Piše: ŽELJKO IVANKOVIĆ

Oni su, a da bi njihova moć bila posve zaštićena postavili svoju policiju, regrutiranu iz kriminalnog miljea. Gradonačelnik je njihov. Sudac je njihov. Vlasnik novina je njihov. Dakle, novine su njihove. Treba li reći da je sve, ama baš sve njihovo? I to sve lege artis.

Oni su protiv svega što bi i za jotu uznemirilo, a kamoli promijenilo postojeće stanje.

A kad organiziraju raskošnu proslavu za svoj ljubljeni narod, u svom ljubljenom okrugu, čak se, začuđeno i iznenađeno, pitaju: Zašto bi itko ovakvo što htio promijeniti?! Kad je sve idila…

Ako mislite da je ovo parabola o BiH varate se. Ako ste pomislili da je ovo neki američki film iz čikaškog miljea dvadesetih godina prošloga stoljeća, niste daleko. Sliči na već viđeno. Barem u filmovima viđeno.

Toliko je, dakle, vladajućoj trojci dobro, da šerif i njegovi pomoćnici, probrani iz reda najokrutnijih razbojnika-revolveraša, mogu bez ikakva opravdanja ubiti bilo koga.

Toliko im je dobro da su spremni sudski opravdati i obraniti sve svoje interese, a onda i sve staviti pod kontrolu jedinih novina u kojima su naugledniji građani. Oni čak mogu i zabraniti dolazak željeznice u njihov grad… Ne možete zamisliti što oni nisu kadri učiniti.

Pa ipak, ovo je samo western priča: Dama iz Texasa (1955.) sa sjajnom Claudette Colbert. Filmska priča je već stara 65 godina, a vrijeme koje tretira prije više od 150 godina. Rekli bismo osrednji western koji bi se školarcima mogao prikazivati da nauče značenje latinske sintagme status quo.

Svaka slučajnost s BiH je nenamjerna. Kao, dakako, i asocijacija na ono što živimo.

Ne, ne budimo ipak toliko maliciozni, ali nisu daleko ni oni koji su se zapitali zar je u BiH drukčije!?

Trojica kontroliraju sve. Njihova su sve tri stupa vlasti, čak i kad oni ne sjede ni u jednom od njih. Njihova je policija, njihovo sudstvo, njihovi su mediji. I ne dopuštaju nikome da kvari ovu četvrtstoljetnu idilu.

Što ćemo mi u Europi, kad smo bili Europa prije mnogih i kad ionako pripadamo Europi?

Dobro, to što stalno obećavamo da ćemo iskoračiti korak naprijed i što strani diplomati kažu da nigdje na svijetu nisu vidjeli političare koji toliko lažu kao u BiH to je tek zgodna anegdota, zar ne?

Uostalom, mi imamo željeznicu, a što će nam željeznica  kao u Europi koja jurca 180 km na sat, pa da nam Bosnom preleti za sat, kad je nama i ova s 30 kilometara na sat u gubitcima?!

Što će nam autoput kad bi onda njime kojekakvi zavidnici mogli narušiti svu našu idilu u ovom raju raju… Zamislite da nam jure autoputem 130 na sat kad to mi već i sarajevskim ulicama možemo. Doduše, iza ponoći….

Ako se tko pobuni, imamo naše šerife, pa ako šerifi i ne djeluju baš po zakonu, imamo naše sudove koji će pokazati da je sve u redu. Ili će to barem negdje zabašuriti da ćemo i zaboraviti za što smo se ono zalagali.

A ako ništa od toga nije uredu, imamo naše novinare i medije! A nije valjda da vjerujete više svojim očima nego našim medijima…?

A ako ništa od toga ne prođe, imamo mi i naše vjerske zajednice, naše etničke skupine, naše torove pune žigosanih goveda… nad kojima bdiju revolveraši…

 Status quo je najpouzdaniji sustav vladavine ikad usavršen. Ne vjerujete? Pitajte Rimokatoličku crkvu s preciznim dogmatskim ustrojem u koji se ne smije ni barnuti. Pitaje one koji sebe dvije tisuće godina zovu ortodoksi (pravoslavni) i time se ponose. Ne, ni zarez se tu ne smije dodirnuti, ako želite biti i ostati pravovjerni.

Pitajte vi naše islamske fundamentaliste koji su spremni ubiti ako se samo netko usudi pitati, a kamoli sumnjati ili praksom drukčije živjeti…

Mi, mlada demokratska vlast, koji smo smijenili komunističku diktaturu, jedan od dva velika totalitarizma XX. stoljeća, ideološko jednoumlje… poklonili smo svakom od svojih torova sa žigosanom stokom samo naše jednoumlje koje vas čuva od onog ”mrskog drugog i drugačijeg”. Jer, on je, upamtite, jedina stvarna opasnost za vas!

Slobodno volite svoga Turčina, svoga Rusa, svoga Nijemca. Oni su naši najveći, ako ne i jedini prijatelji, ali čuvajte se onoga s druge strane općinske granice… I ne znam što nam ne daju u tu Europu kad mi baš volimo te Francuze, Austrijance, Šveđane… Sitničarite sad što tražite da volim i ove naše, da s njima idem u istu školu, da nam elektrosistem bude jedan…

Dobro, to što nas vidite da se malo družimo u kavanama, na janjetini, na vjerskim blagdanima, to je zato što smo tolerantni (mi smo europski Jeruzalem), a i što nas svijet voli takve vidjeti. Da smo skupa za Božić, Uskrs ili Bajram, kad se kompromisno jede.

Da smo široki, otvoreni i da nismo kao komunisti koji su branili ići u crkvu ili džamiju… Jer, to ne možemo baš sve poništiti. A i dali su nam ti iz Europe malo novaca da bi nas vidjeli zajedno i nasmiješene. Ali da slavimo vlastite, zajedničke, civilne praznike…

Pa, čekajte, kako ćemo to, kad ih nemamo. Pa evo se trideset godina dogovaramo, ali nekako ne ide. Pa dogovorit ćemo se. Dogovorili smo se da ćemo se dogovoriti.

Zar ne vidite koliko branimo naš jezik i naše pismo? Ne daj bože da bih uzeo skupštinske dokumente na srpskom ili hrvatskom, ako meni pripadaju oni na bosanskom, ili one na ćirilici, ma dajte…

Doduše, kad je plaća i dođu one mrske novčanice s likovima omrznutih Srba, Hrvata ili Bošnjaka, onih s fesovima, guslama i to, pa dajte nećemo u svemu sitničariti…

A malo smo nagovorili, zar ne vidite, i neke iz našeg stada da se založe za ukidanje Ulice Ive Andrića ili da se Andrića progna iz lektire…

Dobro, ne očekujete sad valjda kad dođe plaća da ćemo odbiti novčanicu na kojoj je prikazan taj mrski fašist, islamofob ili renegat sl. Da je neka sitnija možda i bismo pokazali principijelnost, ali… Šta bi rekao svijet da mi tako o jednom nobelovcu?

Status quo je najbolja politička ideologija i najbolji oblik društvenog uređenja ikad i igdje patentiran, a u BiH usavršen do zadnjeg detalja.

Protiv njega nije ni akademska ni intelektualna zajednica. (Ako toga ima – reći ćete!) Ni ona s pravim diplomama, ni ona s donekle zasluženim (malo su i studirali prije nego su ih kupili), ali ni ona sa skroz kupljenim.

Ona najmanje, jer je zahvaljujući tu i došla da bude, kao u gore spomenutom westernu, i novinar, i šerif s brojnim šerifovim pomoćnicima, i sa sucima, i s gradonačelnicima, i s izvođačima radova na najkraćem, najčešće obilježavanom početku radova i najdulje pravljenom auto-putu u svijetu zbog kojega će Guinnessova knjiga rekorda (ako dotad ne firma ne propadne!?) izaći u specijalnom izdanju…

I sve će to tako biti dok su ova dva-tri moćnika iz westerna živa, dok je njima i njihovima lijepo.

Nisu valjda blesavi poslušati Angelu Merkel i predati vlast nekoj Jadranki Kosor, pa da onda preko noći moraju u tu Europu, gdje se takve, kao oni, smješta u najluksuznije zatvorske smještaje, koliko god da smo mi svoj baš prema tim standardima i napravili i držimo ga za tu neku u dalekoj budućnosti svečanost otvorenja i primanja prvih počasnih gostiju.

(Prenosimo s portala Autograf)

https://www.autograf.hr/status-quo/