujedinjeno opoziciono rušenje SDA, postati naporni višak koji će efektno biti odstranjen ili  će se zadovoljiti mrvicama sa stola, kao što se i Dačić morao zadovoljiti da u Srbiji ostane tek dekor Vučićevoj samovoljnoj vladavini, u isto vrijeme dok je Demokratska stranka postajala marginalna i nebitna sjena nekadašnje stranke?

Ovo je pitanje koje sebi prije svega trebaju postaviti rukovodstva stranaka bh. ljevice. Zahvaljujući njihovoj neorganiziranosti, političkoj nedostojnosti i nedostatku liderstva, kao i Komšićevom pristajanju na to da postane politički privjesak SDA, probosanska scena danas ide u susret scenariju po kome će vlast na kraju da se bira između tamno zelene i svijetlo zelene koalicije, između dvije društvene strukture proistekle iz istog korijena, s istim ideološkim pogledima i istim ciljevima, ali sa sukobljenim interesima. Rano je davati procjene ko će iz te borbe u konačnici izaći kao pobjednik, ali već sada  posve je jasno ko će na kraju završiti kao gubitnik – ideja otvorene, kosmopolitske, građanske Bosne i Hercegovine.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 12

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...