Piše: VLADO VURUŠIĆ

Bilo je to ugodno, svježe, ljetno nedjeljno jutro 22. lipnja ratne i tmurne 1941. godine. U zraku se osjećalo nešto veliko i značajno, nešto herojsko, odvažno i, naravno, suludo i nepoznato. Ta nedjelja 22. lipnja, prije točno 79 godina, postala je dan ponosa i slave hrvatske povijesti nad kojom su se tada nadvili mučni, ubogi i zloćudni oblaci zločina i mržnje.

I nitko tada nije znao kako će sve završiti, a pogotovo da će danas, nakon toliko godina, doći vrijeme kada će se taj dan osporavati, pokušati omalovažiti i zataškati. Podsjetimo se kako je na tog dana izgledao svijet - nacistička Njemačka držala je cijelu Europu pod svojom čizmom: od Krete, gdje su ni mjesec dana ranije porazili branitelje Engleze, Novozelanđane, Australce i domaće grčke partizane, do Nordkappa u Norveškoj i Eiffelovog tornja, na čijem se vrhu kroz jutarnju maglu nazirala "svastika", pa sve do Normandije i La Mancha, gdje su s druge strane kanala Britanci, nakon duge opsade i obrane, bili na granici izdržljivosti.

Ratovalo se u Africi, Sjedinjene Države nisu bile u ratu (ući će tek u prosincu), Japan je s lakoćom osvajao azijske teritorije, Wehrmacht je kroz Rusiju prolazio kao kroz putar, a Crvena Armija bila je u rasulu i kaosu, dok je u Kremlju je vladala zbrka. Na našim prostorima pojavila se zloćudna NDH, koja je u tih, tada niti 73 dana postojanja uspjela donijeti sramne Rasne zakone, započeti progone Židova i Srba (u glinskoj crkvi spalili su oko 300 Srba, Jadovno je bilo "otvoreno"), veleizdajnički su prepustili Dalmaciju sa Splitom i otocima Mussolinijevoj Italiji te se u tu čast Pavelić provozao gondolom po venecijanskim kanalima i s Duceom mahao okupljenom mnoštvu (ovdje samo mala napomena, da preduhitrimo uzaludne apologete tekovina NDH koji tvrde da je 1943. godine Dalmacija vraćena u krilo "države", kao da je Ante Pavelić mogao predvidjeti kapitulaciju Italije tog vlažnog svibnja 1941. godine, što ga svrstava u hrvatskog veleizdajnika najvećeg kova). Još su k tome objavili rat Velikoj Britaniji, a kasnije i SAD-u!? SSSR-u nisu, ali su po nalogu Hitlera tamo slali vojsku. 

Situacija je potpuno beznadna. Nacistička Njemačka i njeni saveznici pobjednički marširaju, drže sve pod svojom čizmom i napreduju. Dakle, takvo je stanje bilo sunčane nedjelje 22. lipnja 1941. godine. I u takvom okolišu i zebnji kod Siska se osniva prvi partizanski odred i započinje otpor okupaciji i izdajništvu. Otići tada u "šumu", kad je Hitler bio u naponu, a nije se znalo kako će to završiti i što će od toga biti, vrijedno je barem usputnog divljenja i poštovanja. Naime, kako je netko rekao, oni koji su 1941. pristupali ustašama znali su u što se upuštaju i što se od njih traži, za što se bore i na koji način, a oni koji su tada odlazili u šumu znali su da stavljaju glavu na panj, ali da se bore za pravdu i slobodu. Nije li to istinska hrabrost!? U šumi Brezovica okuplja se 77 odvažnih ljudi s tog područja, Hrvata i Srba spremnih da obrane svoju domovinu od nacizma, pokolja i nepravde. I da bude opet posve jasno, od 77 prvih partizana u Hrvatskoj njih 72 bili su Hrvati, troje Srba i dva Slovenca. Tijekom sljedeće četiri iscrpljujuće godine rata poginut će njih 38, a prvi borci koji su položili život na oltar domovine, Ivo Ogulinac i Ivo Lasić, danas su prepušteni zaboravu i prijeziru lažnih povjesničara i turobnih lažnih zaštitnika hrvatstva, koji su i ovaj nedavni Domovinski rat proveli u toplini američkih i njemačkih "bojišnica" ili pak u tami svojih podruma daleko od prve crte. Ogulinac i Lasić danas nemaju ni svoje obilježje ni svoje ulice.

Danas se taj istinski podvig nastoji nazvati "ladanjskim okupljanjem", koje je, kažu povijesni almanasi, na zahtjev Njemačke komade nastojalo uništiti čak 500 ustaša koji su hrabro ispred sebe kao zaštitni zid vodili roditelje sisačkih partizana. Iz tog Brezovičkog "ladanja" uskoro je niknuo najmasovniji pokret otpora u Europi, zbog kojeg se kralj Petar Karađorđević nije smio vratiti u zemlju, vraćeni su oduzeti, okupirani i poklonjeni teritoriji, a Hrvatska je postala zemlja pobjednica.

No, u današnjoj Hrvatskoj nastoji se zanemariti taj dan. Želi se revidirati i prelakirati povijest, kako bi se potpuno neracionalno ustupilo mjesto NDH i ustašama te se njih predstavilo kao istinske borce za hrvatsku stvar. Hrvatska se ne treba sramiti (svog) antifašizma, ali se antifašizam u mnogočemu treba sramiti (ovakve) Hrvatske, kao što je jednom kazao povjesničar Hrvoje Klasić.

Kao idoli nude se gotovo bezumnici iz Brezovice (ponovno pogledajte kakve su bile situacija i vojno-politička konfiguracija na bojištu kad su oni odlazili u borbu), koji to čine zbog časti Hrvatske, koju su u samo, kako smo rekli, niti 80-ak dana "države" prokurvali, proćerdali, osramotili i okrvavili. Nude nam se kao heroji oni koji tu Hrvatsku nisu prodali, poput Ladislava Napuljskog, najvećeg negativca u našim povijesnim udžbenicima zbog prodaje Dalmacije (možda da ju je poklonio, poput Pavelića, ne bi bio tako prokazivan), nego dali onima koji su po Jasenovcu ubijali srpsku djecu, koji su propustili dvije strane vojne sile na "svoj" teritorij, a onda su im za to još izdašno plaćali uzdržavanje, kao i za sramni "odvoz" svojih sugrađana Židova u Auschwitz u plinske komore. Država ne da svojim građanima nije pružala zaštitu, nego ih je ubijala i proganjala, a potom su podvili rep i pobjegli spašavajući svoju glavu ostavljajući i narod i državu i vojsku. Gubitnici i, još gore, zločinci nam se nude za heroje, ali to ne može biti. Poraz je uvijek poraz. Tko je tu pobrkao lončiće!? O čemu se tu radi? Koji su to politički interesi s onu stranu zdrave pameti? Naša desnica i suverenisti imaju samo dvije agende koje znaju provoditi - mržnju prema Srbima koji u ovoj zemlji više ništa ne predstavljaju te rehabilitacija NDH zbog peglanja vlastitih grijeha i frustracija koje nose sa sobom iz "onog režima" i koje bi oni iz lukrativnih razloga htjeli da se sada zaborave pa bi zato da se promijeni i povijest jednog naroda.
Koliko bi naroda dalo desno plućno krilo samo da mogu imati takvu antifašističku povijest, a kod nas se, eto, ponose s onima koji su izgubili rat i osramotili se. To je, neusporedivo, ali kao da nam je najveći ponos reprezentacije neodlazak na Svjetsko prvenstvo u JAR, a igranje u finalu u Rusiji 2018. smatramo najvećim stidom i sramom.

Zamislite Hasanbegovića ili Jurčevića kako se trse dokazati da su dva Rakitićeva penala lažnjaci, a da je Svjetsko prvenstvo zapravo nevažno natjecanje. Što bi svi na to rekli!? A upravo se o tome radi, da se jedan pokret po kojem se Hrvatska i Hrvati prepoznaju u svijetu želi zatomiti. Podsjetimo da su Hrvatska i Francuska imale isti broj pripadnika antifašističkog pokreta, a sad još jedno pojašnjenje - Hrvata je bilo oko 4 milijuna, a Francuza preko 55 milijuna. Također, nije na odmet kazati da su Nijemci s istočnog, njima najvažnijeg bojišta prebacivali trupe radi borbe s partizanima! Zar bi Englezi i Amerikanci uspostavili vezu i poslali svoje vojne misije da nisu procijenili doprinos borbe protiv nacizma i fašizma?

Opravdavati NDH zbog onoga što se dogodilo 1991. godine, a čitav taj period od 45 godina zanemariti, kao da ga nije bilo, i to baš od strane onih koji su to vrijeme provodili u omladinskim skojevskim forumima, živjeli u "Titovim" besplatnim stanovima i uvijek bili "Hrvati", a nisu, eto, pozavršavali po Lepoglavama, Gradiškama ili Fočama, nego su studirali, snimali filmove, dobivali činove JNA, bili profesori marksizma, pisali hvalospjeve režimu i bili njegovi kotačići, da bi danas zbog svojih frustracija i strahova odbacivali mladiće i djevojke koji su, što se kaže, bosonogi otišli u šumu u trenutku kad se kukasti križ nadvio nad Europom. A svojim oponentima oni ništa maštovitije ne mogu reći osim da su "Jugoslaveni" i "komunjare", baš ono što je većina njih bila dok im je trebalo. I tu je "keč". Ne nude li nam naslijeđe NDH samo zato da sakriju svoju partijsku knjižicu ili udarničku značku s radne akcije u Srbiji ili pak igrani film o tome? Hoće li onda suverenisti i desnica na sebe preuzeti breme NDH sa svim ustaškim zločinima, predajama, bjegovima, udvorništvima i izdajama!? Slobodno uzmite, ali nemojte to nametati Hrvatskoj.

(Jutarnji list)