Znajući kako su članovi Naroda i pravde također predvodili javne pozive za otkazivanje Parade ponosa proteklog ljeta, i prednjačili u prijetnjama učesnicima, postavlja se veoma jednostavno pitanje. Kako je moguće da su Narod i pravda i Dino Konaković, postali predvodnici, i javno lice, predizborne koalicije u kojoj se nalaze Naša stranka i Socijaldemokratska partija?

Odgovore na ovo pitanje treba tražiti u „Bh. bloku“, grupi stranaka koje su činili SDP, Demokratska fronta i Naša stranka, a koji je trebao predstavljati okosnicu vlasti na svim nivoima, i biti pokretačka snaga građanske ideje u Bosni Hercegovini.

Nakon odbijanja SDP-a i Naše stranke da sa Demokratskom frontom formiraju državnu, federalnu i kantonalne vlade, i to kao najjači blok stranaka u državi, Demokratska fronta je odlučila krenuti sama ovim putem, što je označilo početak kraja ovog bloka.

Međutim, jedan drugi događaj je bio ključan u udaljavanju SDP/NS i Demokratske fronte, i Konakovićevom uzurpiranju pozicije lidera Naše stranke i SDP-a. Radi se naravno o smjeni kantonalne vlade kojom je javno upravljao premijer Edin Forto, a glavne konce iz sjene vukao Elmedin Konaković.

Smjena Vlade šestorke u Sarajevu, događaj koji je prilično odjeknuo unutar Kantona Sarajevo, je okrenuo SDP i NS, kao i njihove glasače, protiv Demokratske fronte. S dobrim razlogom, jer su SDP i Naša stranka obnašali vlast isključivo u Kantonu Sarajevo i bez interesa za druge kantone ili federalni i državni nivo vlasti.

Gubitak tih pozicija je stoga bio utoliko veći udarac Našoj stranci i SDP-u. Konaković, koji je već mnogo ranije počeo graditi odnose sa Našom strankom i SDP-om, je savršeno iskoristio ovu priliku da učvrsti svoju poziciju, i okupi povrijeđena rukovodstva NS-a i SDP-a oko zajedničkog neprijatelja.

Toliko je dobro Konaković odigrao svoju ulogu unutar "četvorke" da je uspio ubijediti rukovodstva Naše stranke i SDP-a da je on progresivna politička snaga koja donosi promjene, iako su ga ista ta rukovodstva najoštrije kritikovala prije samo nekoliko godina dok je vodio kantonalnu vladu kao istaknuti kadar SDA.

Ono što Konakoviću još nije pošlo za rukom, očito, je da ubijedi i međunarodnu zajednicu kako se radi o progresivnom političaru širokih svjetonazora. Ambasade zapadnih zemalja i međunarodne organizacije ipak ne vjeruju Konakoviću na riječ poput lidera NS-a i SDP-a, već prate njegove stavove koji su često radikalno drugačiji od stavova međunarodnih aktera u BiH.

Kakav će stav prema Narodu i pravdi zauzeti organizacije poput NDI (Međunarodni demokratski institut) i pojedine strane ambasade, koje tradicionalno podržavaju građanske i progresivne snage u BiH, mogli bi saznati u skorije vrijeme. Jer, NiP je u ideološkoj koaliciji sa Našom strankom i SDP-om sa kojima strane organizacije često surađuju, a u isto vrijeme NiP zbog svojih stavova počinje da se penje na crnu listu zapadnih sila.

Najzanimljivije će biti pratiti ponašanje Naše stranke i SDP-a, i koliko dugo će još pristajati da budu marionete Konakovića za kojeg nije isključeno da u konačnici, ukoliko se nametne kao faktor, zakopa ratne sjekire i nakon nekog vremena koalira sa SDA.

Da preživi, lijevo građanska opcija u Bosni i Hercegovini morati će da se konsoliduje. Demokratska fronta će morati da realizira Komšićevu najavu da DF na izbore ide sa Socijaldemokratama Envera Bijedića, SPD-om kojeg okupljaju Miro Lazović i Ivo Komšić, te eventualno sa GS-om.  Također biće nužno sa druge strane da Naša stranka i SDP se udalje od Konakovića. Vrijeme će pokazati da li za to i jedni i drugi imaju snage.

(S. B.)