Glavni junak naše današnje priče je Stjepan Tomaš Ostojić. Bio je kralj Bosne od novembra 1443. do svoje smrti 1461. godine.

Njegovu vladavinu obilježio je građanski rat sa Stjepanom Vukčićem Kosačom, zatim brak s njegovom kćerkom Katarinom te sukobi s Đurađem Brankovićem i Turcima. Ostao je upamćen i kao jedini bosanski vladar koji je progonio pripadnike drugih vjeroispovijesti, preciznije bosanske krstjane, kojima je i sam pripadao prije dolaska na prijestolje.

Stjepan Tomaš bio je vanbračni sin bosanskog kralja Stjepana Ostoje. Imao je zakonitog polubrata, kralja Stjepana Ostojića, koji je umro 1422. godine, i starijeg, također nezakonitog brata Radivoja, koji se s Tvrtkom II neuspješno borio za bosansku krunu. Tomaš je odgajan kao krstjanin s obziromna to da je to bio i njegov otac.

U novembru 1443. godine umro je Tomašev stric, kralj Tvrtko II, ne ostavivši iza sebe nasljednika. Tomaša je umirući kralj proglasio svojim nasljednikom, što je i sam Tomaš kasnije u povelji tvrdio, kako bi spriječio da njemu omrzli Radivoj postane kralj. Tvrtkovu odluku potvrdio je i bosanski stanak i formalno ga izabrao za kralja, pa je prijelaz vlasti na novog kralja tekao relativno glatko. Stanak je, najvjerovatnije, podržao Tomaša zato što su, po Tvrtkovom ugovoru o nasljedstvu iz 1427. godine, grofovi Celjski, rođaci Kotromanića, trebali postati bosanski kraljevi.

Važno je spomenuti da je stanak pokazivao otvoreno nezadovoljstvo o nastupanju Celjskih na bosansko prijestolje. Međutim, vojvoda Stjepan Vukčić Kosača nije se složio s ovim izborom i odmah je izrazio podršku Tomaševom bratu Radivoju, koji je tada živio na dvoru Kosača i kojeg su od 1432. do 1435. u borbi za krunu podržavale Osmanlije. Istovremeno je papa Eugen IV planirao veliku kontraofanzivu protiv Turaka te je slao izaslanike i Tomašu i Kosači. Ispostavilo se da nijedan nije mogao ni razmišljati o tom s obzirom na to da su se našli u građanskom ratu jedan s drugim.

Budući da su u ratu bili kralj Tomaš i herceg Stjepan, Tomaš je odlučio poduzeti akcije protiv Kosača i Osmanlija. U maju 1444. godine kralj Tomaš je iz Srebrenice protjerao Osmanlije da bi već u junu iste godine potisnuo hercega Stjepana iz zapadnog Huma.

Tomaša je odmah podržao Ivaniš Pavlović, a za kralja Bosne ga je priznao i Janko Hunjadi, regent ugarskog kralja Ladislava V. Međutim, Hunjadi nije slao kralju vojsku, kao što ni vojvodi vojnu pomoć nije pružao njegov novi saveznik, napuljski kralj Alfons. S druge strane, Kosači je pomagao srpski despot Đurađ Branković te je brzo uspio vratiti zemlju koju mu je Tomaš bio oteo. Tako je Tomaš opet izgubio Srebrenicu.

Pokatoličavanje i mir s Kosačom

Papa Eugen IV 29. maja 1445. godine izdaje dokument kojim priznaje Tomaša, koji se nedugo prije toga preobratio na rimokatoličanstvo, za kralja Bosne i legitimizira kao da je zakoniti sin kralja Ostoje. Istim dokumentom poništio je Tomašev brak s krstjankom Vojačom, majkom njegovog prvorođenog sina Stjepana Tomaševića. Početkom sljedeće godine konačno sklapa mir s Kosačom koji ga priznaje za kralja.

Mir je zapečaćen vjenčanjem Tomaša i Kosačine kćerke Katarine po katoličkom obredu na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Katarina, kćerka krstjanina Kosače i do tada i sama krstjanka, morala je prijeći na rimokatoličanstvo kako bi se udala za Tomaša.

U augustu 1446. godine u Vranduku se održalo vijećanje. Na tom vijećanju je prisustvovala sva bosanska vlastela, uključujući i dida Miloja.

Kralj tom prilikom izdaje povelju sinovima Ivaniša Dragišića, potomka porodice Hrvatinića, uz obećanja da im se poklon i vjera neće poreći dotle dok im se krivica ne bi dokazala didom i Crkvom bosanskom i dobrim Bošnjanima. Iz ovog se vidi da je Crkva bosanska imala utjecaj.

Kralj Tomaš i kraljica Katarina izgradili su veliki broj rimokatoličkih crkvi u Bosni. Kralj Tomaš je mnoge bosanske gradove ojačao i razvijao, naročito Vranduk, gdje je ispod grada podigao Crkvu sv. Tome, svog zaštitnika, za koju je od pape dobio posebne povlastice, grad je preuredio, a bedeme ojačao.

Sukobi sa Srbijom

Turcima nije odgovaralo sklapanja mira između kralja i vojvode pošto su se nadali da će njihovi sukobi oslabiti kraljevstvo iznutra. Franjevci, koji su u međuvremenu u Bosni ojačali i učvrstili svoj položaj, tužili su kralja Tomaša rimskoj kuriji da je zadražao dobre odnose s bosanskim krstjanima. Papa je odmah uzvratio i zatražio od kralja da mrsku mahinejsku herezu iskorjeni mačem, ognjem i smrću. U suprotnom, bit će smatran saučesnikom njihova nevjerstva. Papa je ista upozorenja uputio hercegu Stjepanu i vojvodi Ivanišu Pavloviću. Pritisci iz Rima su slabili kraljev položaj i u zemlji su se pojedini velikaši potpuno odvojili od kralja. U čast nove osmanske provale u Bosnu, u martu 1448, zemlja je bila skoro sasvim razjedinjena. Đurađ Branković, koji se s Tomašem sukobljavao oko vlasti nad bogatim rudarskim gradom Srebrenicom uz Kosačinu pomoć, također je bio nezadovoljan. Iste godine, vjerovatno kako bi popravio odnose s Turcima, odrekao se titule bosanskog vojvode i uzeo titulu hercega, aludirajući tako na nezavisnost svoje zemlje od Bosanskog kraljevstva.

Savez s Ugraskom

Nakon ovog odvajanja od Bosne, Tomaš se osjećao oslabljenim, još dodatno Tomaša je oslabilo odricanje vojvode Ivaniša Pavlovića od katoličanstva. Kralj Tomaš se jedino mogao osloniti na podršku Ugarske i erdeljskog vojvode Janka Hunjadija.  Hunjadi je 1449. u prisustvu papskog izaslanika obećao pomoć i podršku Stjepanu Tomašu ako povede odlučnu borbu protiv heretika. Nemajući drugog izbora, kralj Tomaš je tokom 1450. godine započeo neviđene progone bosanskih krstjana. Pred prijetnjom od potpunog uništenja, brojne pristalice Crkve bosanske, zajedno sa starješinama, otišle su u zemlju hercega Stjepana, gdje im je pružena pomoć i zaštita. Papa je optuživao hercega Stjepana zbog primanja utočišta hereticima, ali se herceg na to nije obazirao.

Osmanska osvajanja

Osmanlije su 1455. godine osvojile velike djelove Srpske despotovine, čime je Bosna postala još izloženija prema Osmanskom carstvu. Nakon opsade Smedereva i Beograda 1456. godine i smrti Janka Hunjadija, Tomaš je počeo tražiti novu podršku na zapadu. U Bosni je vladala panika zbog mogućeg upada Osmanlija. U jednom pismu Tomaš se žalio Veneciji da ga sultan Mehmed II stalno ucjenjuje i da traži od njega mu preda četiri velika grada.

Tomaš je odbio sultanovu želju te su osmanski napadi na Bosnu postali učestaliji. Sultan nije bio zadovoljan ni svotom novca koju je Tomaš davao sultanu. Za samo četiri godine, kako navodi kralj Tomaš, kako je rekao papinom izaslaniku 1457., navodi da je platio sultanu 160.000 dukata, ali su mu oni i dalje prijetili. Na kraljeva upozorenja da nikad nije bila tolika potreba za odbranom i otporom, niko na zapadu se nije odazvao. Ugarska, kao njegov saveznik, bila je zauzeta unutrašnjim problemima tako da nije mogla pomoći Tomašu. Mlečani su gledali privredne interese pa su zabranili da se u Dalmaciji prikupljaju prihodi za bosansku vojsku. Ni papa Tomašu nije mogao ili nije želio pomoći. Kralju Tomašu nije ostala nijedna druga opcija nego da obnovi plaćanje danka sultanu.

Posljednje godine vladavine

U međuvremenu, 1456. godine umro je despot Đurađ, koji je imao loše odnose s Tomašom, ali je sa istoka štitio Bosnu. Đurađa je naslijedio sin Lazar ,koji je umro u januaru 1458. godine. Nakon Lazarove smrti, nije postojao nijedan dostojan nasljednik osim slijepog Stefana Brankovića, koji je privremeno zavladao Srbijom. Već u aprilu kralj je počeo da razmišlja o vlasti nad Srbijom tako što bi njegov sin oženio najstariju kći despota Lazara, koju je majka Jelena Paleolog stavila na udaju. Tomaš je iskoristio slabost Srbije da osvoji jedanaest gradova na Drini, uključujući i Srebrenicu.

Već 14. okotbra 1458. Tomaš izdaje povelju Stefanu Račkoviću, logotetu smederevskog dvora. Tom poveljom kralj Tomaš poklanja neka sela u Srbiji, što znači da se Tomaš već smatarao srpskim gospodarom. Već u januaru 1459. kralj lično odlazi u Segedin kako bi zatražio ugarski pristanak da se sklopi brak između Stjepana i princeze Jelene.

Kralj je dogovorio uspješno brak. Čuvši za to, Osmanlije su 29. januara opsjedale Bobovac i Vranduk, ali ih nisu uspjeli osvojiti. Tada princ Stjepan Tomašević se izvukao iz Bobovca i krenuo prema Smederevu. Kralj Tomaš je 31. januara stigao u Jajce. Despot Stjepan Tomašević je u martu preuzeo dužnost srpskog despota, ali je već u junu iste godine predao Smederevo. Važno je pomenuti da su kršćani optuživali Tomaša i njegovog sina za pad Smedereva, ali je važno pomenuti da je Stjepan slao pisma evropskim vladarima da će ukoliko mu ne pošalju vojsku predati Smederevo. Stjepan Tomašević nije dobio nikakavu pomoć jedino jedan odred ugarske vojske od 300 vojnika. Nakon osmanskog osvajanja Srbije Bosna je postala izložena Osmanskom carstvu. Već u januaru sultan Mehemed II je tražio od Tomaša slobodan prolaz vojske kroz Bosnu kako bi mogao napasti Slavoniju. Kralj Tomaš je pristao na to, ali Osmanlije osvajaju Zvornik, Srebrenicu, Soli i dio Usore.

Međuvremnu Osmanlije su napale i hercega Stjepana u novembru 1459. i zapalile manastir Mileševu i uznemirili cijelu oblast. Nakon ovog herceg se zbližio sa Tomašom. Tako su mlečani 5. februara 1461. godine poslali izaslanika Tomašu i hercegu da se pomire. Nakon ovog papa Pio II izjavljuje bulu o križarskom ratu u slučaju da Osmalije napadnu Bosnu i Kosače. To je bio jedan od posljednih činova Stjepana Tomaša. Važno je pomenuti da je Tomaš imao loše odnose sa hrvatskim banom Pavlom. Nakon obavljenog vjenčanja u Milodražu, slijedilo je krunisanje u Milama i tada je kruna po prvi put trebala stići iz Rima, ali nije uspjela doći na vrijeme.

Protjerivanje krstjana

Kako su Turci sve više i više prijetili Bosanskom kraljevstvu, Tomaš je zatražio pomoć od pape. Papa Pio II mu je odbio pomoći ukoliko ne preduzme nešto po pitanju velikog broja "heretika" u svom kraljevstvu. Istovremeno je trpio optužbe od Mađara da Bosanci nisu dobri kršćani i da su predali Smederevo Turcima. Stoga se odlučuje na mjere koje nijedan drugi bosanski vladar nije nikada poduzeo: protjerivat će krstjane. Svi dotadašnji bosanski vladari, iako većinom barem nominalno rimokatolici, tolerirali su pripadnike drugih vjeroispovjesti na svom teritoriju. Tomaš je 1459. dao krstjanima da biraju između preobraćenja i egzila. Ogroman broj krstjana je tada našao spas u zemlji njegovog punca. Tomaš je nakon protjerivanja krstjana izvršio konfiskaciju njihove imovine.

Smrt

Kralj Stjepan Tomaš umro je iznenada 10. jula 1461. godine. Legenda kaže da su ga ubili njegov brat Radivoj i sin Stjepan Tomašević, ali nema dokaza koji bi to potvrdili. Stjepan Tomaš umro je u dobi od 50 godina, a sahranjen je u kraljevskom mauzoleju na Bobovcu.

(SB)